preskoči na sadržaj

Vještice (prvi dio)

Klasična predodžba o vještici kao ženi koja leti na metli, sudjeluje na vještičjim sijelima i šteti ljudima koristeći se crnom magijom velikim je dijelom formirana relativno kasno, a svoju potpunu sliku u Europi je dobila tek početkom Novog vijeka (otprilike od 15.st). Danas uglavnom svedeno na lik za zastrašivanje male djece, vjerovanje u vještice ima svoju priču, koja je u određenom razdoblju europske povijesti poprimila tragičan ton.


Antika – mediteranski krug

Predodžbe o zlom ženskom božanstvu prisutno je u mnogim starijim religijama Bliskog istoka. Tako u hebrejskoj predaji o Adamu i Evi postoji priča o tome kako je prva Adamova žena bila Lilith. Za razliku od Eve, bila je stvorena od zemlje, poput Adama. Nestrpljiva u svojim zahtjevima, ona je napustila Adama i postala kraljicom demona i zlih duhova. Lik Lilith (hebr. vrsta sove) Židovi su preuzeli od svojih susjeda Kanaanaca, koji su štovali slično žensko božanstvo, vjerojatno  babilonskog podrijetla. Prema vjerovanju, Lilith najčešće napada novorođenčad, a uzimajući privlačno obličje zavodi mlade muškarce i iscrpljuje im snagu i muževnost. Židovi su svoju djecu branili od Lilith različitim amajlijama, i taj se običaj u zabačenijim zajednicama sačuvao sve do 18. stoljeća.

Bića vrlo slična Lilith poznata su i u staroj Grčkoj pod imenom empuse, a u grčku su mitologiju vrlo vjerojatno dospjela iz Palestine. Empuse su pohlepni ženski demoni koji zavode muškarce i piju im krv tijekom noći ili podnevnog sna. Opisuje ih se kao bića s magarećim bedrima i metalnim nogama, koja vrišteći plaše putnike. Pridavali su im sposobnost mijenjanja oblika – pretvarale su se u vučice, krave ili lijepe djevojke. U kasnijim grčkim predodžbama o vješticama empuse su povezane s još jednim sličnim bićem: Lamijom. Lamija je prema predaji bila libijska kraljica koja je Zeusu rodila nekoliko djece, ali ih je Zeusova žena Hera u napadu ljubomore poubijala. Iz očaja, Lamija se počela osvećivati ubijajući drugu djecu i ponašajući se tako okrutno da joj se lice pretvorilo u groznu masku. Lamija je ujedno bila i libijska božica ljubavi i rata, koju su Libijci nazivali Neit. Neitin kult Grci su potisnuli, i s vremenom su njezino ime počeli koristiti u pričama kojima su plašili malu djecu. Nakaznost njezina lica najvjerojatnije potječe iz činjenice da su Lamijine svećenice tijekom misterija nosile obredne maske. Prema nekim povijesnim nalazima čini se da su ljudske žrtve doista činile sastavni dio tih misterija, što je inspiriralo priče o Laminijoj osveti.

Priče o spomenutim čarobnicama često su se miješale s predajom o strigama, ženama-pticama, postupno sastavljajući sliku o zlokobnim ženskim zlodusima koji napadaju djecu i mladiće. Vjerovanje u strige (od lat. strix, vrsta sove, ptica koja pije krv), poznato još u antičkoj Grčkoj, bilo je posebno rasprostranjeno na području Rimskog Carstva. Strige su prem rimskoj mitologiji žene s tijelom vrane ili sove, koje noću dolaze nad kolijevku i napadju malu djecu. Latinski naziv striga sačuvan je tijekom srednjeg vijeka u različitim jezicima (talijanski stregha, striga), pa je postao jedan od službenih naziva za označavanje europskih vještica. Kod nas u Istri i Dalmaciji naziv štriga i danas označava vješticu.

 

Rimsko pravo i rani srednji vijek

Uz stara vjerovanja u nadnaravna bića, za razvoj kasnije slike o vješticama vrlo su veliku važnost imale i predodžbe o čarobnjaštvu. Čarobnjaštvo i korištenje magije često su opisivani u legendama, mitovima i zapisima različitih naroda pa je nemoguće odrediti zemlju njihovog podrijetla. Ipak, riječ magija potječe od imena plemena Maga ili Magijaca iz sjevernog Irana, koji su u staroj Mediji vršili svećeničke uloge. Naziv Magi (koji se često izjednačava s nazivom Kaldejci, također narodom iz današnjeg Iraka) izgubio je tijekom vremena prvobitno značenje I počeo označavati najprije svećenike-astrologe, da bi još u vrijeme Rimskog Carstva postao naziv za čarobnjake bilo koje vrste. U Rimu bavljenje čarobnjaštvom nije bilo načelno zabranjeno, tako da su istočnjačka umijeća  poput izrade horoskopa, proricanja i raznih vrsta čaranja bila uglavnom vrlo dobro prihvaćena. Zakonom je bila zabranjena i u svakodnevnom životu progonjena zlouporaba tajnih umijeća radi nanošenja štete drugim osobama ili državnim interesima. Do znatnije promjene u odnosu prema čarobnjaštvu došlo je tijekom 4. i 5. st, kad kršćanstvo zadobiva snažan ugled i sve veći utjecaj u Carstvu. Naime, kršćanski nauk, utemeljen na židovskoj tradiciji, ne razlikuje “lošu” i “dobru” magiju, već svako bavljenje čarobnjaštvom smatra zlim i nespojivim s ispravnim odnosom prema Bogu. Važno je da i rimska i kršćanska tradicija vjeruju u stvarnu mogućnost čarobnjačkog djelovanja, no s tom razlikom Crkva oduvijek tumači magijsko djelovanje kao vezu s demonima. S postupnom prevlašću kršćanstva u Europi crkveni stav o čarobnjaštvu postaje i stav većine državnih vlasti, no ipak prije 13. st. nije bilo sistematskih progona čarobnjaka i vještica.

U Franačkoj je državi zločin čarobnjaštva spadao među dosta česte prekršaje; državne i lokalne vlasti prema njemu su se odnosile u skladu s mjesnom tradicijom. Tijekom ranog srednjeg vijeka za dokazivanje krivnje neke vještice najčešće se koristio “sud hladne vode” (“metoda” koja se u nekim krajevima Bosne i Srbije sačuvala sve do 70-tih godina 19. st). Osobu okrivljenu da se bavi vještičarenjem bacili bi u vodu, pa bi je ako bi počela tonuti izvukli i mogla se smatrati oslobođenom optužbe. Ako bi ostala plutati na vodi, prijetila bi joj smrt kamenovanjem ili spaljivanjem. No, izgleda da su se i tada vještica ili vještac mogli izvući pozivanjem na određeni broj svjedoka koji su se bili spremni zakleti na njihovu nevinost.

Poznati slučajevi procesa protiv vještica iz tog starijeg razdoblja pokazuju da su zločini za koje su ih teretili tužitelji uglavnom bili pravljenje štete drugima (lat. maleficium, pa otuda i čest naziv za vješticu malefica) poput uništavanja usjeva, izazivanja bolesti, spolne nemoći, ludila i smrti. Vrlo se često navodi da vještice posreduju u ljubavnim vezama, bilo da sastavljaju ili rastavljaju parove. Vještičji prekršaji u ovom se razdoblju još uvijek uglavnom doživljavaju kao i oni bilo koje druge prirode. 

 

Članak je izvorno objavljen u 59. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.

| 28. 10. 2015. u 12:43 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle

Učenički radovi

Majčin dan

Donosimo rad Monike Gergi, učenice 2.b razreda Osnovne škole dr. Jure Turića. Povodom Međunarodnog Dana obitelji na satu Hrvatskog jezika nastala je Monikina pjesmica pod nazivom "Majčin dan"....

Nastavni materijali

Lektira 2. razred: Ružno pače - prezentacija

Ružno pače, lektira za 2. razred osnovne škole (prezentacija).

927. - na današnji je dan hrvatski kralj Tomislav pregazio...

Copyright © 2010 CARNET. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNET.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr