preskoči na sadržaj

Ivan Mažuranić

Između ključnih ličnosti hrvatskog narodnog preporoda i cjelokupne hrvatske književnosti toga vremena ističe se veliki pjesnik i državnik Ivan Mažuranić. Njegov život počinje i završava s burnim devetnaestim stoljećem. Ivan Mažuranić rodio se u Novom Vinodolskom početkom prošlog stoljeća.
 


 Potječe iz imućne težačke obitelji koja je hrvatskoj književnosti i znanosti dala mnogobrojne zaslužnike. Stariji mu brat Antun bio je vrijedni jezikoslovac i stručnjak za staru hrvatsku pismenu baštinu, mlađi pak Matija napisao je izvrstan putopis Pogled u Bosnu. Sin Matijin obogatio je našu prozu rado čitanim crticama (Lišće, Od zore do mraka), a svima poznata Ivana Brlić Mažuranić, pjesnikova unuka, pričama i bajkama, po kojima je nazvana "hrvatski Andersen."

Ivana je dobila ime po djedu, a njezin otac Vladimir Mažuranić, znalac hrvatske pravne povijesti, priredio je prvo kritičko izdanje očevih pjesama. Vinodolski kraj i njegova meka čakavština cijeloj su lozi Mažuranića dali trajan pečat, makar ih je buran život u Hrvatskoj 19. stoljeća odveo daleko od zavičaja i na razne strane svijeta. Ivan Mažuranić je propjevao u šesnaestoj godini – bijaše tada učenik trećeg gimnazijalnog razreda – upravo stihovima u pohvalu zavičaju (Pozdrav Vinodol, 1830.).

Od vinodolskog pučkoškolca do hrvatskog bana

U rodnom je mjestu završio njemačku pučku školu, gimnaziju je pohađao u Rijeci, filozofiju u Zagrebu i Subotištu (Szombathely), diplomirao je pravo u Zagrebu 1838. godine. Bio je najprije učitelj na gimnaziji u Zagrebu, zatim odvjetnik u Karlovcu, a od 1841. do 1848. službenik je gradskog poglavarstva u istom gradu, zadužen za socijalna pitanja, tzv. "sirotinjski otac". Oženio se godine 1841. Aleksandrom (Leksa) Demeter, sestrom slavnog hrvatskog pjesnika i dramatika Dimitrija. Ta karlovačka dionica njegova života, što se tiče književnog rada, najplodnija je, jer je od 1848. ušao u politički vrtlog nemirnih i sudbonosnih zbivanja u Hrvatskoj u kojem se dobro snalazio.

Spomenute godine postao je zastupnik u Saboru, ističući se govorima i interpelacijama pa je imenovan saborskim perovođom, tj. sastavljao je zapisnike, pisao političke dokumente, sudjelovao u usponu bana Josipa Jelačića. Nakon sloma hrvatskog prevratnog pokreta, iako od Austrije sumnjičen i pod paskom policije, zbog izvanrednih sposobnosti i poznavanja mnogih jezika (hrvatski, njemački, mađarski, talijanski i latinski), biva imenovan u Beču za namjesnika te kancelara Hrvatske (1850. – 1865.). Od 1865. do 1871. bio se povukao iz javnog života, no 1871. godine izabran je za zastupnika, 1872. za predsjednika Sabora, a od 1873. do 1880. hrvatski je poglavar, ban, i to prvi ban pučanin u hrvatskoj povijesti, tj. bez plemićke titule.

Odstupio je s banske stolice u znak prosvjeda što je austro-ugarska administracija onemogućivala vraćanje dijelova Hrvatske pod vojnom upravom (tzv. Krajina) u nadležnost hrvatske civilne vlasti. Nakratko je godine 1885. zastupnikom Novog Vinodola u Saboru, ali se od zahvale na banskoj časti naglo isključuje iz politike, ograđuje samoćom u svojoj rezidenciji u Jurjevskoj 5 u Zagrebu, sklon meditiranju i zvjezdoznanstvu. Čita i matematičke knjige, okružen strahopoštovanjem i tišinom i šeta Tuškancem. Umro je od klijenuti srca 4. kolovoza 1890. godine dok je u naslonjaču čitao jednu astronomsku knjigu. Pokopan je na Mirogoju u ilirskoj arkadi uz druge velikane – rodoljube i pjesnike – hrvatskoga preporoda.

Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske

Zbog političke zauzetosti od 1850. do 1880. godine Ivan Mažuranić je često doživljavao napade suparnika, što ga je potkraj života sve više smetalo i ogorčavalo. Držao je da će domovini nakon 1850. više koristiti kao državnik nego kao pjesnik. Principijelan u svemu, držao se te ideje vodilje, premda i izvrgnut dvojakoj omrazi: u Beču su ga gledali i kontrolirali kao zadrtog hrvatskog rodoljuba, u domovini ocrnjivali kao režimskog čovjeka, niječući mu neosporne zasluge. Prihvatio je imenovanje za bana jer je bio uvjeren da može pridonijeti probitku Hrvatske, i u tome se nije dao omesti žestokim napadajima opozicije.

Napravio je u malo vremena velik civilizacijski pomak u Hrvatskoj, modernizacijom uprave, sudstva, znanstvenih i zdravstvenih ustanova, podizanjem škola i bolnica. Svoj je banski mandat, radeći neumorno i nepokolebljivo, obilježio važnim dostignućima u modernizaciji i europeizaciji Hrvatske na svim područjima, što mu oporba nije priznavala, neprekidno ga izvrgavajući ruglu. Ojađen, ali nepokolebljiv u svojim nakanama, podnosio je to dostojanstveno ne gubeći povjerenje u svoj narod. Opraštajući se sa saborskim klupama u koje je sjeo već 1848. godine Ivan Mažuranić je u glasovitu govoru godine 1886. izrekao svoj politički program: "Nitko me nije pitao dok sam bio ban, u što vjerujem. Da su me pitali, bio bih im odgovorio: Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske."

Rodoljubne i ljubavne pjesme

Mažuranićev književni rad ograničen je na njegovo životno razdoblje prije ulaska u politiku (1830. – 1848.). U tridesetim svojim godinama kao da se ostavio pisanja, što je neprijeporni gubitak za hrvatsku književnost, jer je do tada već postao nacionalnim klasikom. U prvom redu po svojem epu, ali ne valja zanemariti ni druge plodove njegova pera. Pristaša Gajeva ilirskog pokreta, u početku je poput drugih iliraca pisao stihove (rodoljubne, ljubavne, prigodničarske). Ispjevao je po koju pjesmu i na mađarskom, talijanskom, latinskom i njemačkom jeziku.

Prevodio je stihove sa češkoga, latinskog i talijanskog jezika. Od njegovih lirskih sastava (ima ih pedesetak) mogla bi se sastaviti zanimljiva zbirka u kojoj prevladavaju onovremene inspiracije domovinom, potaknute Gajevim projektom osviješćivanja Hrvata, što je na književnoj razini provodila Danica, časopis novog naraštaja. Više se ističu Mažuranićeve ljubavne, galantne pjesme složenije rječitosti i oblika (primjerice sonet) u novopetrarkističkom duhu namijenjene ljubljenoj djevi, zaručnici i zatim supruzi Aleksandri Demeter. U takvim mu se pjesmama nazire ugledanje na renesansne i barokne hrvatske pjesnike, osobito Dubrovčane.

Dopuna Osmana

Poznavanje naše davne poezije pomoglo mu je da za raskošno izdanje "Osmana" Ivana Gundulića (1844.) nadopuni dva nedostajuća pjevanja (14. i 15.). Mažuranićev dopjev Gundulićeva spjeva već je pokazao njegovu veliku pjesničku spremu i darovitost, jer je uspješno popunio fabulu, srodio se sa stihom, slogom, leksikom velikog Dubrovčana, slijedio mu baroknu obilježenost i pjesničke poruke. Od tada se Osman, najslavniji hrvatski ep, objavljuje redovito s Mažuranićevom dopunom, tako da se može čitati i doživljavati cjelovito, jer po općem sudu kritike i stručnjaka dopuna nimalo ne iznevjeruje Gundulićevu zamisa, oblik i izraz.

Ovakvo izdanje "Osmana" bilo je veliki događaj  u povijesti hrvatske književne kulture, jer je njime počelo sustavno objavljivanje i promicanje nacionalne pjesničke baštine u svrhu jačanja narodne samosvijesti umjetničkim postignućima, a u tom poduhvatu Ivan Mažuranić imao je znatnu ulogu. Iz Mažuranićeva opusa valja spomenuti i spis "Horvati Mađaron", koji je napisao 1848., preveo ga na mađarski te objavio o svom trošku na hrvatskom i u prijevodu u dvije knjižice. Kad su nastala prevratna zbivanja u Ugarskoj, osjetio je potrebu da se s hrvatske strane obrati mađarskim ustanicima i političarima svojim razmišljanjima i porukama u ime ideala Francuske revolucije i sa stajališta hrvatske državotvornosti.

To djelce nije samo  politički spis, diplomatska poslanica, već je i uzorak lijepe i krepke hrvatske proze oblikovane na način velikih govornika iz antike i humanizma. U njemu ima i sažetih misli – aforizama – samostalne vrijednosti, što je odlika i Gundulićeva "Osmana", pa i Mažuranićeva najpoznatijeg djela koje je po prvi put tiskao u almanahu "Iskra"pod naslovom "Smert Čengić-age". Poslije je taj spjev nazvan "Smrt Smail-age Čengića,", a donio je svojem tvorcu trajnu slavu i mjesto među hrvatskim klasicima, književnim izabranicima svih vremena. Spjev je bio toliko čuven i čitan da su izreke iz njega postale poslovice, gesla, a sam Mažuranić pjesnički uzor.

Smrt Smail-age

Pojava tog djela dolazi u važnom trenutku hrvatske književnosti kad je ona hvatala korak s europskim romantizmom. Ivan Mažuranić je svojim spjevom dokazao da je i novi naraštaj sposoban ostvariti tekstove s umjetničkom vrijednošću ravne drugim narodima i slavnoj tradiciji hrvatskoga humanizma, renesanse, baroka. Zato je "Smrt Smail-age Gengića"dočekana s tolikim oduševljenjem. Mažuranić je na metričkoj, stilskoj i jezičnoj razini spojio iskustva davnoga dubrovačkog pjesništva, osobito Gundulićeva epa, pučke junačke pjesme, koja se tada jako cijenila, s iskustvima stečenim iz antičke, klasicističke poetike i suvremenih europskih romantičarskih pjesmotvora.

Pritom je iskao pjesničku vlastitost, osjećaj za izraz i oblik. Sam spjev potaknut je jednim događajem iz Crne Gore, koju se tada gledalo kao slobodarsko nadahnuće, kad je u jednom obračunu u osvetničkoj akciji poginuo hercegovački paša Smail-aga Čengić. Danas nam više ta okolnost ne znači puno, jer je Ivanu Mažuraniću tek poticaj na oblikuje romantičarsku poemu o slomu tirana, pobjedi pravde nad nepravdom, svjetla nad tamom, ugnjetenog naroda nad silnikom. Mažuranić je rečenom obračunu Crnogoraca i paše dao sudbinsku znakovitost.

Radnja se odvija i razvija kao u antičkoj tragediji. U prvom pjevanju (Agovanje) nižu se prizori mučenja Crnogoraca usred Stolca, gdje je agina kula, gdje naslovni junak očituje sadističke i iživljačke sklonosti. Njegove žrtve to podnose bez vapaja i zapomaganja, ne tražeći milost te pobjednički dočekuju smrt. "Boj se onoga tko je viko bez golema mrijeti jada", pjeva Mažuranić. Smail-aga, da bi odagnao svoje strijepnje, dade objesiti savjetnika starca Duraka, koji mu je preporučio da pusti uhićenike. Durakov sin Novica odluči prebjeći Crnogorcima kako bi se osvetio ubojici oca. U drugom se pjevanju (Noćnik) opisuje u romantičarkom ugođaju noći Novičin put hercegovačkim i crnogorskim lokalitetima do Cetinja, tj. njegov prijelaz na drugu sukobljenu stranu.

U trećem pjevanju (Četa) nagovješćuje se pašin kraj, pripravlja se osvetnička, pobunjenička operacija. Narod se okuplja i ustanički hrli u okršaj sa zločincem, spušta se s brdskog kamenjara na rijeku Moraču, gdje skuplja snagu za junački kolektivni čin. Taj čin ima i duhovnu odrednicu pa Mažuranić uvodi u tijek zbivanja svećenika koji pričešćuje četu što odlazi u boj, održavši im govor, zapravo pohvalu borbi "za krst častni i slobodu zlatnu". Pokrštava i Novicu koji se priključio ustanicima. Vrhunac je zapleta čevrto pjevanje (Harač).

Na Gackom polju sa svih strana vide se bijesne haračlije koje dovode pašine podanike što nisu u stanju dati propisani porez pa ih tu izvrgavaju okrutnim mučenjima. Smail-aga se utaborio u svojem šatoru, a u olujnoj noći crnogorska četa upada u neprijateljski logor i u silovitoj borbi odnosi pobjedu, likvidiravši agu. Pogiba i Novica. Završno je pjevanje (Kob) alegorijska slika sudbine krvnika i nasilnika, poruka o žalosnom usudu svake tiranije koja izaziva otpor pojedinca i zajednice.

Mažuranić je kao epski pripovjedač u 1134 stiha (deseterci i osmerci) vodio vješto radnju k raspletu s jakom slobodarskom i općeljudskom porukom. Njegovo djelo ima obrise junačkoga spjeva s romantičarskim ugođajima i postupcima (atmosfera noći, crno-bijela pozadina likova, istaknutost naslovnog junaka); donosi i antologijske lirske ulomke, monologe, refleksivne stihove, pravu riznicu stilskih figura i tropa, što mu je osiguralo, uz izvanredna ritmička i metrička svojstva te jezičnu vrsnoću, poseban položaj u hrvatskoj poeziji i svrstalo ga među nacionalne klasike.

Mors Smail-agae Čengić

Smrt Smail-age Čengića imala je i europski odjek. Prevedena je na 17 jezika (na talijanski čak četiri puta) i doživjela na tim jezicima čak 55 izdanja. Ukupno, u hrvatskom izvorniku i u prepjevu, Mažuranićev je spjev zabilježio oko 160 izdanja, najviše od svih hrvatskih književnih djela. Ne samo da je preveden na žive jezike nego i na latinski, što se događa samo iznimnim pjesničkim ostvarenjima i što uvećava njegovu klasičnost, kad, primjerice, čitamo u latinskom: "Smail-aga vocat servos…" ("Sluge zove Smail-aga…").

Mažuranić je imao svojih štovatelja među velikanima zapadnoeuropske književnosti kao npr. Miguela Unamuna, španjolskog pjesnika, dramatičara i romanopisca, koji je u jedan svoj tekst iz 1929. uklopio šest stihova iz Mažuranićeva spjeva u hrvatskom izvorniku, jer je u njima našao srodnost s najpoznatijim piscem europskog baroka Pedrom Calderonom de la Barcom.

Na kraju valja naglasiti da je Mažuranićevo pjesničko umijeće nadahnjivalo hrvatsko 19. stoljeće, da su ga kao pisca iz antologija i čitanki primili toliko naši školski naraštaji i na njemu učili odlike hrvatskog jezika, stila i stiha, jednom riječju da je on skupno kulturno dobro. Uz svoju časnu državničku zaslugu, tako je Ivan Mažuranić dvojakim ulogom zadužio svoj narod, kojemu je bio odan i u koji je iskreno vjerovao.
 

Članak je izvorno objavljen u 4. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.

| 20. 11. 2014. u 13:33 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle

Učenički radovi

Animacija Pravila za rad na siguran način pri strojnoj obradi

Industrijska strojarska škola iz Zagreba strukovna je škola i učenje je temeljeno na radu pa je kultura sigurnosti iznimno važna. Između ostalih aktivnosti vezanih za kulturu sigurnosti i zaštite zdravlja...

Nastavni materijali

Kako učiti?

Savjeti o tome kako učiti i literatura za daljnje čitanje.

Audio&video

Jezik i predrasude

Emisija u kojoj raspoloženi hrvatski lingvisti analiziraju našu jezičnu svakodnevicu, otkrivaju zanimljivosti o živim jezicima i nestalim kulturama, istražuju...

1817. - rođen Pierre Athanase Larousse, francuski matematičar i...

Copyright © 2010 CARNET. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNET.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr