preskoči na sadržaj

Brodovi i navigacija

Autor: Robert Majetić
Čini se da su ljudi vrlo rano uočili udobnost putovanja vodom nego kopnom. Isprva su promatrali predmete koji su plutali na vodi, npr. balvane što plove niz rijeku. Prvi koraci u razvoju čamaca vezani su uz snopove šuplje trske, kanue izdubljene u drvetu i čamce od šiblja presvučenog kožom.

Prvi podaci o brodovima koji su do danas sačuvani su crteži naslikani na vazama i urezani u kamenu. Po njima znamo da su Egipćani već 5000 godina prije Krista imali čamce s jarbolom i jedrom, visoki pramac i veslo za kormilarenje. Ovi su čamci vjerojatno bili prototip kasnijih kretskih i feničanskih brodova. Na tim crtežima primjećujemo također da su u to vrijeme postojale karakteristične razlike u obliku i konstrukciji između ratnih brodova i onih za prijevoz robe.

Sasvim je moguće da su i Kinezi i Arapi u isto vrijeme znali graditi brodove, ali taj podatak nije provjeren. Prema podacima koje nalazimo u povijesti o ljudima Dalekog istoka i Perzijskog zaljeva vidi se da su u isto doba kineska džunka i arapski dhow (dau) isto tako bili prikladni za određene svrhe kao i lađe Sredozemlja. Džunka je bila prikladna za prijevoz tereta priobalnim putovima, a dhow za putovanje oceanom.

Već su prije 2000 godina, a možda i ranije, Arapi i Kinezi usavršili brodove prema svrsi koja im je bila namijenjena, a naročito za plovidbu po monsunskim vjetrovima. Arapski dhow nije se jako izmijenio tijekom posljednjih tisuću godina. Njegove karakteristične osobine su strmi pramac i kratki debeli jarbol koji podupire golemi križ te su rijetko bili teži od 200 tona. Kineske džunke još su se manje izmijenile.

Sa širokim i uspravnim pramcem i visokom krmom bile su potpuna suprotnost dhowima, sporije ali prostranije. U vrijeme Marca Pola mogle su ponijeti do 800 tona tereta i mnogobrojnu posadu. Njena najvažnija specifičnost je činjenica da joj se krma u plitkoj vodi mogla podići.

Danas ne znamo je li Istok ili Zapad prvi počeo graditi brodove. Najjasniji među egipatskim natpisima prikazuje brodove kraljice Hatšepsut oko 1500 godine prije Krista na trgovačkom putovanju na jug Crvenog mora. Nacrtan je napredniji tip broda s velikim središnjim jedrom, križem za križno jedro i po petnaest veslača na svakoj strani. Ti su brodovi vjerojatno bili dugi oko osamnaest metara.

Krećani i Feničani su poboljšali rane egipatske modele tako što su povećali brodsku nosivost i sposobnost za plovidbu morem. Feničani su tisuću godina bili vodeći pomorski narod Sredozemlja i u tom je razdoblju došlo do velike promjene u izradi broda. Pramac svakog broda opremili su kljunom koji je imao oblik ovna zato da bi ga mogli upotrijebiti i u bitkama. Kljun je bio potreban čak i na trgovačkim brodovima jer su njime štitili teret od mnogih gusara u Egejskom moru. Grci i Rimljani su kao novost uveli dva i tri reda vesala i takve su se galije održale dugo godina. Tek kada su se počeli graditi veliki jedrenjaci, vesla su se prestala upotrebljavati osim za tiha vremena ili kad su ulazili u usku luku.

Na atlantskim obalama sjeverozapadne Europe valjalo je graditi nešto drugačije brodove koji će se moći boriti s jakim morskim mijenama i vjetrovima pred obalom. Kad je Cezar napao Britaniju žalio se što njegovi tesari ne mogu sagraditi tako prikladne brodove kao što ih imaju plemena u Britaniji. Nedugo nakon tog napada, brodovi na njemačkim i skandinavskim obalama razvili su se u poznate duge vikinške brodove.

Ti su brodovi služili samo za pljačkaške pohode. Bili su s obje strane jednaki, plitki i čvrsto građeni, a tjeralo ih je križno jedro i vesla kojima su veslali ratnici. Takvi brodovi bili su idealni za iznenadne pljačkaške napade u plitkim ušćima Engleske i Francuske. Oko desetog stoljeća ti su brodovi bili građeni s višim bokovima, a Vikinzi su na njima putovali sve do Islanda i Grenlanda. Arheolozi su otkopali nekoliko vikinških brodova iz dugih humaka gdje su bili pokopani zajedno s njihovim zapovjednicima. S takvim su brodom potomci starih Norvežana otplovili u Ameriku.

Poznate karavele i karake 15. i 16. stoljeća predstavlja najpoznatija od svih – Kolumbova Santa Maria koja je imala stotinu tona. Imala je i tri jarbola, bila duga dvadeset i devet metara, široka šest metara i imala posadu od pedeset i dva člana. Premda su brodovi Velikog doba otkrića morali nositi više zaliha hrane i vode nego bilo koji prije njih, nisu se brzo povećavali. Drakeov Golden Hind imao je samo stotinu tona i posadu od šezdeset ljudi. Njegovo najduže putovanje od Kalifornije do Filipina trajalo je šezdeset i osam dana. U nepoznatim vodama veliki brodovi nisu bili korisni.

Uvođenje željeznih brodova na parni pogon jako je izmijenilo karakter brodova. Danas imamo ledolomce koji mogu razbijati led debeo nekoliko metara pri brzini od šesnaest čvorova te podmornice koje mogu prevaliti tisuće kilometara ispod leda.

Kad je čovjek sagradio brod dovoljno snažan da ga otisne daleko na pučinu, morao je otkriti sistem navigacije.  Narodi iz Polinezije i drugi rani pomorci morali su se služiti svim prirodnim znakovima koje su imali na raspolaganju. To su bile zvijezde i Sunce, stalni vjetrovi, struje, let ptica itd. Zanimljive priče o takvim metodama stigle su do nas od najranijih vremena u stihu ili u legendi, od Homerovog Odiseja koji je upravljao brodom po zvijezdama do Noe koji je iz svoje lađe poslao golubicu.

Davno prije nego što je i postojala ideja o kompasu, ljudi su po izlazu i zalazu Sunca znali za istok i zapad. Saznali su gdje je sjever i jug po nekim zvijezdama koje kruže oko Sjevernog pola. Upravljanje brodom po Suncu ili zvijezdama značilo je da je pomorac morao uzeti u obzir neprestano kretanje tih tijela preko neba. Poznavanje nebeske navigacije moralo se steći samo pokušajima i pogreškama.

Rani pomorci Sredozemlja nisu imali poteškoće s pronalaženjem kopna jer nisu nikad bili više od 240 kilometara dalje od obale. Umijeće pomorca sastojalo se u tome da na temelju iskustva prepoznaju kopno kojem su se približavali i da izmjere dubinu mora. Zbog križnih jedara brod se tada morao držati daleko u privjetrini od obala, a za vrijeme putovanja daleko na otvorenom moru.

Grčki filozofi, a kasnije i Ptolomej 150. godine poslije Krista izumili su sistem sličan našoj geografskoj dužini i širini, ali su ga pomorci upotrijebili tek tisuću godina kasnije. U to vrijeme nije bilo geografskih karata kakve danas poznajemo, ali su postojali određeni priručnici. Radi se o jednostavnom popisu luka i rtova s naznakama udaljenosti između njih te povremenih napomena o tome koji će vjetrovi najbolje poslužiti i čime se može trgovati na različitim mjestima. Jedina sprava koju su kormilari tada upotrebljavali bio je običan štap ili uže za mjerenje dubine. Sve ostalo zasnivalo se na prosuđivanju i iskustvu.

Iako su Grci i Kinezi od najranijih dana poznavali osobine magneta ili magnetskog željeza, za osobinu da se može upravljati magnetiziranom iglom nije se znalo sve do oko 12. stoljeća – kada su to otkrili pomorci Sredozemlja. Upotrebom kompasa moglo se ploviti određenim kursom prema luci, a prevaljeni put po određenom kursu mjerio se pješčanim satom.

Čini se da je određivanje geografske širine na moru prvi puta izvršeno u Indijskom oceanu tako što su se promatrale sjeverne zvijezde. Još je Marco Polo 1290. godine pisao o takvom načinu određivanja geografske širine. Da bi pronašao geografsku širinu europski se pomorac nije služio metodama astronoma sve do vremena kad su standardni instrumenti postali kvadrant i pomorski astrolab.

Oba instrumenta je bilo vrlo teško upotrijebiti na moru zbog micanja broda. Međutim, ako se više puta neprestance vršilo promatranje, dobio bi se kut točan unutar pola stupnja. Kolumbo se na svojim putovanjima služio s oba instrumenta. Budući da je bilo lakše odrediti geografsku širinu nego geografsku dužinu, pomorci su običavali brodom stići do geografske širine luke, a zatim ploviti prema istoku ili zapadu dok ne stignu do nje. To je bila jednostavna metoda koja se upotrebljavala sve dok nisu izumljene bolje metode za pronalaženje geografske dužine. Najprije su morali izumiti bolje instrumente za mjerenje visine zvijezde. To se dogodilo na početku 18. stoljeća kada su John Hadley i neovisno o njemu Thomas Godfrey, a nakon njih i Newton načinili prvi sekstant, instrument koji se na brodu upotrebljava puno jednostavnije od kvadranta.

Razvoj pomorske karte, koju također držimo navigacijskim instrumentom, zaostajala je za razvitkom navigacijskih pomagala. Prve prave pomorske karte izradili su početkom 14. stoljeća kormilari zapadnog kraja Sredozemlja. Na tim prvim kartama nalazio se samo priobalni detalj s imenima glavnih zemalja, luka itd. Preko karte je bila ucrtana mreža linija i krugova.

Mercator je oko 1560. godine izumio projekciju koja se danas po njemu naziva. To je radikalno izmijenilo navigacijske karte jer je po Mercatorovoj projekciji kormilar mogao odrediti pomoću kompasa kurs jednostavno tako da nacrta ravnu liniju od odredišta čak i kad konačni kurs nije bio uvijek najkraći put.

Do današnjeg se dana gotovo sve karte crtaju po Mercatorovoj projekciji. Stoga možemo zaključiti da i danas, u vrijeme elektroničke i satelitske navigacije, papirnata karta, jednostavan kompas i poznavanje ručne navigacije predstavljaju dobru i sigurnu praksu svakog razboritog navigatora.

| 11. 6. 2007. u 00:00 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet

Učenički radovi

Salzburg

Donosimo vam prezentaciju Petre Maravić, učenice 7. razreda Osnovne škole Ivana Brlić-Mažuranić, PŠ Drežnica o austrijskom gradu Salzburgu. Prezentacija je napravljena na satu...

Nastavni materijali

Veliko i malo slovo DŽ dž

OŠ HJ A.1.1. Učenik razgovara i govori u skladu s jezičnim razvojem izražavajući svoje potrebe, misli i osjećaje. OŠ HJ A.1.3. Učenik čita tekstove primjerene početnomu opismenjavanju i jezičnome razvoju....

Audio&video

Divni novi svijet

Emisija o prirodnim znanostima koja će vam, između ostaloga,  otkriti  u kakvoj su vezi slapovi, vulkani, potresi, avioni... i disco-club, što se pod utjecajem...

1716. – umro Gottfried Leibniz, njemački filozof, matematičar,...

Copyright © 2010 CARNET. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNET.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr