U ranim danima, učitelji i nastavnici uglavnom su se bavili kritikama koje pripadaju nekom od determinističkih pristupa (Dahlberg, 2004). Determinizam korištenja (eng. uses determinism) opisuje informacijske tehnologije kao vrijednosno neutralan alat. U njegovu kontekstu, učitelji i nastavnici u potpunosti kontroliraju korištenje tehnologija i posljedice tog korištenja.
Društveni determinizam (eng. social determinism) razumije tehnologije i škole kao integralne dijelove društva u cjelini. U njegovu kontekstu, društveni procesi reguliraju korištenje tehnologija u odgoju i obrazovanju, a učitelji i nastavnici pretežno odgovaraju na društvene trendove. Naposljetku, tehnološki determinizam (eng. technological determinism) smatra da razvoj tehnologija oblikuje promjene u odgoju i obrazovanju. U njegovu kontekstu, odgoj i obrazovanje prvenstveno se prilagođavaju tehnološkom napretku.
Determinističke perspektive vrlo su korisne za razumijevanje odnosa tehnologija, odgoja i obrazovanja. Međutim, već i površnom promatraču jasne su teorijske i praktične manjkavosti svakog od navedenih pristupa i njihovih kombinacija. Stoga se posljednjih godina sve snažnije razvijaju perspektive utemeljene na kulturalnim studijima pod zajedničkim nazivom digitalne kulture (eng. digital cultures).
Prema Knoxu, „perspektive digitalne kulture nude dva međusobno povezana načina razmišljanja o odgoju i obrazovanju: različitost, nijansu, i začudnost kulture suprostavljene racionalnom univerzalizmu odgoja i obrazovanja, u kombinaciji s korisnim perspektivama iz filozofije i teorije tehnologija“ (Knox, 2015: 2). U drugom desetljeću 21. stoljeća, perspektive digitalne kulture nalaze se u ranoj fazi razvoja. Međutim, kako naše društvo polako ulazi u fazu digitalne zasićenosti – u kojoj se informacijske tehnolologije nalaze u svim društvenim porama – perspektive digitalne kulture pokazuju se sve korisnijim za razumijevanje odnosa digitalnih tehnologija, odgoja i obrazovanja.
Članak prikazuje podjelu digitalnih kultura prema Knoxu (2015) na tri perspektive: kibernetičke kulture, kulture zajednice i algoritamske kulture. Perspektive prikazuje u kontekstu odgoja i obrazovanja, ukazuje na njihovu međusobnu povezanost i opisuje moguće načine za njihovu primjenu u teoriji i praksi.
Kibernetičke kulture
Prva faza u razvoju digitalnih kultura, kibernetička kultura (eng. cyberculture), dobila je naziv prema pojmu kibernetički prostor (eng. cyberspace) koji je stekao široku popularnost kroz znanstvenofantastični roman Neuromancer autora Williama Gibsona iz 1984. godine. U fazi kibernetičkih kultura, težište interesa nalazi se na pitanjima identiteta, prostora i vremena. Glavni predstavnik kibernetičke kulture – kiborg – ljudsko je biće sastavljeno od organskih i anorganskih elemenata, čime briše granice između živog organizma i stroja. Kibernetičke kulture odmjenjuju (do tada) dominantno tehničko razumijevanje računala različitim društveno-kulturološkim perspektivama te umjesto pitanja “Kako radi računalo?” postavljaju pitanja poput “Kako računalo utječe na čovjeka, na radno mjesto, i na školu?”. U skladu s društveno-kulturološkom orjentacijom, ovim pitanjima podjednako su se bavili djelatnici u različitim područjima: pisci (Gibson, 1984; Dick, 1968), sociolozi (Donna Haraway, 1985), učitelji odnosno nastavnici (Larry Cuban, 1986) i drugi.
Kibernetičke kulture u odgoj i obrazovanje donose velik optimizam, jer otvaraju brojne mogućnosti poput otvaranja novih digitalnih prostora (uključujući virtualne okoline za učenje), prilagodbe digitalnih nastavnih materijala potrebama različitih učenika te uklanjanja ograničenja koja proistječu iz (nedostatka) prostora i vremena ili pak kakve fizičke mane. Mnoge prednosti e-učenja, o kojima i danas često slušamo, proizlaze upravo iz perspektive kibernetičke kulture. Nabrojimo samo neke: neovisnost o mjestu i vremenu pohađanja, kontinuirana dostupnost digitalnih nastavnih materijala i sl. Međutim, kibernetičke kulture ukazuju i na mnoge negativne posljedice računala poput ovisnosti o Internetu, smanjenje čovjekova spektra pažnje i opći trend odmjene ljudskog pamćenja mehaničkim pomagalima.
Kulture zajednice
Kulture zajednice pojavljuju se usporedo s interaktivnim Webom 2.0. i odmjenjuju pojmove poput kiborga i kibernetičkog prostora razumijevanjem svijeta temeljenom na fizičkom i konceptualnom pojmu mreže. Kulture zajednice započinju u jednoj od najstarijih virtualnih zajednica – The Whole Earth 'Lectronic Link ili The WELL, gdje je Howard Rheingold stvorio pojam “virtualna zajednica” (Rheingold, 1985 i 1995). Kulture zajednice prvenstveno se zanimaju za dinamiku sudjelovanja u virtualnim zajednicama, digitalne mogućnosti za različite oblike suradnje, kolektivnu inteligenciju, stvaranje novih znanja i „mudrost zajednice“ (više informacija u Rheingold i Jandrić, 2015). Kulture zajednice prvenstveno se bave čovjekom, a tehnolologije padaju u drugi plan i svode se na instrument ljudskog djelovanja čime njihova uloga donekle podsjeća na perspektivu determinizma korištenja.
Kulture zajednice naglašavaju dugu tradiciju utemeljenja odgoja i obrazovanja u dijalogu. Pedagoški, naročito im odgovaraju perspektive konstruktivizma (u kojoj učenici i nastavnici zajedno konstruiraju znanje) i konektivizma (koji svo učenje interpretira kao mrežnu pojavu). Tehnologija više nije repozitorij digitalnih nastavnih materijala, već se pretvara u društvenu platformu za komunikaciju i djelovanje. Kulture zajednice stoga postavljaju i pitanja o društvenoj (ne)jednakosti te se naročito bave pristupom informacijskim i komunikacijskim tehnologijama ili tzv. digitalnom razdjelnicom. U perspektivi kulture zajednice, kibernetički svjetovi nadrastaju odgoj i obrazovanje te postaju politički prostori u kojima je moguće zagovarati različite društvene ciljeve – primjeri ovakvog djelovanja uključuju tzv. Facebook prosvjede tijekom nedavnog Arapskog proljeća. Kulture zajednice obilježavaju kolaborativni alati poput Facebooka i Wikipedije. Međutim, znanje kreirano na ovim platformama nije apsolutno, već je produkt društvene konstrukcije. Vjerojatno najbolji primjer problema s kojima se susreće ovakvo znanje su razlike između stranica o Domovinskom ratu na hrvatskoj Wikipediji i srpskoj Wikipediji. Posljedično, odgoj i obrazovanje u kontekstu kultura zajednice ponekad zanemaruje ideološke i tehnološke utjecaje koji formiraju proces učenja i poučavanja.
Algoritamske kulture
Algoritamske kulture usredotočene su na društvenu te odgojno-obrazovnu ulogu automatskog procesuiranja podataka. Danas pretraživanjem informacija u svojoj omiljenoj tražilici oblikujete strukturu sutrašnjeg pretraživanja – većina suvremenih tražilica „pamti“ povijest ranijeg pretraživanja kako bi ponudila sadržaje za koje misli da bi vas mogle „zanimati“. Slično, u vašoj omiljenoj internetskoj trgovini, prikazani oglasi temelje se na povijesti ranijih pretraživanja i kupovina. Na dulje staze, podaci kojima smo okruženi oblikuju naše interese, ekonomske aktivnosti, pa čak i hobije – na ovaj način, algoritamske kulture vrlo izravno oblikuju našu stvarnost.
Algoritamske kulture izjednačavaju važnost interakcije između čovjeka i čovjeka s interakcijom između čovjeka i stroja. Algoritam koji preporučuje knjige ima jednako važan utjecaj na odabir literature kao i knjižničar od krvi i mesa; algoritam koji određuje kreditni rejting ima jednak utjecaj na sposobnost podizanja kredita kao i osobni bankar. Ipak, čovjek i stroj nedvojbeno se razlikuju. Iz perspektive računarstva, algoritmi su jednostavne matematičke relacije koje programira čovjek.
Međutim, složeniji algoritmi često se ponašaju na načine koje njihovi tvorci ne mogu predvidjeti – dodatno, interakcija između brojnih algoritama koje svakodnevno koristimo uvode još veću nepredvidivost i nesigurnost. U području odgoja i obrazovanja, algoritamske kulture proširuju neka od ranije spomenutih pitanja: Što nas čini čovjekom? Tko upravlja algoritmima; koje odnose moći algoritmi reflektiraju i stvaraju? Posljednjih nekoliko godina perspektiva algoritamskih kultura snažno se razvija pa su mnoga od ovih pitanja trenutno još uvijek neodgovorena.
Kako interpretirati digitalne kulture?
Odgoj i obrazovanje u suvremenom društvu uronjeni su u kontekst digitalnih kultura. Pitanja identiteta iz perspektive kibernetičke kulture nije moguće razdvojiti od pitanja međuljudske suradnje iz faze kultura zajednice, niti od pitanja odnosa između ljudskih i automatiziranih sudionika u odgojno-obrazovnom procesu. Perspektive kibernetičke kulture, kulture zajednice i algoritamske kulture dijalektički su povezane, jer postavljaju temeljna pitanja o tome što znači biti čovjekom u umreženom društvu.
Naravno, kulturološke perspektive podložne su neminovnim ograničenjima – digitalne tehnologije prije svega su proizvodi znanosti i tehnologije. U svakodnevnom radu, učitelji i nastavnici i dalje trebaju spoznaje iz temeljnih područja svoje struke: psihologije, pedagogije, metodike, didaktike. Usprkos ograničenjima, digitalne kulture u odgoj i obrazovanje unose dragocjenu društvenu i kulturološku perspektivu, te se razvijaju u važan alat za razumijevanje teorije i prakse odgoja i obrazovanja u suvremenom umreženom društvu.
Preporučeni izvori
Više o digitalnim kulturama može se saznati u knjizi: Jandrić, P. (2015). Digitalno učenje. Zagreb: Školske novine i Tehničko veleučilište u Zagrebu. Više o knjizi.
Više o podjeli digitalnih kultura na kibernetičke kulture, kulture zajednice i algoritamske kulture može se saznati u članku: Knox, J. (2015). Critical Education and Digital Cultures. U M. Peters (Ur.), Encyclopedia of Educational Philosophy and Theory. Singapore: Springer. Poveznica na članak.
Literatura
Cuban, L. (1986). Teachers and Machines: Classroom Use of Technology Since 1920. New York and London: Columbia University.
Dahlberg, L. (2004). Internet research tracings: Towards Non-Reductionist Methodology. Journal of Computer-Mediated Communication, 9(3).
Dick, P. K. (1968[2000]). Blade Runner – Sanjaju li androidi električne ovce. Zagreb: Zagrebačka naklada.
Gibson, W. (1984). Neuromancer. New York: Ace.
Haraway, D. (1985[1991]). A Cyborg Manifesto. U D. Haraway, Simians, Cyborgs, and Women: The Reinvention of Nature. New York: Routledge, 149-181.
Knox, J. (2015). Critical Education and Digital Cultures. U M. Peters (Ur.), Encyclopedia of Educational Philosophy and Theory. Singapore: Springer.
Rheingold, H. & Jandrić, P. (2015). Learning in the age of mind amplification. Knowledge Cultures, 3(5), 149-164).
Rheingold, H. (1985). Tools for Thought: The History and Future of Mind-Expanding Technology. Cambridge, MA: MIT Press.
Rheingold, H. (1995). The Virtual Community: Homesteading on the Electronic Frontier. Cambridge, MA: MIT Press.
