preskoči na sadržaj

Napoleon

Vojnički pustolov Napoleon Bonaparte zauzdao je energiju revolucionarne Francuske, i sve do njegova pada – izazvana prekomjernim častohlepljem – činilo se da je nepobjediv. Njegova kratka ali blistava nadmoć ostavila je trajne posljedice u francuskoj i europskoj povijesti.


Napoleon Bonaparte rodio se 1769. u korzikanskom gradu Ajacciju. Školovao se u francuskim vojnim školama, da bi 1785. postao topničkim poručnikom. Njegove je životne poglede 1789. godine promijenila Francuska revolucija, koja je dovela do rata europskih razmjera, sloma monarhije i emigracije mnogih časnika aristokrata.

U tim je prilikama revolucionarna vojska očajnički tražila sposobne ljude koji će popuniti nastale praznine, pa je napredovanje bilo brže nego što bi bilo u manje burnim vremenima. U prosincu 1793. Napoleonova junaštva pri opsadi Toulona – koji su tada držali Britanci – pribavila su mu u 24. godini života čin brigadnoga generala.

Na čelu vojske

Napoleonu se velika šansa ukazala dvije godine kasnije, kada je rojalistička pobuna u Parizu ugrozila republikansku vlast. Predano mu je zapovjedništvo nad vojskom čitavoga grada, pa je izvukao topove na ulicu i „jednim zapuhom karteča“ rastjerao buntovnike. Za nagradu je dobio zapovjedništvo nad francuskom vojskom koja se u Italiji borila protiv Austrijanaca.

Napoleonov prvi talijanski pohod (1796./97.) zapanjio je njegove suvremenike. Sjajno iskoristivši revolucionarnu vojsku, koja je bila lagano opremljena i živjela od zemlje kroz koju je prolazila, mladi se vojskovođa kretao brzo, da bi taktički nadmudrio protivnika i svom ga snagom udario na najosjetljivijim mjestima. Usprkos brojčanoj nadmoći, Austrijanci su trpjeli poraz za porazom, da bi na koncu bili prisiljeni zatražiti mir.

Talijanski je pohod bio prva praktična demonstracija Napoleonova vojničkoga genija, njegove političke vještine i smisla za propagandu, kao i njegove okrutnosti i cinizma. „Oslobođena“ područja Italije postala su republike, ali su se Francuzi prema njima odnosili kao prema svojim satelitima; slavne su talijanske umjetnine pljačkane i u prepunim sanducima otpremane u Pariz, a Napoleon se nije ustezao ni ukinuti drevnu Mletačku Republiku i ustupiti je, zajedno s Istrom i Dalmacijom, Austrijancima pri konačnom zaključenju mira u Campoformiju 1797. godine.

Napoleon se vratio u Francusku kao junak. Ipak ga je Direktorij (koji je tada vladao Francuskom) ocijenio kao moguću prijetnju, pa ga se pokušao riješiti odobrivši mu pohod u Egipat da ondje ugrozi najupornijeg francuskog neprijatelja – Britaniju, njezinu prevlast na Sredozemlju i posjede u Indiji. Međutim, nedugo nakon što se u srpnju 1798. iskrcao u Egiptu, britanske su mu snage pod zapovjedništvom admirala Horatija Nelsona uništile flotu u zaljevu Abukir (bitka na Nilu).

Kad je Napoleon saznao da je u Francuskoj izbila politička kriza, ostavio je vojsku u Egiptu i odlučio se na opasan povratak preko Sredozemnog mora. Iako svojom nesretnom ekspedicijom nije ostvario ništa, sjaj njegovih istočnih pustolovina povećao mu je slavu.

Napoleon preuzima vlast

Vrativši se u Francusku, Napoleon je shvatio da je Direktorij postao nepopularan te da se našao pred ozbiljnim teškoćama. Uvijek spreman brzo iskoristiti nastalu situaciju. Napoleon je 18. brumairea (9. studenog) 1799. preuzeo vlast. Sročen je novi ustav i potvrđen plebiscitom (referendumom) te je tako uveden novi politički sustav, takozvani Konzulat, u kojem su na čelu države bila tri konzula. U praksi je, međutim, odlučujuću ulogu imao prvi konzul, Napoleon Bonaparte, osobito nakon pobjede kod Marenga 1800., koja je učvrstila položaj Francuske u Italiji. Kasniji su francuski uspjesi prisilili Austrijance da priznaju francusku aneksiju istočne obale Rajne i postojanje satelitskih republika u Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji.

Napoleonova Francuska

Postavši praktički francuskim diktatorom, Napoleon je silom preoblikovao političke institucije svoje zemlje, a podosta se od njegova djela održalo i do u 20. stoljeće. Među njegova postignuća ubrajamo centraliziranu i djelotvornu državnu upravu, državnu banku (Banque de France), reformu poreznog sustava, novi građanski zakonik (Code Napoleon) i novi školski sustav. Sve je to bilo vrlo dojmljivo, ali je više isticalo autoritet nego slobodu i predstavljalo je odmak od revolucionarnih načela. Tako su, primjerice, žene ponovno postale izrazito podložne svojim muževima i očevima.

Drugi je primjer povratna tradicionalnim vrijednostima bilo sklapanje sporazuma između Francuske i Katoličke crkve godine 1801., kojim je prekinut njihov dugotrajni sukob. Katolička crkva dobila je povlašten položaj u Francuskoj, ali se Napoleon – tipično za njega – pobrinuo da Crkva ostane strogo pod državnim nadzorom.

Te, kao i mnoge druge, mjere navele su mnoge Napoleonove protivnike u Francuskoj da ga proglase izdajicom revolucije; on je, međutim, tvrdio da je njezin pravi baštinik. Istina je, ipak da je on učvrstio neke revolucionarne tečevine, poput vlasničkih prava, jednakosti pred zakonom i slično. Stabilnost kakvu je ponudio Napoleon bila je ono što je Francuska željela nakon tolikih godina promjena i nesigurnosti. Ipak će Francuzi uskoro otkriti da se vojni diktatori rijetko zadovoljavaju mirnim vladanjem.

Godine 1802. Napoleonova je omiljenost dosegla nov vrhunac kada je u Amiensu sklopio mir s Britanijom. Nijedna strana, međutim, nije vjerovala onoj drugoj, pa su se već sljedeće godine neprijateljstva obnovila. Posljedica je toga bila da je Napoleon počeo planirati invaziju preko Engleskoj kanala. U međuvremenu se godine 1804. okrunio za francuskoga cara te stvorio novo nasljedno plemstvo, probrano iz redova njegovih maršala i ministara. Novi plebiscit, koji mu je dao znatnu potporu, sačuvao je iluziju da u Francuskoj još ima slobode – što se nije moglo reći i za ostatak Europe, gdje je Napoleon uskoro na prijestolja izgnanih dinastija ili novostvorenih država postavio članove svoje obitelji.

Slom koalicije

Godine 1805. Napoleon je bio prisiljen odložiti planiranu invaziju na Britaniju i suočiti se s koalicijom Austrije, Rusije i Švedske. U jednom od svojih najblistavijih vojnih pohoda, Napoleon je kod Ulma taktički nadigrao austrijskoga generala Macka i prisilio ga na predaju bez i najmanjeg pokušaja otpora. Potom je izvojevao i slavnu pobjedu nad udruženom austrijskom i ruskom vojskom kod Austerlitza. Rusi su se brzo povukli, dok su Austrijanci ponudili mir. Jedini događaj koji je zasjenio Napoleonov trijumf bila je Nelsonova pobjeda nad francuskom i španjolskom flotom kod Trafalgara, kojom je Britanija stekla prevlast na moru, čime je bila isključena mogućnost svake skore invazije preko Kanala.

Napoleona je pobjeda kod Austerlitza učinila nadmoćnim u Italiji i omogućila mu da prekroji kartu Njemačke te da nagradi svoje saveznike i udruži ih u Rajnsku konfederaciju, s Francuskom kao protektorom. Drevni naslov cara Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti koji su stoljećima držali austrijski Habsburgovci, sada je postao besmislen; njegov tadašnji nositelj – car Franjo II. – odrekao ga se, a njegovi se nasljednici od tada nazivaju samo austrijskim carevima.

Kontinentalna blokada

Napoleonova se zvijezda nastavila dizati. Kada se Pruska, sa zakašnjenjem, digla na oružje, njezini nekad slavni vojnici bili su žestoko potučeni u bitkama kod Jene i Auderstädta (1806.). Mirovni uvjeti bili su nemilosrdni. Među njima je bila obnova poljske države, tj. Velikog Varšavskog Vojvodstva, i to iz onih dijelova što ih je Pruska dobila podjelama Poljske 1790-ih godina. Iz pruske prijestolnice, Berlina, Napoleon je objavio dekret o „kontinentalnoj blokadi“ koja je trebala pogoditi Britaniju jedinim raspoloživim sredstvom – zabranom uvoza britanske roba na europska tržišta, u nadi da će Britaniju uništenje njezine trgovine baciti na koljena.

Trebalo je, međutim, izaći na kraj s još jednim neprijateljem – Rusijom. Krvavi i neodlučni sukob kod Eylaua 1806. pokazao je da Napoleon nije nepobjediv, ali je 1807. ruska vojska ipak bila potpuno poražena kod Friedlanda. Kada su se, iste godine, Napoleon i car Aleksandar susreli u Tilsitu, ruski vladar nije samo zatražio mir nego je izveo i nagli zaokret, postavši francuskim saveznikom.

Koncem 1807. francuska je vojska zaposjela Portugal, koji je kršio „kontinentalnu blokadu“. Sljedeće godine je Napoleon prevarom naveo španjolskoga kralja i njegovog nasljednika da se odreknu svojih prava, nakon čega je za kralja postavljen Napoleonov stariji brat Joseph Bonaparte.

Međutim, mnogi su Španjolci odbili prihvatiti stranu dinastiju, pa je opći otpor prerastao u gerilski rat koji je kasnije postao još opasniji zbog britanske vojne ekspedicije pod vodstvom sir Arthura Wellesleyja (kasnije vojvode od Wellingtona). S vremenom će francuske snage i moral ozbiljno oslabiti zbog toga „španjolskog čira“.

Znakovi nezadovoljstva

Gledano izvana, car Napoleon Bonaparte bio je na vrhuncu moći i slave. Austrija je bila još jednom poražena (u boju kod Wagrama 1809.) te se činilo da napokon prihvaća neizbježnost savezništva s Francuskom. Da potvrdi taj sporazum, Napoleon se razveo od supruge Josephine i oženio se austrijskom princezom Marijom Lujzom koja mu je rodila toliko potrebnog nasljednika. U to su se doba, međutim, u Europi već počeli pojavljivati znakovi nezadovoljstva. Napoleonova je vlast donijela izvjesne koristi ukidanjem starog poretka feudalnih povlastica, ali sve više su pretezali francuska dominacija i gospodarski gubici uzrokovani „kontinentalnom blokadom“. Blokada je bila djelotvorno oružje za nanošenje štete britanskoj industriji, ali je donosila nedaće i Napoleonovim podanicima. Jako se proširilo krijumčarenje, izazivajući sve strože policijske mjere. Napoleonov se imperij počeo činiti – čak i mnogim lojalnim Francuzima – više ugnjetavačkim nego slavnim.

Prekretnica

Ta se nezadovoljstva nikad ne bi pretvoriti u uspješan otpor dokle god je francuska vojska održavala svoju nadmoć. Do prekretnice je došlo s početkom sukoba između Napoleona i cara Aleksandra. Odlučan da cara natjera na poslušnost, Napoleon je 1812. s golemom mnogonacionalnom vojskom napao Rusiju. Nakon krvavog i dugotrajnog sukoba kod Borodina, Rusi su usvojili taktiku koja će im donijeti pobjedu. Umjesto da prihvate bitku, počeli su se povlačiti uvlačeći neprijatelja u ledenu unutrašnjost svoje zemlje. Čak i kada je Napoleon ušao u Moskvu, car je izbjegavao i borbu i predaju. Opasna se izolacija Francuza još više pojačala kada je Moskva izgorjela, pa Napoleonu nije preostalo drugo no da se povuče. Izmučena hladnoćom, glađu i Kozacima, Velika se armija (Grande Armée) raspala i čitav se pohod pretvorio u katastrofu.

Slom imperija

Nakon ovoga pohoda, Francusko Carstvo se zapanjujućom brzinom raspalo. Britanija je novčano pomogla stvaranje nove protufrancuske koalicije u koju su ušle Rusija, Pruska, Austrija i Švedska. Iako je Napoleon i dalje bio više nego moćan vojskovođa, izgledi su sad bili odlučno protiv njega.

Nakon bitke kod Leipziga u listopadu 1813., Njemačka je bila stvarno izgubljena. Nizozemci su se pobunili, Britanci su dovršili oslobađanje Španjolske, a početkom 1814. koalicijska je vojska napala Francusku. U travnju je zaposjednut i Pariz pa je Napoleon morao abdicirati. On je, međutim, i dalje ostao carem – sićušnog sredozemnog otoka Elbe.

Labuđi pjev

To je trebao biti kraj Napoleonove karijere, no ona je ipak imala i neobičan dodatak. Nakon Napoleonove abdikacije, novi francuski kralj Lux XVIII. koji je restaurirao burbonsku dinastiju, postao je nepopularan, a počeli su se kvariti i odnosi u pobjedničkoj koaliciji.

Napoleon je odlučio zaigrati na te dvije okolnosti pa je pobjegao s Elbe i 1. ožujka 1815. sa šačicom se ljudi iskrcao u Francuskoj. Njegov je put do Pariza bio trijumfalni pohod i on je ponovno preuzeo vlast bez ijednog ispaljenog metka. Europa mu se, međutim, odlučno suprotstavila pa je njegova druga vladavina – njegovih „Stotinu dana“ – ubrzo doživjela kraj na bojištu kod Waterlooa 18. lipnja 1815. gdje Francuzi nisu uspjeli slomiti anglo-nizozemsku vojsku pod zapovjedništvom vojvode od Wellingtona, da bi ih na kraju dana dolazak Blücherovih Prusa natjerao u bijeg.

Napoleon je još jednom abdicirao, ali su ga ovaj put prognali da daleki otok Svetu Helenu, na jugu Atlantskog oceana gdje je ostao do smrti 1821. godine.

Usprkos mržnji pobjednika, mnogo toga što je Napoleon stvorio nije se više moglo izbrisati. Živom i moćnom ostala je njegova legenda koja je jednom kasnijem Bonaparteu (Napoleonu III.) omogućila da stvori drugo, pa makar i mnogo manje veličanstveno carstvo.

 

Članak je izvorno objavljen u 16. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
 

| 23. 2. 2012. u 14:28 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet

Učenički radovi

Animacija Pravila za rad na siguran način pri strojnoj obradi

Industrijska strojarska škola iz Zagreba strukovna je škola i učenje je temeljeno na radu pa je kultura sigurnosti iznimno važna. Između ostalih aktivnosti vezanih za kulturu sigurnosti i zaštite zdravlja...

Nastavni materijali

Kako učiti?

Savjeti o tome kako učiti i literatura za daljnje čitanje.

Audio&video

Glazbena kutijica

Jeste li se ikada zapitali koliko se priča skriva u glazbi i njenim skladateljima? U serijalu pod nazivom Glazbena kutijica otkrivamo zanimljive i poučne priče o poznatim...

1840. - rođen Auguste Rodin, francuski kipar, jedan od najvećih...

Copyright © 2010 CARNET. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNET.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr