preskoči na sadržaj

Suradnja između roditelja i učitelja

Jedna od bitnih odrednica pedagoški djelotvorne škole je razvijena suradnja s roditeljima. Ukratko, suradnja predstavlja zajedničko djelovanje i pregovaranje koje je usmjereno prema nalaženju rješenja, odnosno novog, zajedničkog polazišta.


Suradnja ne postoji kada su glasovi povišeni, a ljudi uzbuđeni i ljuti. Ona također ne postoji kada se ljudi povuku, postanu pasivni ili se učestalo vraćaju na prijašnje probleme. Nasuprot tome, suradnja postoji kada je prisutno poštovanje koje se očituje u slušanju, želji za razumijevanjem, prihvaćanju promjena, drugačijih gledišta, novih aktivnosti…

Suradnja škole i obitelji, odnosno učitelja i roditelja, može biti tradicionalna i partnerska. Na koji će se način ona ostvariti i odvijati, ovisi o zakonskim propisima, školskom ozračju, individualnim osobinama učitelja i sociodemografskim i psihosocijalnim obilježjima roditelja.

Istraživanja Miljević-Riđički (2009) te Pahić, Miljević-Riđički i Vizek Vidović (2010) ukazuju na to da u Hrvatskoj i dalje prevladava tradicionalan oblik suradnje, u kojemu je odgovornost za obrazovanje djece prepuštena školi. Izravnu uključenost roditelja u život škole ne očekuju ni učitelji ni roditelji. Ciljeve rada određuje škola i tek ponekad o tome obavještava roditelje. Odgojno-obrazovne planove izrađuju učitelji, kulturalne razlike često se zanemaruju, a komunikacija s roditeljima relativno je rijetka, orijentirana na pojedinačne probleme i pretežno ju inicira škola. Drugim riječima, uloga škole je dominantna.

Partnerski odnos, s druge strane, naglašava važnost suradnje učitelja i roditelja u obrazovanju i socijalizaciji djece, poštivanje kulturalnih razlika, te značajnost različitih perspektiva za stvaranje pozitivne klime za učenje. Komunikacija između dviju strana je česta, uloge su jasne i podržavajuće, a odgojni ciljevi i planovi rada zajednički određeni.

Uobičajeni oblici suradnje s roditeljima

Najuobičajeniji oblik suradnje s roditeljima u Hrvatskoj su roditeljski sastanci, na kojima se raspravljaju pitanja od interesa za sve roditelje, a mogu se organizirati i radionice na različite teme. Roditelji ne bi trebali biti pasivni primatelji informacija tijekom roditeljskih sastanaka, nego bi ih se trebalo potaknuti na aktivno sudjelovanje, razmjenu iskustava i dogovor o načinu uključivanja u život škole. Roditeljski bi sastanak trebao biti takav da potiče roditelje i na druge oblike suradnje, da uvide korist koju od toga imaju i da se u školi ugodno osjećaju. Iz tog razloga, informacijama o uspjehu, izostancima i problemima učenika kao pojedinca nije mjesto na roditeljskim sastancima.

O takvim, odnosno o osobnijim stvarima, raspravljati se može na individualnim razgovorima roditelja s učiteljem (stručnim suradnikom, ravnateljem), što je također uobičajen oblik suradnje.

Pismene poruke roditeljima također se koriste, a kao njihova prednost navodi se to da na najmanju mjeru svode mogućnost pogrešnog razumijevanja obavijesti koje učitelj želi prenijeti roditeljima. Pismene je poruke dobro koristiti, primjerice, kao oblik edukativnih materijala ili formalnih informacija za roditelje (prijepis ocjena, informacije o izletu i slično).

U privatnim i alternativnim školama, te u školama u manjim mjestima, ponekad se kao oblik suradnje koristi i posjet učitelja domu učenika. Neki od dodatnih oblika suradnje su prisustvovanje roditelja školskim svečanostima, predavanja za roditelje, ali i predavanja roditelja npr. u svrhu profesionalne orijentacije i slično.

Zašto je bitna suradnja škole i roditelja?

Važnost sudjelovanja roditelja u radu škole odavno je prepoznata, a posljednjih je nekoliko desetljeća u fokusu mnogih istraživanja. Kvalitetna suradnja škole i roditelja omogućava kontinuirano praćenje rada i razvoja učenika, pronalazak uzroka eventualnih teškoća, ukazivanje na propuste i poticanje normalnog toka razvoja. Međusobna suradnja škole i obitelji pospješuje odgoj i obrazovanje, ima pozitivan utjecaj na školski uspjeh djeteta, ali i na njegovo cjelokupno ponašanje.

Niz američkih istraživanja provedenih u razdoblju od 1969. do 1984. godine potvrdio je da sudjelovanje roditelja u aktivnostima škole pozitivno utječe na učenike i njihovo školsko postignuće te motivirajuće djeluje i na učitelje i na roditelje. Unatoč toj činjenici, ista istraživanja pokazuju da 75 posto roditelja ne koristi te mogućnosti. Istraživanje Margetić i Krapac (1992), provedeno u hrvatskim osnovnim školama, pokazalo je da je samo 22 posto stručnih suradnika svoju suradnju s roditeljima ocijenilo kao veoma dobru, dok se suradnja s učenicima, ravnateljem, učiteljima i ostalim stručnim suradnicima u većem postotku ocjenjivala veoma dobrom.

Istraživanje Marušić i sur. (2006), s druge strane, pokazuje da je vrlo visok postotak učitelja i roditelja općenito zadovoljan međusobnom suradnjom, no taj se nalaz odnosi na tradicionalne oblike suradnje – odlazak na informacije i roditeljske sastanke. Kada se u obzir uzme učestalost netradicionalnih oblika suradnje (npr. edukativne radionice ili predavanja za roditelje, roditeljsko sudjelovanje u životu škole, sudjelovanje roditelja u povezivanju škole i lokalne zajednice) i mogućnost utjecaja roditelja na donošenje odluka, zaključak je drugačiji. U istraživanju roditeljske participacije u Hrvatskoj iz 2009. godine, većina roditelja izrazila je želju za sudjelovanjem u nastavi i uključenjem u donošenje odluka, te se izjasnila da smatra kako bi škola trebala tražiti njihovo mišljenje o pitanjima koja se tiču obrazovanja njihove djece.

Dakle, ako roditelji imaju želju sudjelovati u obrazovanju njihova djeteta, te ako su dokazane prednosti koje takva suradnja ima, što koči njezino ostvarivanje? Prije navođenja smjernica kako ostvariti i održati dobru suradnju škole i roditelja, korisno je promotriti koji su mogući izvori sukoba između njih.

Izvori sukoba učitelja i roditelja

Jedan od izvora sukoba između učitelja i roditelja je, primjerice, činjenica da te dvije strane opažaju istu stvar različito. Dok jedna strana može dijete promatrati kao energično, spontano i društveno, druga ga strana može smatrati divljim i nediscipliniranim. Takve razlike u percepciji dodatno su naglašene različitim okolnostima u kojima učitelj i roditelji vide dijete. Isto dijete može biti otvoreno i brbljavo u sigurnosti svoje kuće, dok u školi ono može biti mirno i povučeno.Loše ocjene također mogu biti izvor sukoba. Dok se jedni roditelji s lošim ocjenama suočavaju konstruktivno i pokušavaju, u suradnji s učiteljem, pomoći djetetu, drugi su roditelji vrlo osjetljivi na loše ocjene i shvaćaju ih osobno, misleći – ako je dijete „loše“, znači da su i roditelji „loši“. Takvi roditelji često optužuju učitelja da nije objektivan i da ima nešto protiv njihova djeteta.

Osobnost roditelja potencijalni je izvor sukoba i u slučaju kada roditelj postane ljubomoran jer dijete previše voli ili cijeni učitelja, ili pak teško podnosi sve veću neovisnost koju dijete stječe polaskom u školu. Roditelji postaju posebice neprijateljski raspoloženi prema školi i učitelju kada su pod dojmom da se u školi uče i propagiraju moralni ili religijski stavovi s kojima se roditelji ne slažu.

Za neke roditelje odlazak u školu nije ugodan. Obično su to manje obrazovani roditelji koji nisu uspjeli završiti školu pa, i kao odrasli, zaziru od nje i od učitelja. Ako njihovo dijete ima nekakav problemi, skloni su reći: „Učinite što mislite da je najbolje. Vi ste učitelj.“ Iako to može izgledati kao nedostatak brige za dijete ili, u najmanju ruku, prebacivanje odgovornosti, takvo je ponašanje vjerojatno posljedica roditeljeve nesigurnosti. S druge strane, visokoobrazovani roditelji se ponekad prema učitelju odnose podcjenjivački jer misle da su stručniji i sposobniji od njega.

No, izvori sukoba nisu vezani isključivo uz roditelje. I učitelji su samo ljudi, s vrlinama i manama. Neki možda imaju svoje miljenike ili su nepravedni prema drugim učenicima. Otvoreni sukob roditelja s učiteljem vjerojatno neće biti koristan u takvoj situaciji. Miran razgovor i molba za pomoć prije će donijeti rezultat – većini učitelja stalo je do učenika i spremni su pomoći.

Što učitelj može učiniti kako bi razvio kvalitetnu suradnju?

Vizek Vidović i sur. (2003) navode niz praktičnih savjeta učiteljima kako povećati mogućnost kvalitetne suradnje. Primjerice, komunikaciju s roditeljima trebalo bi uspostaviti na samom početku školske godine, a ne onda kada se pojavi neki problem. Ostvarenu komunikaciju potrebno je održavati tijekom cijele školske godine kroz različite oblike, pa i neformalne kontakte. Roditeljima pri tome ne treba govoriti samo loše stvari u vezi njihova djeteta, nego  spomenuti i one pozitivne. Roditelji će tako lakše prihvatiti negativne stvari, a uz to je manja vjerojatnost da će se osjećati loše, postati ljuti ili čak agresivni.

Učitelj bi također trebao što bolje upoznati obitelj svakog učenika – kroz razgovor s roditeljima, učenikom, zadavanjem učeniku zadatka pisanja sastava o toj temi i slično. Nakon upoznavanja roditelja, učitelj bi trebao razmisliti ili pitati roditelja na koji ga način može uključiti u život i rad škole. Roditelj, ovisno o svojim interesima, hobijima ili mogućnostima, može biti pratnja na izletu, sudjelovati na nastavi kao razredni pomagač, držati radionice u školi ili pomoći u uređenju škole i školskog okoliša.

Kako se ophoditi s „teškim“ roditeljima?

S većinom je roditelja moguće uspješno surađivati, no postoje i roditelji koji nisu objektivni kada se radi o njihovom djetetu – takozvani teški roditelji. Brdar i Rijavec (1998) navode nekoliko tipova takvih roditelja. „Agresivac“ je roditelj koji, kada dijete učini nešto problematično, bijesan dojuri u školu, odbija razgovor o problemu i potrebno ga je spriječiti da na licu mjesta ne istuče dijete. „Tužibaba“ je roditelj čije dijete je problematično, no roditelj ignorira poruke učitelja i naposljetku se žali ravnatelju da učitelj ima nešto protiv njegova djeteta. „Pacijent“ je roditelj koji ne želi razgovarati o postojećim problemima djeteta, već o svojim problemima.

Neovisno o tome pripada li „težak“ roditelj nekom od navedenih ili preostalih tipova, u ophođenju s njim korisno je prvenstveno ostati miran i ne dati se uvući u prepirku. Također je dobro naučiti slušati kako bi se prepoznalo što roditelja zapravo muči. Uzrok mnogih nesporazuma je u dojmu roditelja kako ih se uopće ne čuje.

Prije upuštanja u bilo kakve rasprave, dobro je unaprijed si razjasniti razloge svojeg ponašanja i planiranih budućih akcija. Bude li roditeljima posve jasno učiteljevo gledište, bit će manje teški. Nakon što je jedan problem riješen, na njega se više ne treba vraćati. Na rješavanje novog problema ne bi trebali utjecati stari propusti. O problemima je također korisno misliti i govoriti u terminima situacije, a ne nečijih nepoželjnih osobina.

Što roditelji mogu učiniti?

Za suradnju su potrebne dvije aktivne strane. Iako je velik dio odgovornosti za iniciranje suradnje na školi, roditelji trebaju i sami prilaziti učiteljima i ravnatelju, poticati dijalog, razmjenu ideja i strategija za sudjelovanje. Zanimanje i istinska volja da se učiteljima pomogne u razvoju potencijala djeteta bit će prepoznato i cijenjeno.

U rijetkim se situacijama može dogoditi da je učitelj čovjek s kojim se ne može razgovarati. U tom slučaju, roditelj može poduzeti nekoliko akcija, od kojih svaka ima pozitivne i negativne posljedice. Primjerice, roditelj se može žaliti školskim vlastima i tražiti da taj učitelj više ne radi s djecom, može promijeniti školu, tražiti od djeteta da se prilagodi ili tražiti pomoć školskog psihologa kao posrednika u sukobu. Ipak, u većini slučajeva učitelj je suradnik, a ne neprijatelj roditelju.

Misao vodilja

Temelj zdravog sustava odgoja i obrazovanja je uključivanje roditelja u obrazovne akcije. Škola koja je usmjerena na dijete vidi roditelje kao svoje najvažnije partnere jer su oni ti koji najbolje poznaju svoje dijete. Učitelji, dakle, trebaju uvažavati roditelje, kao što roditelji trebaju uvažavati njih. Njihove su uloge u odgoju i obrazovanju djeteta različite, ali komplementarne. Uzajamno poštovanje, dijeljenje informacija, osjećaja i vještina, dogovaranje i zajedničko odlučivanje, nužno je kako bi se ispunila odgovornost za razvitak djeteta. Treba imati na umu da je za postizanje navedenog potrebno vrijeme i trud uključenih. Međutim, kada se u obzir uzmu brojne prednosti koje dobra suradnja ima za obje strane, ali – još važnije – za samo dijete, to je mala cijena koju treba platiti.

Izvor: Maja Galić, www.istrazime.com

| 28. 5. 2013. u 11:23 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet

Učenički radovi

Dobra ekonomija

Donosimo vam rad učenika Emanuela Kufrina, učenika 7.c razreda Osnovne škole Klinča Sela. Rad je u video obliku sa sadržajem projektnog dana održanog 7. travnja 2017. godine pod temom "Dobra...

Nastavni materijali

Osnovni pristupi u suvremenoj psihologiji

Zadani su opisi, a potrebno je upisivati nazive pristupa.  

Audio&video

Divni novi svijet

Emisija o prirodnim znanostima koja će vam, između ostaloga,  otkriti  u kakvoj su vezi slapovi, vulkani, potresi, avioni... i disco-club, što se pod utjecajem...

1810. - Ludwig van Beethoven na današnji je dan skladao...

Copyright © 2010 CARNet. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNet.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr