preskoči na sadržaj

Cezarovi podanici

Biti građanin carskog Rima značilo je živjeti u srcu Carstva i biti okružen predivnim hramovima, kupati se u javnim kupeljima, posjetiti Koloseum i vidjeti spektakularne borbe gladijatora, kupiti nekoliko robova… No to je također značilo plaćati porez, čekati na mobilizaciju te živjeti u vrlo bučnom, smrdljivom, zadimljenom i prašnjavom gradu, prepunom različitih jezika i ljudi različitih rasa.


Prije dvije tisuće godina, Rimsko Carstvo, koje je obuhvaćalo gotovo čitavu zapadnu Europu, Bliski istok i sjevernu obalu Afrike, bilo je ujedinjeno pod jednom vlašću, a moćna vojska čuvala je njegove granice. Svi gradovi bili su popločani mrežom kamenih putova koji su ih povezivali s Rimom, vlast je bila centralizirana, trgovina je cvjetala, ljudi su živjeli svoj svakodnevni život. O životu Rima i Rimljana zna se mnogo. Ali ništa ne ostaje u pamćenju tako upečatljivo kao što su natuknice o svakodnevnom životu jednog naroda, o njegovim običajima, vjerovanjima i interesima. Stoga uđimo u grad i postanimo građaninom carskoga Rima!

Dobro jutro, Rime!

Dan u Rimu – ukoliko ste se uopće uspjeli naspavati, jer su bojna kola smjela ići gradom samo noću – započinjao je, naravno, doručkom. Ovisno o tome spadate li u nižu klasu (plebeians) ili u višu klasu građana (patricians), jelovnik na stolu bitno je različit. Veći dio pučanstva carskog Rima sačinjavali su niži slojevi, tako da nije bilo neobično vidjeti „radnike“ kako jedu kruh putem. Njihov najčešći doručak bio je kruh namočen u vodu ili vino. Ponekad su po kruhu bile posute grožđice, a ponekad se moglo pridodati i malo sira i maslina.

Za razliku od njih, viša je klasa doručkovala otprilike kao što mi danas ručamo. Imali su robove koji su im kuhali i dvorili ih, tako da je njihov stol posluživalo više robova, donoseći im svježu ribu i meso, voće, povrće, kruh i med (šećer nisu poznavali). Hranu su prije toga morali natrgati, jer noževi i vilice nisu bili poznati, a jelo se prstima ili koristeći se žlicom. U blizini je uvijek morao biti mokar ručnik kako bi se nakon jela mogli urediti.

Nakon doručka slijedio je odlazak djece u školu. Sustav edukacije Rimljani su otprilike 200 godina pr. Kr. preuzeli od Grka te mu ponešto dodali. Siromašna djeca, naravno, nisu išla u školu jer je škola bila jako skupa. Međutim, mogli su ih poučavati njihovi roditelji. Djevojčice iz viših klasa također su ostajale kod kuće (vrlo malo djevojčica išlo je u školu) kako bi ih majke učile tkati, vesti i presti. Dječaci iz viših klasa počinjali su usvajati prva znanja u dobi od šest i sedam godina. Ukoliko su ostajali kod kuće, poučavali su ih roditelji i obrazovani robovi, a ako je otac dao dozvolu, odlazili su u specijalne škole.

Njihove obaveze u školi započinjale su prije zore, tako da su sa sobom nosili svijeće da mogu raditi dok ne svane. U školi su učili čitati i brojati pomoću oblutaka, a na posebnim pločicama prekrivenim voskom učili su pisati. U dobi od dvanaest i trinaest godina učili su o rimskom pravu, povijesti, grčkoj i latinskoj gramatici, te recitirali napamet vježbajući pamćenje. U dobi od 16 godina učilo se javno govorenje, jer je cilj njihove edukacije zapravo bio postati djelotvoran govornik. Danas sa sigurnošću znamo da je škola počinjala 24. ožujka, ali nepoznato nam je koliko je trajala. Najvjerojatnije je trajanje školske godine variralo od škole do škole.

Mazanje i struganje

I dok su djeca učila, stariji su radili ono što su u starom Rimu voljeli raditi najviše na svijetu: kupali su se. Rimske kuće, iako prostrane, nisu imale tekuću vodu i toalete pa se nužda obavljala u javnim zahodima (latrines), kojih je u vrijeme Carstva u Rimu bilo 144.

Najpopularnije od svega su bile rimske kupelji ili terme, a muškarci i žene trudili su se posjećivati ih najmanje jednom dnevno. U kupeljima je postojao jedinstven sustav zagrijavanja vode, a zvao se hipokaust. Tim sustavom provedenim ispod podova i kroz zidove cirkulirao je vruć zrak, zagrijavajući tako zidove kuće i vodu u kupelji. Manje kupelji mogle su primiti oko tristo ljudi, a veće više od tisuću i petsto!

Sámo kupanje bilo je složen postupak. Nakon što bi se kupač skinuo u garderobi, odlazio bi u mlaku prostoriju (tepidarium) kako bi mu se tijelo priviklo na toplinu. Kada bi se „temperirao“, ulazio bi u kupelj (sudatorium), gdje se tijelo na suhom i pregrijanom zraku dobro naparilo. Potom je slijedilo pravo pranje ili bolje rečeno – mazanje i struganje. Svoje znojno i prašno tijelo premazivao bi maslinovim uljem te pomoću posebnog strugača zvanog strigil „strugao“ prljavštinu sa sebe. Strigil je izgledao poput džepnog noža lagano zaobljene oštrice, a najčešće je bio izrađen od slonove kosti.

Zapisi govore kako su muška lica bila prepuna ožiljaka slijed prekomjerne upotrebe tog brijača. Kada bi se kupač tako oprao i obrijao, prilazili bi mu maseri te mirisnim uljima obrađivali svaki mišić na njegovu tijelu. Nakon tog užitka, oni najhrabriji skakali su u bazen s hladnom vodom, dok su manje hrabri uranjali u mlaku vodu. Veće terme imale su čitav niz zabava i povlastica. Tako se vrijeme, osim u kupanju, moglo provoditi u tamošnjoj biblioteci, moglo se osunčati na terasi, baviti nekim sportom ili jednostavno pročavrljati s prijateljima.

Ime i imovina

Oko jedanaest sati prije podne građanin Rima uživao je u ručku. Tako rani ručak nije ništa neobično jer je radni dan započinjao ranom zorom. Ručak se obično sastojao od hladnog mesa, salate, sira, maslina i voća. Nakon ručka odlazilo se na odmor te su čak i djeca u školi imala pravo na pauzu. U to vrijeme ulice grada bile su poluprazne. Kad smo već kod djece, zanimljivo je znati da su djeca u Rimu imena dobivala devetog dana rođenja. Novorođeno dijete stavilo bi se ocu pred noge te bi ga on tada podigao, čime bi pokazao da ga prihvaća kao člana svoje obitelji. Devetog dana održala bi se ceremonija na kojoj bi dijete dobilo amajliju koja bi tjerala zle duhove od njega. Kako je u to vrijeme bilo vrlo malo imena u upotrebi, prvorođeni sin dobivao bi očevo ime, dok su djevojčice dobivale feminizirano ime obitelji u kojoj su rođene (Julius- Julia, Cornelius-Cornelia).

U ranim godinama Rima, prije Carstva, obitelji su bile organizirane poput minijaturnih grčkih država. Svi ih jedne obitelji živjeli su zajedno pod istim krovom. Glava obitelji bio je najstariji muškarac, no to nije morao biti otac. Mogao je to biti i djed ili čak ujak. Glava obitelji određivala je pravila kojih se obitelj morala pridržavati. On je posjedovao svu imovinu, imao potpun autoritet i odlučivao je o životu i smrti svakoga člana svoje obitelji. Isto tako, on je jedini bio odgovoran za njihove postupke te je mogao biti kažnjen za nešto što je član obitelji skrivio.

U siromašnim obiteljima glava porodice je mogla prodati nekoga od odraslih u ropstvo kako bi ostatak obitelji mogao preživjeti, ili čak odlučiti da se bolesno dijete iznese iz kuće da umre.

Koliko minuta ima jedan sat?

U doba Rimskog Carstva nije bilo ura koje danas poznajemo, pa se i protok vremena drugačije mjerio. Rimljani su dan dijelili na 24 sata: 12 sati od zore do sumraka i 12 sati od sumraka do zore. Nezgodno je to što se dužina dana mijenja s godišnjim dobima, pa je tako 12 dnevnih sati u prosincu bilo kraće od 12 sati u lipnju.

Zbog toga je u našem računanju vremena, sat u Rimu iznosio 45 minuta zimi a 75 minuta ljeti. Za orijentaciju u vremenu koristio se sunčani sat, a kad nije bilo danjeg svjetla, dobro je poslužila klepsidra (grčki vodeni sat koji je pomoću protoka vode mjerio protok vremena).

Krv i slava

U mješavini raznih kultura i običaja u gradu Rimu razvijala se ljubav prema sportu i igrama. Cirkusi, amfiteatri, kazališta i arene bili su mjesta gdje su se Rimljani zabavljali i koja su im podizala adrenalin.

Kazalište je bilo čaroban svijet čija je težnja i zadatak bio da prenese gledatelje u svijet u kojem ništa nije nemoguće i gdje se više ne primijenjuju uobičajeni zakoni prirode. Zbog toga je rimsko kazalište težilo postati nekom vrsti bajke.
Za razliku od kazališta, arene su bile mjesta na kojima se odlučivalo o životu i smrti, slavi i porazu. Bio je to stvaran svijet. Gladijatorske borbe uvedene su u Rim prilikom posmrtnih igara u čast Junija Bruta 264. godine, kada je to bio samo jedan posmrtni obred. Tijekom godina plemstvo je poželjelo svoje vlastite igre, toliko da je u Cezarovo doba bilo potrebno ograničiti broj gladijatora u vlasništvu pojedinca. Time se nastojalo izbjeći stvaranje osobnih oružanih tjelohranitelj koji bi bili odani svome gospodaru.

Uz osuđene prijestupnike, u arenu su ulazili i ratni zarobljenici. Međutim, narodu su mnogo zanimljivije bile borbe podjednako istreniranih i vještih boraca, tako da je biti gladijator postalo zanimanje. S vremenom su se stvorile razne tradicije i razne kategorije boraca. Bilo je lako naoružanih boraca koji su nosili samo šljem sa vizirom, štit i mač. Zvali su ih goničima (secutores). Drugi brzi borci bili su retijari (retiarii). Oni su bili gotovo goli, nosili su samo kratku tuniku i širok kožni pojas te štitnik za lijevom ramenu.

Njihovo oružje bila je mreža otežana olovom, slična onoj za lov na tune. U treću kategoriju spadali su teško naoružani gladijatori. Svi su nosili kacigu, oklop i štit, a koristili su mačeve ili bodeže. Kada je Afrika postala pristupačna Rimljanima, razne su čudne životinje dospjele u arenu. Isprva su izlagane u cirkusima pred pučanstvom; kad su ušle u arenu, borbe su postale još krvavije i neizvjesnije.  Dani u kojima su se priređivale igre množili su se tijekom stoljeća, a programi su imali sve više točaka.

Na početku borbe gladijatori su imperatora pozdravljali poznatom rečenicom: Morituri te salutant!(Umirući te pozdravljaju). Po završetku borbe, kada bi jedan gladijator podigao prst i tako priznao poraz, publika je odlučivala hoće li poraženi umrijeti ili živjeti. Znamo da je publika, ili imperator, pokazao prstom na jedan od dva načina.

Tako se obično smatra da podignut palac znači život, a palac okrenut prema dolje smrt, iako za to nemamo nikakve konkretne dokaze. Ukoliko je publika procijenila da su se oba borca borila srčano, poraženi bi gladijator bio pošteđen. Tako bi ih i u budućnosti mogao oduševljavati svojom hrabrošću. Nakon velikog broja dobivenih borbi, gladijatoru je bio dopušten odlazak u mirovinu u kojoj je najčešće uvježbavao nove borce. Neki su gladijatori, po želji publike, oslobađani. U znak slobode dobili bi drveni mač.

Odnos Rimljana prema gladijatorima bio je dvojak: smatrani su nižima od robova, no uspješni borci uzdizani su do statusa zvijezda.

Iako su mnoge žene uživale u gladijatorskom društvu, za Rimljanku je bilo neprilično stupiti s njim u vezu. Postoji priča da je Faustina, majka imperatora Komoda, bila s gladijatorom (dakle da je imperator gladijatorov sin), no tu je storiju najvjerojatnije izmislio sam Komod.

Krvavoj rimskoj zabavi došao je kraj s carem Konstantinom I. On je 325. godine prvi put stavio takvu zabavu izvan zakona. Borbe su se tu i tamo povremeno održale sve do 450. godine, a posljednja poznata krvava zabava održana je 1. siječnja 404. godine.

Mnogo je pitanja o životu starih Rimljana na koja ne možemo naći vjerodostojne odgovore. Znamo, na primjer, da su Rimljani sakupljali urin kako bi njime prali rublje. Pa je li doista Rim zaudarao? Najvjerojatnije jest, ali isto tako danas mnogi gradovi zaudaraju. Istina, ne po urinu nego po smogu i ispušnim parama. Jesu li prali zube i čime? Ne znamo. Rimljani su također vjerovali da njihovi bogovi imaju iscjeliteljsku moć, pa su mnogi od njih bili praznovjerni i oslanjali se na vjerske rituale. Zanimljivo je da su i liječnici podržavali takva vjerovanja.
Na neka pitanja možemo naći odgovore, dok o nekim stvarima možemo samo nagađati. Međutim, usprkos svim tim nepoznanicama možemo zaključiti: biti Rimljanin u starom Rimu svakako je bilo zanimljivo! :-)

 

Tekst je izvorno objavljen u 72. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
 

| 11. 1. 2013. u 15:50 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet

Učenički radovi

Animacija Pravila za rad na siguran način pri strojnoj obradi

Industrijska strojarska škola iz Zagreba strukovna je škola i učenje je temeljeno na radu pa je kultura sigurnosti iznimno važna. Između ostalih aktivnosti vezanih za kulturu sigurnosti i zaštite zdravlja...

Nastavni materijali

Kako učiti?

Savjeti o tome kako učiti i literatura za daljnje čitanje.

Audio&video

Jezik i predrasude

Emisija u kojoj raspoloženi hrvatski lingvisti analiziraju našu jezičnu svakodnevicu, otkrivaju zanimljivosti o živim jezicima i nestalim kulturama, istražuju...

1817. - rođen Pierre Athanase Larousse, francuski matematičar i...

Copyright © 2010 CARNET. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNET.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr