preskoči na sadržaj

Što su i čemu služe Creative Commons

Autor: Tihomir Katulić

Creative Commons licencijski ugovori pomažu autorima i korisnicima zaštićenih djela da jasno i nedvosmisleno reguliraju  upotrebu djela u digitalnom okruženju. Od svih izazova koje razvoj i upotreba informacijskih tehnologija postavlja suvremenom pravnom poretku, oni na polju ostvarivanja i zaštite prava intelektualnog vlasništva izdvajaju se složenošću i utjecajem na razne aspekte društva.


Komunikacijske i informacijske tehnologije omogućile su razvoj novih dobara i usluga koje počivaju na mogućnosti trenutne komunikacije stotina milijuna korisnika širom svijeta. Istovremeno, nositelji prava našli su se u poziciji da svoja djela ponude neusporedivo širem broju potencijalnih korisnika nego što je to bilo moguće u prošlosti.

Postojeći sustav zaštite digitalnih sadržaja nije dorastao izazovima informacijskog društva. Njegove glavne komponente, pod kojima podrazumijevamo međunarodni okvir autorskog prava, nacionalne zakone s istog područja, javne institucije koje imaju zadatak pružiti autorima i nositeljima prava zaštitu kroz primjenu navedenih propisa i konačno trgovačka društva i udruge koje u okviru kolektivnog upravljanja pravima pomažu autorima i nositeljima prava da efikasno prate iskorištavanje zaštićenih djela, pokazuju određene slabosti.

Sa stajališta autora - stvaratelja zaštićenih sadržaja, postojeći pravni okvir zaštite u digitalnom okruženju treba omogućiti gospodarsko iskorištavanje zaštićenih djela. Elektronička trgovina, osobito direktna elektronička trgovina, unapređuje distribuciju digitalnih sadržaja eliminiravši potrebu za fizičkim medijem za pohranu podataka, i otvorivši prije nedostupna tržišta nositeljima prava.

Sličan razvoj događaja, barem na području primjene tehnologije u obrazovnim procesima, predstavlja uspon MOOC (massive open online course) modela e-učenja, koji je također omogućio brojnim korisnicima da pristupe obrazovnim sadržajima kojima u tradicionalnoj paradigmi učenja (pa i e-učenja) ne bi imali pristupa.

Kako svaka tehnologija može biti zloupotrebljena, tako i informacijska tehnologija ima svoju tamnu stranu. Osim za legalnu distribuciju zaštićenih digitalnih sadržaja ona može poslužiti i za neovlaštenu upotrebu, distribuciju i reprodukciju zaštićenih djela.

Fenomen audiovizualnog i softverskog piratstva, od svojih skromnih početaka sredinom osamdesetih godina do danas postao je, osim izvrsnog izvora prihoda za razne organizirane kriminalne skupine, i katalizator tehnoloških, pa onda s time povezano i društvenih promjena.

Formularni licencijski ugovori – kratkoročni trend ili rješenje za digitalnu dilemu?

Ključni izazov, koji se sastoji u činjenici da su ista tehnološka otkrića koja su omogućila jeftinu i masovnu distribuciju sadržaja omogućila i njihovo neovlašteno umnožavanje onemogućuje stare poslovne obrasce. Povećan broj zlouporaba potaknuo je ugrožene nositelje prava, prvenstveno glazbenu i softversku industriju, na upotrebu tehnologije kako bi ograničili mogućnost neovlaštenog korištenja zaštićenih sadržaja. Tehnologije za zaštitu sadržaja pohranjenih na digitalnim medijima ili distribuiranih elektroničkim putem, poznate kao DRM odnosno Digital Rights Management tehnologije trebale su spriječiti neovlašteno raspolaganje zaštićenim sadržajima, osobito stvaranje kopija sadržaja koje su u digitalnom okruženju identične originalu.

Međutim, način na koji su te tehnologije koncipirane i u praksi izvedene ograničio je mogućnost raspolaganjima zaštićenim sadržajima za krajnje korisnike koji su upotrebu takvih tehnologija počeli osjećati kao napad na vlastita potrošačka, ali i osobna prava. Tako u konačnici softversko i audiovizualno piratstvo više nije isključivo pojava vezana uz širi fenomen kibernetičkog kriminaliteta, već samostalni katalizator društvenih promjena.

Pitanje neovlaštene reprodukcije i distribucije obrazovnih sadržaja često se potcjenjuje i zanemaruje, najčešće uslijed laičke (ali pogrešne) interpretacije pravila o ograničenju autorskog prava u znanstvene i obrazovne svrhe. Autorsko pravo je složeno pravo koje se sastoji od imovinske i neimovinske (moralne) komponente. Činjenica da postoje neka zakonska ograničenja autorskog prava ne znači da je dozvoljena upotreba djela u obrazovne svrhe blagoslov za povredu svih zakonom zajamčenih aspekata autorskog prava.

Kako u uvjetima stalne društvene mijene izazvane informacijskom tehnologijom, pomiriti osnovne razloge postojanja instituta intelektualnog vlasništva  s jedne strane (primarno kroz promociju i zaštitu kreativnih društvenih elemenata kroz vremenski ograničen monopol isključive ekonomske eksploatacije svojeg intelektualnog rada) s temeljnim ljudskim (poput prava na privatnost)? U tom kontekstu, kako koristiti i štititi intelektualno vlasništvo namijenjeno u obrazovnom procesu?

Osnovni zadatak ovog kratkog osvrta je ukazati na nove trendove na području pravne zaštite digitalnih sadržaja, osobito softvera i audiovizualnih sadržaja. Ovdje mislimo prvenstveno na modele raspolaganja pravima koji ne zamjenjuju ili ukidaju postojeći, gotovo univerzalno prihvaćen sustav intelektualnog vlasništva, već na kreativan način dopunjavaju i pojednostavljuju postupak zaštite i ostvarivanja prava intelektualnog vlasništva u digitalnom okruženju. Ovdje u prvom redu treba istaknuti Creative Commons licencijske ugovore, odnosno ugovore o uvjetima pod kojima se mogu koristiti njima zaštićeni sadržaji.

Što su i čemu služe Creative Commons?

Creative Commons su skup licencijskih ugovora o uvjetima raspolaganja zaštićenim autorskim djelima. Drugim riječima, Creative Commons licencijski ugovori pružaju standardizirani okvir odabira primjene određenih autorskopravnih ovlaštenja prilikom korištenja zaštićenih autorskih djela. Creative Commons licencijski ugovori ne zamjenjuju klasični autorskopravni okvir zaštite autorskih djela, već unutar zaštite koju pravni poredak priznaje nositelju prava nad autorskim djelom omogućuju brzo i jednostavno raspolaganje autorskopravnim ovlaštenjima. Njihova osnovna svrha jest brže i lakše iskorištavanje zaštićenih djela u digitalnom okruženju.

Internet omogućava korisnicima pristup stotinama milijuna autorskih djela. Kibernetički prostor obiluje fotografijama, glazbom i video sadržajima. Međutim, za većinu djela dostupnih putem Interneta teško je utvrditi autora ili nositelja prava. Čak i kod djela kod kojih je autor ili nositelj prava poznat, nisu unaprijed poznati uvjeti daljnje upotrebe djela. Potencijalni korisnik djela, osobito autor  ili urednik nekog medija (elektroničkog medija ili tradicionalnog poput dnevnih novina, televizije ili radija) prije upotrebe neke ilustracije, fotografije, audio ili vizualnog sadržaja treba provjeriti status tog djela, odnosno tko je nositelj prava na tom djelu te ishoditi dozvolu za korištenje zaštićenog sadržaja.

Autor ili nositelj prava nad imovinskim iskorištavanjem nekog sadržaja može postaviti uvjete pod kojima će pristati na korištenje svog autorskog djela. Da bi se djelo legalno koristilo, trebat će sklopiti ugovor o licenci specificirajući naknadu, opseg korištenja i druge relevantne okolnosti. Iako uvjeti korištenja mogu biti objavljeni putem internetskih web stranica na kojima se nalazi i zaštićeno djelo, sklapanje posebnog ugovora predstavlja dodatan napor i zahtijeva određeno vrijeme, čak i u uvjetima gotovo trenutne elektroničke komunikacije.

U uvjetima opće informacijske povezanosti, globalne dostupnosti informacija i brzine kojom se sadržaji prenose do najudaljenijih dijelova svijeta, čekati nekoliko dana, tjedana ili mjeseci na potpisivanje ugovora kojim bi se autoriziralo korištenje nekog sadržaja više nije oportuno. Veliki „potrošači“ sadržaja, u kontekstu (re)upotrebe djela, primjerice  u medijskoj industriji, trebaju velike količine sadržaja na zahtjev i to pod jasnim, unaprijed definiranim uvjetima.

Potrebna je brza mogućnost provjere pravnog statusa zaštićenog sadržaja, odnosno pravni mehanizam koji može dati odgovor na pitanje pod kojim uvjetima se može koristiti neki digitalni sadržaj. Mnogi autori i nositelji prava nisu (i ne trebaju) biti spremni licencirati svoja djela pod takvim, osobito ako su zadovoljni postojećom razinom iskorištenosti vlastitih djela i njihovom zaštitom u digitalnom okruženju. Puno je vjerojatnije da će se Creative Commons i sličnim ugovorima koristiti mladi i neafirmirani autori koji tek traže profesionalnu afirmaciju, kao i svi oni koji nisu u mogućnosti ili ne žele pristati na etablirane sustave (digitalne) distribucije i iskorištavanja autorskih sadržaja.

Creative Commons (CC) je skup licencijskih ugovora dizajniran upravo kako bi potencijalnim korisnicima zaštićenog sadržaja omogućio da brzom provjerom dobiju informaciju pod kojim je uvjetima zaštićeno djelo dostupno za korištenje.

U hipotetskom primjeru, autor ili urednik nekog medija mogao bi već u trenutku pregleda sadržaja koji želi prenijeti na svojim stranicama ili u svojoj emisiji provjeriti kojom je vrstom CC licence sadržaj zaštićen i subsekventno odmah znati pod kojim uvjetima može doći do tog sadržaja, kao i kako kontaktirati autora odnosno nositelja prava.

Creative Commons sustav poznaje ukupno šest tipova licencijskih ugovora.  Ugovori su nazvani u skladu s njihovim najvažnijim elementima (koji definiraju najvažnija prava i obveze stjecatelja licencije).

To su Attribution licencija (skraćeno: CC BY), Attribution-NoDerivs licencija (CC BY-ND),  Attribution-NonCommercial licencija (CC BY-NC), Attribution-ShareAlike licencija (CC BY-SA), Attribution-NonCommercial-NoDerivs licencija (CC BY-NC-ND),  Attribution-NonCommercial-ShareAlike licencija (CC BY-NC-SA).

Svi navedeni licencijski ugovori imaju određene zajedničke elemente, prate sličnu strukturu te na identičan način definiraju u njima korištene pojmove.  Ono što im je već na prvi pogled zajedničko je da svi u nazivu sadrže pojam „Attribution“, odnosno obvezu označavanja autora djela. Ova osobina CC licencijskih ugovora iznimno je važna u europskom pravnom kontekstu - europski kontinentalni pojam autorskog prava podrazumijeva oznaku autora kao temelj moralnih prava, dok common law koncept copyrighta na tome ne inzistira, već se fokusira na materijalna, imovinska prava nositelja.

Razlike među navedenim tipskim licencijskim ugovorima proizlaze iz upotrebe kombinacije NoDerivs, NonCommercial i ShareAlike elemenata, kojima se uređuju neka od specifičnih (za pojedinu licenciju) ovlaštenja stjecatelja licencije u pogledu slobode izrade prerada (derivativnih, izvedenih djela),  komercijalne upotrebe  licenciranih (i/ili izvedenih) djela itd.

Neprofitnu udrugu koja stoji iza Creative Commons licenci i inicijalni sustav licenci pokrenuli su prije nepunih deset godina američki znanstvenici James Boyle, Michael Carroll i Lawrence Lessig[1], uz pomoć Hala Abelsona[2] s MIT-a te odvjetnika i izdavača Erica Saltzmana i Erica Eldreda.

Spomenuti američki stručnjaci za intelektualno vlasništvo i informacijsko pravo bili su motivirani spoznajom kako mnogi autori ne žele nužno iskorištavati pun opseg svojih prava. Umjesto toga, zamislili su Creative Commons kao skup unaprijed formuliranih, tipiziranih licencijskih ugovora koji omogućujuju autorima da sami izaberu koja će prava pridržati, a koje će prepustiti korisnicima djela.

Sudeći prema popularnosti i raširenosti djela zaštićenih nekim od CC ugovora, u tome su i uspjeli. Servisi poput Flickera, Youtubea, Instagrama i mnogih drugi sadrže stotine tisuća fotografija, audio i video sadržaja etabliranih, ali i nepoznatih autora koji su svoja djela na taj način učinili dostupnima javnosti bez potrebe za pregovorima i potpisivanjima klasičnih licencijskih ugovora.

Doc. dr. sc. Tihomir Katulić

 


[1] Lawrence Lessig je američki profesor prava intelektualnog vlasništva na Sveučilištu Harvard gdje je je pomogao ustanoviti  Berkman Centar za Internet i društvo, a u karijeri je predavao i na Sveučilištu u Chicagu, Stanfordu i Yaleu.  

[2] Hal Abelson je američki profesor informacijske tehnologije na bostonskom MIT-u. Jedan je od osnivača Creative Commonsa, ali i Free Software Foundationa. Abelsona je na osnivanje Creative Commonsa potaknuo rad u FSF, a osobito efekti primjene GNU licencije.

| 27. 1. 2015. u 10:20 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet

Učenički radovi

Autorska prava

Donosimo rad Tee Hrgović, učenice 2.a razreda Gimnazije Vukovar. Učenički je uradak nastao na nastavi informatike u sklopu obrade prezentacijskih tehnika i sadržaja koji se u prezentacijama koriste pri čemu je naglasak...

Nastavni materijali

Idejni i okvirni projekt

Idejni prijedlog za uključivanje gospodarstvenika i Industrijsko-obrtničke škole Šibenik u rad studija kroz izvođenje nastave  praktičnih vježbi studija na funkcionalnoj i realnoj tehnici koja bi se dijelom...

Audio&video

Putnici kroz vrijeme

Putnici kroz vrijeme: Od antike do barbike, od traktora do motike, nekad davno, davnije, što je bilo ranije? Prošlost su naše teme - Putnici kroz vrijeme,...

1856. - rođen George Bernard Shaw, irski dramatičar, romanopisac te...

Copyright © 2010 CARNet. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNet.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr