preskoči na sadržaj

Tetoviranje

Prvi pripadnik zapadne civilizacije koji je dokumentirao tetovaže na ljudskom tijelu bio je engleski moreplovac James Cook. Od tradicionalnih oznaka pripadnosti plemenu i štovanja božanstava, tetovaže su se razvile do dekoracija i modnih detalja koji ponekad mogu biti smiješni, a ponekad i opasni za zdravlje.


I muško i žensko tetovira tijelo, i to tako da crnom bojom ispod kože išaraju pruge koje se ne daju izbrisati. U nekih su loše nacrtani likovi ljudi, ptica ili pasa. Žene većinom imaju znak Z na zglavcima prstiju ruku i nogu. Imaju to i muškarci, a i u jednih i drugih mogu se po mišićima ruku i listovima vidjeti i ostali različiti likovi, primjerice krugovi i polumjeseci. Ipak, svi se slažu da su im stražnjice duboko tetovirane crnilom. Preko toga većinom su iscrtani lukovi jedan iznad drugoga, sve do donjih rebara. Ti su lukovi široki nešto više od pola centimetra. Čini se da se njima neobično ponose jer ih i muškarci i žene vrlo rado pokazuju.

Ove je rečenice zapisao u svoj dnevnik veliki moreplovac James Cook kad je 1769. godine boravio na Tahitiju i Tasmaniji. Mogli bismo reći da su on i njegovi mornari donijeli običaj ukrašavanja tijela tetoviranjem u Europu.

Danas se smatra da je čovjek koji je zaista započeo fenomen tetovaže u zapadnoj Europi bio Englez John Rutherford. Prema povijesnim izvorima, Rutherford se na nekom od pomorskih putovanja iskrcao s broda u otočnom arhipelagu Novog Zelanda, gdje je oženio kćer maorskog poglavice. Nakon šest godina života na otočju vratio se u rodni Bristol s novinom u svom izgledu. Bio je istetoviran od glave do pete, uključujući i lice. Tadašnja Engleska je s velikim simpatijama primila ovu senzacionalnu novinu. Kasnije su mornari s Cookovih ekspedicija po Australiji dovodili tetovirane domoroce, koji su služili kao atrakcija engleskoj aristokraciji.

Nedugo zatim, počeli su se tetovirati i sami mornari. Istetovirano prase ili pijetao na listu noge štitili su mornara od nesreće i utapanja, istetovirano sidro značilo je da je mornar preplovio Atlantik, a izvrnuta kornjača bila je znak plovidbe preko ekvatora.

Povijest

Riječ tatauiranje ili tetoviranje, kako je već uvriježeno iskrivljeno govoriti, dolazi od tahićanske riječi tatau što znači tuckati. Iako smo je preuzeli od Tahićana, to ne znači da su oni izumitelji takva načina urešavanja tijela.

Arheološki dokazi o prvim tetovažama potječu iz Egipta, iz 4000. godine prije Krista. Ono je postojalo u svim dijelovima svijeta, osim u Kini. Njemački je turist pronašao 19. rujna 1991. godine na ledenjaku Similaun u tirolskim Ötzal Alpama smrznutog čovjeka. Ispitivanja su pokazala da je Ötzl, kako su ga nazvali, živio 3300 godina prije Krista. Kad se smrznuo imao je između 25 i 35 godina, bio je visok 160 centimetara i težak 50 kilograma. Na njegovoj kosi uočen je, vjerojatno najstariji, primjer šišanja, a na lijevoj nozi i desnom zglobu ruke kratke plave crte – najstarije tetovaže na svijetu. Ljudi su se, dakle, odavna i posvuda podvrgavali mučnim pothvatima da bi na tijelu iscrtali sličice, najčešće magijskog, a često i drugačijeg značenja.

U srednjem vijeku Crkva je zabranila tetoviranje i ono je u Europi gotovo zaboravljeno, a koliko je bilo rašireno svjedoči i zapis rimskoga pisca Plinija. On je zabilježio da je način ukrašavanja tijela nanošenjem boje ispod kože bio poznat starim narodima Dačanima, Tračanima, Sarmatima i Ilirima, a na sjeveru Skitima i Agatircima. Tetoviranje u Europi zapisano je i u bilješkama «oca povijesti» Herodota, iz kojih se vidi da su se svi tračanski plemići označavali tetoviranim znakovljem. Osim toga, Tračani su držali da su najprivlačnije žene one koje su najbogatije tetovirane. Osim radi uljepšavanja, tetoviralo se i radi pukog označavanja. Artemidor, koji je živio oko 100. godine prije Krista, zapisao je da su Goti tako označavali svoje robove. I Rimljani su tetovirali svoje robove, ali i kriminalce. Još starije tetovaže pronađene su na nubijskim i egipatskim mumijama iz 2000. godine prije Krista.

Kao primjer kako tetoviranje može obraniti čast, pa čak i spasiti život, najbolje služi podatak o Hrvaticama iz Bosne, osobito oko Kraljeve Sutjeske. One su, naime, za vrijeme turske vlasti po rukama i licu tetovirale križeve i druge kršćanske simbole, te tako bivale odbojne turskim osvajačima koji su ih ostavljali na miru i nisu ih htjeli silovati ili ubiti. Ovi događaji zapisani su u mnogim kronikama bosansko-hercegovačkih pisaca toga vremena.

Kako se tetovirati?

Najjednostavnije se tetoviraju domoroci iz brazilskih prašuma. Oni se malenom spravom grebu po licu i rukama jer, tako vjeruju, pojačavaju svoj vid i snagu mišića. Slično čine i Indijanci plemena Cherokee u Sjevernoj Americi. I eskimsko pleme Angmagsalik tetovira nekoliko crta po mišiću ruke i zglobu d abi mogli bolje rukovati harpunom, te tako imati bolji ulov. U Japanu je poznat običaj da se tetoviraju pripadnici tajnih društava Yakuza – svaki put kad ubiju neprijatelja. Oni koji imaju više tetovaža, bolje kotiraju u skupini. Pripadnice plemena Ainu iz sjevernog dijela Japana pomoću noža i čađe tetovirale su si ispod nosa guste crne brkove.

Za najtetoviraniji narod na svijetu slove novozelandski Maori. Prema njihovu vjerovanju tetoviranje je pružalo zaštitu od zla i počinjalo je vrlo rano u mladosti. Bilo je strogo određeno pravilima. Cijelo je selo bilo zatvoreno za strance dok je trajao obred koji oni nazivaju moko. Za vrijeme tetoviranja kamenim dlijetom pjevaju se obredne pjesme. Ritual tetoviranja se ponavljao, pa je nakon nekoliko godina pripadnik plemena bio tako temeljito oslikan da se ispod tetovaža koža lica gotovo nije niti vidjela.

Tamnoputa plemena imala su velik problem kako tetovirati kožu a da slika bude vidljiva. Stoga su morali primjenjivati drukčiju vrstu tetoviranja. Aboridžini zarezuju kožu školjkom, porezotine ispunjavaju čađom te puštaju da se rane zagnoje i nabubre. Nakon bolnog oporavka, na koži ostaje reljef. Slično rade i pripadnici crnih plemena u Africi. Često se ta reljefasta ispupčenja na njihovim tijelima doimaju kao prava umjetnička djela. Smatrali su da tako imaju veću božansku snagu, a i na neprijatelje su djelovali zaista zastrašujuće.

Tetovaža osvaja Europu

Otkad su pomorci vratili Europljanima tetoviranje, počinju se pojavljivati, ponajprije u trgovačkim lukama, radionice u kojima su tatu-slikari praznovjernim pomorcima na tijela uslikavali motive zmajeva, čudovišta ali i križa te, dakako, imena žena. Fenomen tetoviranja zahvaćao je sve više i vojnike koji su se borili pod različitim zastavama diljem svijeta.

Od kraja 18. stoljeća tetoviranje se naglo širilo i razvijalo, a 1891. godine Samuel O'Really iz New Yorka izumio je za to prvi električni stroj. Bila je to, mogli bismo reći, revolucija u tetoviranju. Skraćeno je vrijeme izrade tetovaže, a umjetnici su mogli razmahati svoju maštu i raditi slike po tijelu u više boja. Tetovaža je i u ne tako daleka vremena služila kao oblik obilježavanja. U 19. stoljeću, baš kao i nekad Tračani, tetovirali su se pripadnici ruske i britanske kraljevske obitelji. U SAD-u i Velikoj Britaniji u tom su stoljeću tetovirani dezerteri. Oznakama po tijelu obilježavani su i zatvorenici u sibirskim gulazima te nesretnici iz nacističkih koncentracijskih logora.

Sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća svijet je iznova poludio za tetoviranjem. Rockeri na motorima obično na ramenu daju nacrtati logotip svog omiljenog motora, a zatim i druge crtarije. Stvarni život tetovaže otpočeo je pomicanjem granica u glazbi, slikarstvu, i uopće liberalizacijom odnosa u društvu. Tetovaže su postale zaštitni znakovi određenih društvenih subkulturnih skupina te one određuju i njihovu pripadnost.

Posljednjih godina tetoviranje je postalo vrlo popularno, pa svaki veći grad ima barem po nekoliko takvih radionica u kojima nerijetko tetoviraju i pravi slikari. Onima koji žele sami odabrati motiv tetovaže koju će nositi odgovor danas daje Internet, koji sve više zamjenjuje brojne specijalizirane časopise. Ako im se neki motiv svidi, dovoljno je da ga pozovu u svoje računalo, uključe digitalni aparat za tetoviranje Parlour Maid, koji se može priključiti na računalo, i moderni aparat sam obavlja tetoviranje.

Tetoviranje je danas najčešće povezano s modnim kretanjima. Vrlo su moderni madeži, zatim kineska slova i znakovi za zdravlje, sreću, ljubav i uspjeh, potom ruže, tigrovi, lavovi, zmajevi i naravno – dupini. Veličina tetovaže ide od malih diskretnih sličica na različitim dijelovima tijela do velikih slika koje nerijetko prekrivaju čitavu kožu.

Trajna tetovaža

Je li pametno ili nije trajno tetovirati tijelo? To pitanje staro je koliko i tetovaža. Dok se u nekim dijelovima svijeta osporava, u drugima je tetovaža ravna vrhunskoj umjetnosti, i čak predstavlja privilegiju pojedinaca. Permanentna ili trajna tetovaža aplicira se ubadanjem pomoću maloga električnog aparata, na principu pištolja. Za obojenje kože koriste se kemijski spojevi polisporin i PPD S, odnosno P-fenildiamin sulfat. Duljina tretmana ovisi o veličini i karakteru slike, te o vrsti i kakvoći kože. Treba imati na umu da permanentna tetovaža ostaje na koži cijeli život i intenzitet boje ne slabi. 

Moguće je kirurško uklanjanje određenim dermoabrazivnim metodama, pa čak i skidanje dijela kože. Ove metode su invazivne i mogu za posljedicu imati ožiljke. Nije preporučljivo tetoviranje osoba koje boluju od dijabetesa, HIV-a, hepatitisa i hemofilije, jer one imaju nešto drugačiju strukturu stanica kože, a i sam čin tetoviranja mogao bi uzrokovati dodatne medicinske probleme. Prilikom stavljanja trajne tetovaže na tom se dijelu tijela nerijetko pojavi i pokoja kapljica krvi, stoga svi instrumenti i oprema moraju biti sterilni, a igla za tetoviranje jednokratna. Na taj se način eliminiraju rizici prijenosa određenih zaraznih bolesti.

Postoje neke naznake da tetoviranje može uzrokovati određene zdravstvene teškoće, prvenstveno na prijenos hepatitisa C. No ne postoji nikakva čvrsta poveznica tetoviranih osoba i osoba zaraženih virusom hepatitisa C, stoga ovo ostaje samo indicija.

Biotetovaža

Osobama koje nisu sigurne žele li trajno ukrasiti svoje tijelo tetovažom suvremena znanost nudi tetoviranje biljnim bojama – biotatoo. Biotetovaža se, za razliku od trajne, izvodi s biljnim pigmentom koji se razgrađuje, pa stoga i tetovaža s vremenom blijedi. Najčešće se koristi kana (henna) koja je ujedno i boja za kosu. To je mala grmolika biljka koja raste na Bliskom istoku. Oboji kožu smeđe-crveno te kroz dva tjedna izblijedi i nestane.

Osim kane, postoji još nekoliko biljnih pigmenata koji boje kožu različitim bojama i intenzitetom. Najdulje se biotetovaža može zadržati na tijelu nekoliko godina. Osim po bojama, biotetovaža se razlikuje od trajne tetovaže i dubinom uboda. Ova metoda ne aplicira se ispod kože, nego u površinske slojeve kože. Za kratkotrajno ukrašavanje tijela mogu se koristiti i papirići – aplikatori koji se nanose na navlaženu kožu. Takva tetovaža traje najduže nekoliko dana.

Tetovirati se ili ne?

Naravno, uvijek postoje razlozi i za i protiv tetoviranja. Ipak, ako se odlučite tetovirati morate znati da se tim postupkom narušava integritet kože, naše prve obrambene barijere. Stoga, svaki takav zahvat preporučljivo je obaviti u za to specijaliziranim salonima čiji uvjeti odgovaraju strogim medicinskim kriterijima. Nakon tetoviranja, tretirani dio kože je nekoliko dana potrebno njegovati kremom i izbjegavati izravno izlaganje suncu. Iz higijenskih razloga se u to vrijeme ne preporučuje odlazak na bazen ili u saunu. Ako ste se odlučili na trajnu tetovažu, imajte na umu da ćete je nositi cijeli život i da će ona biti dio vas, a ako ste i dalje neodlučni – ostaje vam mogućnost privremene tetovaže.

 

Članak je izvorno objavljen u 67. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.

 

| 12. 7. 2007. u 10:00 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet

Učenički radovi

Svemir

Donosimo rad Sare Bošnjak i Lucije Barbe, učenica 2.c razreda Gimnazije Vukovar. U sklopu radionice pod nazivom Chemistry of Space (povodom Svjetskog tjedna svemira), učenice Sara i Lucija, obradile su temu vezane uz...

Nastavni materijali

O romskom jeziku

Glavni dio članka čine dvije tablice: riječi zajedničke romskom, hrvatskom i drugim indoeuropskim jezicima i struktura skupina indoeuropskih jezika. Povodom Međunarodnog dana romskoga jezika i njegove upotrebe u...

Audio&video

Stigla je pošta

Ako vas zanima što rade učenici i učitelji diljem Hrvatske, kamo idu i tko ih posjećuje, s kakvim se problemima susreću i kakva rješenja pronalaze slušajte...

1664. - Grof Nikola Zrinski, hrvatski ban od 1647. do 1664. godine...

Copyright © 2010 CARNet. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNet.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr