preskoči na sadržaj

Antun Gustav Matoš

Matoš je živio samo četrdeset i jednu godinu, ali ta četrdeset i jedna godina ravna je cijelom stoljeću patnje i gotovo isto tolikom razdoblju stvaralačke plodnosti. Antun Gustav Matoš rođen je godine 1873. u učiteljskoj obitelji. Rodio se u Tovarniku (Srijem), ali je odrastao u Zagrebu. U mladosti je učio svirati violončelo, ovladavši njime toliko da se poslije mogao baviti glazbom kao profesionalni orkestralni glazbenik.


Po crti vlastitih sklonosti, ali i stjecajem životnih okolnosti, već se kao mlad čovjek zatekao u situaciji da rano očitovani književni dar i zanimanje za književnost pretvori u profesiju. S prekidom gimnazijskog školovanja ostao je bez izgleda za građansku karijeru, a dezertiravši godine 1894. iz austrijske vojne škole, kamo je poslan nakon neuspjeha u gimnaziji, ostao je i bez domovine: kao vojni bjegunac bio je kratko vrijeme zatvoren u Petrovaradinskoj tvrđavi, odakle je pobjegao u Srbiju.

Izvan domovine

Smjestivši se u Beogradu, gdje je ostao do 1898. godine, Matoš je iskoristio svoju violončelističku vještinu da dobije mjesto glazbenika u tamošnjim orkestrima i sastavima. Istodobno je razvio i bogatu publicističku djelatnost: objavljivao je književne kritike u beogradskom tisku, a slao je tekstove i u Zagreb, uz ostalo i prve novele.

U Beogradu je, drugujući s tamošnjim literatima, prihvatio boemski način života, koji je njegovao kroz sva kasnija životna razdoblja. Po vlastitu kazivanju, na odlazak iz Beograda odlučio se kad je objavio nepovoljnu kritiku o jednom romanu srpskoga prozaika Janka Veselinovića te time izazvao antipatiju beogradskih kulturnih krugova i ustanova.

Iz Beograda je Matoš krenuo u zapadno inozemstvo. Nakon kraćega zadržavanja u Münchenu i Beču i nešto duljega u Ženevi stigao je godine 1900. u Pariz. Već je svoje boravke u Münchenu, Beču i Ženevi, u granicama malih materijalnih mogućnosti, koristio da zadovolji estetičku znatiželju i kulturne potrebe.

U Parizu

Pogotovu je to činio u Parizu, koji je u doba oko 1900. godine bio kozmopolitski grad, središte europskoga kulturnog života i ishodište umjetničkih strujanja. Tamo je Matoš – živeći vrlo oskudno – uglavnom od honorara za članke i književne radove, što ih je slao hrvatskim i bosanskim časopisima – detaljno proučio nekoliko francuskih pisaca i upoznao aktualne književne mode, koje su snažno utjecale na njegovo književno stvaranje. Za njegovu je pak liriku osobito važno upoznavanje s pjesništvom Charlesa Baudelairea, Theophilea Gautiera, parnasovske poezije i simbolizma.

Neizravno, preko njemačkih i francuskih prijevoda, upoznao je i djelo američkoga pisca Edgara Allana Poea, koji ga je privukao kao novelist, lirik, a možda i kao estetičar (svojom racionalističkom Filozofijom kompozicije). Ako još imamo na umu da je Matoš u Parizu, gdje se zadržao do 1904. godine pratio i zbivanja na području likovne umjetnosti i glazbe, može se zaključiti da je tamo prikupio znanja, dojmova i iskustava kojima je mnogostruko nadišao umjetničku i književnu kulturu svojih hrvatskih suvremenika.

Povratak u Zagreb

Iz Pariza je Matoš otišao godine 1904. nastanivši se ponovno u Beogradu, ali sada s mišlju na povratak u Zagreb. U očekivanju povratka počeo je pisati pjesme, a nakon povratka u Zagreb – koji mu je omogućen 1908. godine, kad je konačno pomilovan – pisao ih je još češće.

Od životnih okolnosti koje su na ovaj ili onaj način povezane s Matoševim posljednjim periodom valja svakako spomenuti dvije, jednu nepovoljnu a jednu povoljnu: u Zagrebu se Matoš – djelomično zbog svoga neobuzdana temperamenta, djelomično zbog književnih i političkih polemika što ih je na stranicama zagrebačkih listova i časopisa otvorio još za boravka u inozemstvu – vrlo brzo našao okružen odbijanjem i mržnjom, što razjašnjuje veliku količinu društvene kritičnosti, pa čak i povišenih osjećajnih stanja u njegovim pjesmama i kritikama; drugo, u Zagrebu se Matoš okružio mladim pjesnicima manje ili više boemskoga životnog stila, izrazito esteticističkih sklonosti, koji su cijenili njegova kozmopolitska iskustva i voljeli njegovu poeziju (Ljubo Wiesner, Augustin Ujević, Nikola Polić). Premda su i pojedini pripadnici njegove „škole“ bili za njega uzrok razočaranja i polemičkoga bijesa (npr. Ujević), mladi privrženici, sa svojim uglavnom visokim estetičkim kriterijima i dobrim poznavanjem pjesničkoga obrta, bili su za njega jak pozitivan poticaj.

U Zagrebu je Matoš, osim u književni život, ušao i u aktualne političke rasprave. Nije, doduše, pokazivao namjeru prihvatiti poziv aktivna političkoga čovjeka, ali je često komentirao političke događaje, portretirao i vrednovao ključne sudionike javnoga života, a i kad je pisao o hrvatskim i srpskim književnicima, vodio je računa o njihovim političkim stajalištima. Sam je Matošev politički svjetonazor bio prilično fluidan, izložen mijenama i ovisan o utjecajima. Po tvrdokornu antiaustrijskom stavu i po oprezu prema jugoslavenskim idejama, Matoš je bio blizak Starčevićevu prvaštvu, ali je imao i razumijevanja za Strossmayerovu nacionalnu politiku, osobito za njezine kulturne programe.

Oskudne materijalne prilike dostatne za preživljavanje od danas do sutra, užurban književni rad uvelike stavljen u funkciju dnevne borbe za život, uznemirujuće polemike s književnim diletantima ili s političkim neistomišljenicima pratili su Matoša sve do prerane smrti u proljeće godine 1914., koju je davno uzrokovala bolest grla.

Književno djelo

Za života je Matoš objavio mnogo novela, putopisa, eseja, polemika i pjesama, ali uglavnom u književnim časopisima ili u novinama. U solidnoj formi knjige uspio je ponuditi književnoj javnosti samo dio svoga opusa, i to isključivo proznoga (Iverje, 1899., Novo iverje, 1900., Ogledi,  1905., Vidici i putovi, 1907., Umorne priče, 1909., Naši ljudi i krajevi, 1910., Pečalba, 1913.). Vrijednost njegova djela počela se uočavati istom nakon njegove smrti, a pogotovu u razdoblju od godine 1935. do 1940., kad su u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Binoza izišla njegova sabrana djela.

U Matoševu književnom djelu prevlađuju kraći književni oblici: novela, lirska pjesma i različite nefikcionalne prozne vrste (feljton, književna kritika, esej). Težnja kraćim oblicima podudara se s Matoševim životnim stilom, s njegovom trajnom upućenošću na novinski medij i na suradnju s novinskim uredništvima. Ali, njegova sklonost kratkoći ima i unutrašnju stranu: u vezi je s njegovom književnom estetikom, koja stavlja težište na ljepotu i spoznajnu puninu časovitih dojmova, a ima doticaja sa stilsko-povijesnim pojavama za koje se s vremenom uobičajio naziv impresionizam.

Matoševa novelistika, kao i sav njegov opus, nastala je na pretpostavkama modernističke polemike s realističko-naturalističkom književnošću. U izboru prikazanih zbivanja i u karakterizaciji likova ona teži više neobičnome nego tipičnome, pri čemu se zna izdaleka prikloniti i tradicijama romantičke proze. Izrazito je esteticistička, prije svega, u kompoziciji, fakturi i izvještačenu izrazu, ali esteticizam prodire i u njezinu tematiku: u više Matoševih novela glavni su likovi umjetnici (Camao, Ubio!, Ugasnulo svjetlo).

Matoševa nefikcionalna proza tematski je i vrstovno vrlo raščlanjena. U njegovim je feljtonističkim i putopisnim zapisima prevladava usredotočenost na dojam i na sud ukusa, ali se esteticistički stav nerijetko kombinira s knjiškim znanjem i sa spoznajnim uvidima. Kao književni kritičar, Matoš je otvorio niz tema o kojima je hrvatska književna kultura ranoga 20. stoljeća bila slabo obaviještena, a sustavno je prikazivao i nova djela hrvatskih, kadšto i srpskih pisaca. Kako je posjedovao višak obaviještenosti o suvremenoj svjetskoj kulturi, osobito o književnosti i umjetnosti kasnograđanske epohe, o domaćim je piscima često sudio kritički, nalazeći u njihovim djelima dokaze stilske zaostalosti, provincijalnosti, ali i jezične i formalne inkompetencije. Tako, na primjer, i njegov okvirno pozitivan sud o Kranjčevićevoj lirici uključuje i mnogobrojne prigovore i ograde.

Matoš je danas najpoznatiji kao lirik. Ipak, njegovim je pjesmama trebalo vremena da nađu put do čitatelja i da se uoči njihova vrijednost. U starijoj se stručnoj literaturi Matoševoj lirici često pripisivao  ali i prigovarao – visok stupanj racionalne posrednosti. Ta je ocjena točna. Matoš je, o čemu podjednako svjedoči njegova lirika i ono što je zapamćeno o načinu njegova pjesničkoga rada, težio svjesnoj kontroli  nad svim sastavnicama pjesme, od motiva do stiha.  Danas se, ipak, može o tome razmišljati opuštenije: na temelju širih književnopovijesnih iskustava, znamo da je težnja racionalizaciji umjetničkih postupaka pojava vrlo svojstvena modernoj umjetnosti i ideal mnogih umjetničkih škola od postromantike do avangarde. U teoriji i filozofiji estetičkoga čina koja prati razvoj moderne umjetnosti često se varira misao da umjetnik svoju individualnost i privatnu osobnost mora žrtvovati racionalnosti metode i bezličnosti materijala. Matoš je pak svoju sklonost racionalnoj proceduri vjerojatno osnažio u susretu s pjesništvom simbolizma, a zacijelo i s Poeovim djelima.

Iz Matoševa racionalizma nije se, ipak, rodila poezija koja bi odgovarala onome što je u kasnijim razdobljima europske književnosti dobilo ime literatura činjenica. To se nije dogodilo iz više razloga: s jedne strane, Matoš pri izboru svojih tema, premda im u osnovi pristupa racionalno, ne isključuje kriterij estetičke osjetljivosti, odvagujući temu jačinom doživljaja; s druge strane, on u većini slučajeva svoje početne zamisli, bez obzira na stupanj njihove osviještenosti, čini predmetom bogate literarne razrade.

Matoš je odgovorio na izazove mnogih važnih strujanja u europskom pjesništvu 19. stoljeća, u rasponu od romantike do esteticističkih stilova, oko 1900. godine. Ipak, vrijedi upozoriti da se prema hrvatskoj poeziji koja izravno ili neizravno prethodi njegovoj epohi odnosio pomirljivije nego većina hrvatskih modernista. To, donekle, dolazi do izražaja i u njegovim književnokritičkim iskazima o hrvatskim pjesnicima, ali i u jeziku njegovih pjesama, u kojima nas štošta podsjeća na dikciju preporodne, Šenoine, Harambašićeve ili Kranjčevićeve lirike.

Matoševa ovisnost o književnim stilovima 19. stoljeća nije dokaz neoriginalnosti. „Europske“ crte njegova djela dijelom su se pojavile spontano, zahvaljujući pjesnikovoj uronjenosti u umjetnički ukus vremena, a primljeni utjecaji kadšto se miješaju u nove književne vrednote koje se doimlju osobno ne samo na podlozi hrvatske književnosti nego i europskom književnom kontekstu.


Članak je izvorno objavljen u 8. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.

| 29. 7. 2008. u 08:18 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet

Učenički radovi

Autorska prava

Donosimo rad Tee Hrgović, učenice 2.a razreda Gimnazije Vukovar. Učenički je uradak nastao na nastavi informatike u sklopu obrade prezentacijskih tehnika i sadržaja koji se u prezentacijama koriste pri čemu je naglasak...

Nastavni materijali

Idejni i okvirni projekt

Idejni prijedlog za uključivanje gospodarstvenika i Industrijsko-obrtničke škole Šibenik u rad studija kroz izvođenje nastave  praktičnih vježbi studija na funkcionalnoj i realnoj tehnici koja bi se dijelom...

Audio&video

Putnici kroz vrijeme

Putnici kroz vrijeme: Od antike do barbike, od traktora do motike, nekad davno, davnije, što je bilo ranije? Prošlost su naše teme - Putnici kroz vrijeme,...

1856. - rođen George Bernard Shaw, irski dramatičar, romanopisac te...

Copyright © 2010 CARNet. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNet.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr