preskoči na sadržaj

Razgovor s Peterom McLarenom: Revolucionarna kritička pedagogija ostvaruje se u hodu

I ovoga puta vam donosimo dio razgovora s vrhunskim stručnjakom na području suvremenog obrazovanja, objavljenog u knjizi Petra Jandrića "Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije". Riječ je o razgovoru s Peterom McLarenom, autorom više od pedeset knjiga i stotine znanstvenih članaka i poglavlja prevedenih na više od dvadeset jezika i čije ime polako ali sigurno postaje gotovo sinonimno sa suvremenim projektom kritičkog obrazovanja.


Među brojnim nagradama, pet knjiga što ih je napisao Peter dobile su kritičarske nagrade Američkog udruženja za istraživanja u obrazovanju, a njegov rad predstavlja temelj nekoliko njemu posvećenih institucija, uključujući La Fundación McLaren de Pedagogia Crítica i Instituto Peter McLaren u Meksiku te La Catedra Peter McLaren pri Bolivarovskom sveučilištu u Caracasu. Peter je dobio počasni doktorat od Laplandskog sveučilišta u Finskoj (2004.) i od Universidad del Salvador u Buenos Airesu, u Argentini (2010.). La Universidad Pedagogica Nacional, Unidad 141, Guadalajara, Meksiko, također mu je dodijelilo naslov Amigo Honorifica de la Comunidad Universitaria de esta Institución.

Godine 2016. Američko udruženje za istraživanja u obrazovanju dodijelilo je Peterovoj najnovijoj knjizi Pedagogija pobune: od uskrsnuća do revolucije (Pedagogy of Insurrection: From Resurrection to Revolution) (McLaren, 2015) izvanredno priznanje za knjigu Divizije B, a knjiga je dobila i Knjižnu nagradu Društva profesora edukacije.

Petar Jandrić i Peter McLaren zajedno su napisali više od 50 000 riječi, objavljenih na desetak mjesta, a njihova trajna suradnja prerasla je u srdačno prijateljstvo. Peterov stil dijaloga putem e-maila osebujan je. Katkad izravno odgovara na pitanja, a ponekad pošalje samo članak/sliku/video bez ikakva komentara, a katkad pošalje izraz ili rečenicu naizgled nepovezanu s posljednjim o čemu su raspravljali – u svako doba dana i noći, često s telefona. Premda je pretežno napisan potkraj 2011. i početkom 2012. godine, razgovor koji slijedi sadrži elemente raznih kasnijih razgovora koji su okončani u veljači 2017. godine.

Ovom prilikom predstavljamo vam dio razgovora kojeg je vodio Petar Jandrić, dok će cjeloviti intervju biti dostupan u knjizi Petra Jandrića "Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije", koju će uskoro objaviti nakladnička kuća Jesenski i Turk.

Na vaše je rane radove uvelike utjecao postmodernizam. Međutim, već dulje od desetljeća vaše istraživanje polako ali sigurno ulazi u „marksističko-humanističku putanju” u rasponu od autora s raznim marksističkim tendencijama i neo-marksizma Frankfurtske škole do izvornih Marxovih djela (McLaren, McMurry & McGuirk, 2008). Posljednjih ste godina prilično opsežno govorili o razvoju od Petera postmodernista do Petera marksista – primjerice, u razgovorima s Marcijom Moraes i Glennom Rikowskim objavljenima u knjizi Bijes i nada (Rage and Hope, 2006.). Molim vas, sažmite taj razvoj u nekoliko rečenica.
           

Peter McLaren: Vjerujem da je klasna eksploatacija jedan od osnovnih društvenih odnosa koji ljudima priječi pristup resursima što su im potrebni da bi svijet promatrali kritički. Eksploatacija koja orobljuje zajednice i lišava radnike čovječnosti. Obrazovanje se suprotstavlja školovanju. Obrazovanje je ono što se nameće našim nagonima i oruđu uma te ih proširuje; ono naše misli gura duž lukova zvijezda gdje mogu stvoriti nove vizije ljudskog bivanja i postajanja i nove solidarnosti s našim bližnjima.

Naše odgovornosti za stvaranje kritičnih građana trebale bi biti srazmjerne našoj privilegiji. Danas se na dobro obrazovanje više ne gleda kao na društvenu odgovornost, već kao na pažljivi odabir iz niza potrošačkih mogućnosti što nam ih nude brojne nove tvrtke i korporacije. Danas nudimo beskonačan niz lijekova za nove vrste poteškoća u učenju. Samo birajte. Već 1980-ih sam se zapitao: kako reagiramo na vapaje upomoć današnje omladine, čiji grleni urlici nailaze na vajkadašnju tišinu pedagoške tradicije?

Odgovor na to pitanje iziskivao je otklon od ironičnog distanciranja i samozadovoljne uzdržanosti vulgarnih diva iz akademskog svijeta koje su očigledno odabrale politiku identiteta umjesto klasne politike (i time postale sudionice upravo u samim odnosima nejednakosti koje su službeno odbacile) putem pomnog iščitavanja Marxa i marksističkih teoretičara, što je kulminiralo u bavljenju radom marksističkih pedagoga.

 

Polazeći od Frankfurtske škole društvene znanosti, suvremene kritičke teorije tehnike razvile su se u raznim smjerovima (uključujući neuhvatljiva polja postmodernizma, ali ne samo njih). Neke od tih teorija završile su prilično daleko od svojih marksističkih korijena; danas se čine zaglavljenima na mjestu koje ste vi napustili prije više od desetljeća. Možete li podrobnije opisati svoj povratak marksizmu kao teorijskoj osnovi za preosmišljavanje kritičkog obrazovanja u kontekstu informacijskih i komunikacijskih tehnologija?

 

Peter McLaren: Pa, počeo sam s autonomnim marksističkim fokusom – samoupravljanjem radničke klase – i isprva me privukao rad važnih mislilaca kao što su Antonio Negri, Michael Hardt, Raniero Panzieri, Mario Tronti, Sergio Bologna, Mariorosa Dalla Costa, François Berardi i drugi, mada se nisam izričito bavio njihovim radom u svojim tekstovima o obrazovanju.

Tada sam počeo cijeniti klasičniju marksističku kritiku, recimo radove Mas’uda Zavarzadeha i Terese Ebert, potom me zainteresirao marksistički humanizam Petera Hudisa, Kevina Andersona i Raye Dunayevskaye, i dakako rad britanskih pedagoga Paule Allman, Mikea Colea, Davea Hilla i Glenna Rikowskog. Tako me počelo zanimati ono što se opisuje kao nova era kapitalističkog razvoja, kojoj se prišivaju razni epiteti, poput „postindustrijalizma“, „postfordizma“ ili „postmodernog kapitalizma“.

Ovdje je naglasak bio na kapitalizmu informacijskog doba posredstvom informacijskih tehnologija – računala i telekomunikacija – kojima se kapital koristi da bi kreirao svoju mobilnost s onu stranu nacionalnih granica i naposljetku državu nacionalne sigurnosti u kojoj je rasprostranjen društveni nadzor. Premda su me brojni posjeti Latinskoj Americi uvjerili da još nipošto nismo napustili dimnjačku eru tvorničke proizvodnje, počeli su me zanimati razni načini na koje je kapital prodro u cijelo društvo posredstvom tehnoloških i političkih instrumenata kako bi generirao višu razinu produktivnosti te kako bi nadzirao i rekonstituirao svoj odgovor na samoorganizaciju radničke klase putem tih novih tehnologija.

Dakako, inovacije u kontekstu proizvodnje i komunikacije znanja u novome informacijskom društvu ne služe samo kao oruđe kapitalističke dominacije, već se mogu upotrijebiti i u stvaranju alternativnih i oporbenih pokreta u širem projektu transformiranja kapitalističkog društva u socijalističku alternativu.

 

Mnogo je vode proteklo ispod mosta otkako je Marx razvio svoje teorije. Molim vas, navedite neke suvremene izazove njegovu dijalektičkom mišljenju.

 

Peter McLaren: Kritičan sam spram autonomnih marksista kao što su Hardt i Negri koji, u knjigama kao što je Imperij (2001.),[1] tvrde da mnoštvo, koje je zgrnulo prijeko potrebni „opći intelekt“, sada funkcionira kao mreža otpora kapitalizmu – i to naprosto odbijanjem da reproducira kapitalizam, bez ikakve ujedinjujuće filozofije prakse. Marksističko-humanistički teoretičar Kevin Anderson ispravno to vidi kao poricanje transcendencije u korist imanencije (tj. poricanje Hegela). On piše: Taj zjapeći manjak u Imperiju potječe od tipa filozofskog nazora koji su oni usvojili, nazora koji radikalno odbacuje sve oblike onoga što oni nazivaju transcendencijom u korist ostajanja na planu imanencije, tj. uzimanja elemenata unutar dane društvene zbilje kao polazišne točke. (...)

No mi ne moramo birati između takvih jednostranih alternativa. Razmotrimo Hegelovo stajalište, kako ga je sažeo Theodor Adorno iz Frankfurtske škole: „Ustrajati na izboru između imanencije i trancendencije znači vratiti se tradicionalnoj logici koja se kritizira u Hegelovoj polemici protiv Kanta“ (Adorno, Prizme, [u engl. prijevodu na] str. 31). U stvari, Hardt i Negri redovito napadaju Hegela i prosvjetiteljske filozofe kao konzervativne i autoritarne, a veličaju predprosvjetiteljske republikanske tradicije ukorijenjene u Machiavelliju i Spinozi. Pritom se odriču dijalektičkog uvida u to da se oslobođena budućnost može pomoliti iz sadašnjosti, pod uvjetom da se razne sile i težnje koje se opiru sistemu zauzvrat povežu s teorijom oslobođenja koja filozofijski skicira tu emancipacijsku budućnost za kojom oni čeznu.

Marx je zasigurno nadišao taj pred-hegelovski raskol između imanencije i transcendencije. Radnička klasa nije postojala prije kapitalizma i bila je proizvod novoga kapitalističkog poretka, te je stoga bila imanentna odnosno konstitutivna za kapitalizam. Istovremeno se, međutim, otuđena i izrabljena radnička klasa borila protiv kapitala, ne samo radi većega komada kolača nego se i upustila u borbu za nadvladavanje samoga kapitalizma, i u tom je smislu bila sila za transcendenciju (budućnost u sadašnjosti). (Anderson, 2010: 11 – 12)

Ovdje vidimo, kao i kod Habermasa, odbacivanje svih oblika radikalne transcendencije i odbijanje da se dijalektički konceptualizira alternativa kapitalizmu. Kao što piše Anderson, time se nadahnjuje strah od utopizma ili, još gore, autoritarnost i kolonijalni hybris. Čini se da kod Habermasa, Hardta, Negrija i Hollowaya postoji strah od prometejske strane Marxova humanizma koja, bilježi Anderson, upućuje prema nadilaženju datog. Tako se u Habermasovu slučaju vraćamo reformističkom liberalizmu, a Hardt i Negri kreću se prema poststrukturalističkom radikalizmu.

ješenje koje predlaže Anderson jest „zuriti negativnosti u lice“ (da citiramo Hegela) i djelovati unutar šarolike dijalektičnosti koja uzima u obzir rasu i etnicitet, rod, seksualnost i mladost. Ne možemo naprosto odbiti da preuzmemo državnu vlast, kao što John Holloway i drugi preporučuju, jer će država sa svojom pogubnom logikom dominacije nastaviti postojati sve dok ne stvorimo novi društveni poredak, poredak koji se sastoji od slobodno udruženog rada u svjetskim razmjerima.

 

Danas se koncepti kao što su „post-industrijalizam”, „post-fordizam”, „postmoderni kapitalizam” i „informacijsko društvo ” često stapaju u širi koncept „umreženog društva” (network society) Manuella Castellsa (2001) i Jana van Dijka (1999). Jedna od glavnih razlika između industrijskog društva i umreženog društva počiva u strukturi proizvodnje: prvo društvo pretežno se temelji na proizvodnji fizičkih artefakata, dok se potonje pretežno temelji na proizvodnji znanja. To nas dovodi do pojma ekonomije znanja, u kojoj gomile informatičkih radnika proizvode dodanu vrijednost žonglirajući nevidljivim i neopipljivim bitovima i bajtovima. Međutim, proizvodnja artefakata također je u usponu – kao što ste već rekli, „nismo ni na koji način napustili dimnjačku eru tvorničke proizvodnje”. Što biste rekli o glavnim suvremenim promjenama u strukturi proizvodnje?

 

Peter McLaren: Društvo znanja temelji se na komunikaciji, na dijalogu, na stvaranju znanja za dobrobit čovječanstva. S druge strane, ekonomiji znanja stalo je do prisvajanja komunikacijskih tehnologija u svrhu stvaranja informacija koje se mogu centralizirati, nadzirati i djelomično kontrolirati putem sustavne dekvalifikacije radnika. Ekonomija koja se temelji na znanju u stvari je iluzija. Kada budemo mogli eliminirati nedovoljnu zaposlenost, tada će taj termin možda imati neku stvarnu važnost. Već imamo visokoobrazovanu radnu snagu koja posjeduje mnoštvo vještina.

Ono što nam je potrebno jest masovna preraspodjela bogatstva u obliku više radnih mjesta. Stoga se ne dajmo zavarati svim tim pričama o nematerijalnom radu. Društvene razmjene ne stoje na jednakim osnovama, nematerijalni rad nije slobodan od kapitala. Kompjuteri nas nisu oslobodili i učinili nezavisnim proizvođačima. Zašto uopće sudjelujemo u stvaranju visokoobrazovanoga ljudskog kapitala za korporacije?

Glenn Rikowski nedavno je to izrazio ovako: „Postati kapital ili humanizirati naše duše“ (McLaren & Rikowski, 2000). Ovdje bih želio sažeti neke važne postavke koje je iznio Rikowski. Ljudski kapital, kao što je istaknuo Marx, postao je uvjet života u kapitalističkim društvima. Čovjek je oblik kapitala i kapital je oblik ljudskog života. Premda se vjeruje da konkurentska prednost proizlazi iz znanja i inovacija, radnici-znalci izvoze se diljem kugle zemaljske baš kao i manualni radnici.

Usmjerena na potrebe poslodavaca, ekonomija znanja suzila je ciljeve obrazovanja marginalizirajući kritičko istraživanje i vještine. U stvari, Rikowski ide dotle da zaključuje kako su obrazovanje i školovanje zapravo dio ekonomije znanja, budući da visokoobrazovani studenti iz drugih zemalja donose goleme izvozne zarade.

Kapital, kako ga opisuje Rikowski, oblik je društvene energije i ne stvara se sam. Ovisi o radnoj snazi koja stvara višak vrijednosti, iz koje se potom razvijaju razni oblici kapitala. Radna snaga proizvodi nematerijalnu kao i materijalnu robu. Radna snaga je najeksplozivnija roba na današnjem svjetskom tržištu, ističe Rikowski, a obrazovanje i osposobljavanje postavljaju granice društvenoj produkciji radnih snaga, sprječavajući razvoj onih snaga koje mogu raskinuti lance što ih nameće oblik vrijednosti. Kako bismo se promijenili, nanovo osmislili, dekolonizirali naše subjektivnosti iskovane u retorti kapitalizma, moramo preobraziti društvene odnose koji održavaju naš kapitalizirani oblik života.

 

Ovaj je razgovor u cjelovitom izdanju izvorno objavljen u knjizi "Learning in the Age of Digital Reason" autora Petra Jandrića. Hrvatsko izdanje ove knjige objavljeno je pod naslovom "Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije" u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk i prijevodu Dinka Telećana te će se uskoro moći pronaći na policama hrvatskih knjižara.

 

 

 

| 14. 8. 2019. u 09:07 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle

Učenički radovi

Rijeka

Četvrtaši Osnovne škole Ksavera Šandora Đalskog iz Donje Zeline, u sklopu nastavnog predmeta priroda i društvo, proveli su projekt "Upoznajmo naše gradove". Učenici su se uistinu...

Nastavni materijali

Život u obitelji

PID OŠ A.1.3. Učenik uspoređuje organiziranost različitih prostora i zajednica u neposrednome okružju.   PID OŠ C.1.1. Učenik zaključuje o sebi, svojoj ulozi u zajednici i uviđa vrijednosti sebe i...

Audio&video

Divni novi svijet

Emisija o prirodnim znanostima koja će vam, između ostaloga,  otkriti  u kakvoj su vezi slapovi, vulkani, potresi, avioni... i disco-club, što se pod utjecajem...

1862. - rođen Claude Debussy, francuski kompozitor, tvorac novog...

Copyright © 2010 CARNET. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNET.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr