2009-07-03 00:00:00

Poremećaj ponašanja

Nitko ne voli misliti o svojem djetetu kao o problematičnom, iako polovica djece upućena na psihološki tretman ili u savjetovalište stižu s točno takvom ocjenom, zapisanom negdje u njihovom spisu. Uputnica obično dolazi iz škole i opisuje dijete čiji je manjak spremnosti za suradnju postao predvidiv kao školsko zvono. Povremeno uputnica dolazi od roditelja, obično od majke.

Mnogi psiholozi slažu se da je problema u ponašanju sve više zbog manjih ograničenja ponašanja djece, manjih očekivanja od njihovih sposobnosti, kao i zbog manjka autoritativnih osoba koje zadobivaju bezuvjetno poštovanje.

Suočavanje čak i s manjim pogreškama u ponašanju i veća očekivanja od moralnog razvoja vaše djece, osnovni je recept da se razviju suosjećajna i obzirna djeca, ali ti sastojci presudniji su za djecu koja su zbog svog temperamenta sklonija ozbiljnim problemima u ponašanju.
Neka se djeca rađaju svojeglava i zahtjevnija od druge i ako im roditelji popuštaju, mogu si priuštiti nezavidnu dijagnozu ODD (Oppositional Defiant Disorder). Taj se poremećaj opisuje kao negativističko, neprijateljsko i prkosno ponašanje koje traje dulje od 6 mjeseci, a značajno oslabljuje sposobnost učenja i razvija neprihvatljiv odnos prema okolini.

Može biti veoma teško živjeti s takvom djecom, kao i poučavati ih, iako oni svakako mogu imati i dobrih osobina. Istraživanja su pokazala da su sklona lošem ponašanju u nekim trenutcima, dok u drugom trenu mogu biti draga i ugodna kao svako drugo dijete. Svrha prevencije jest povećati broj i duljinu razdoblja u kojima su takva djeca popustljiva i spremna surađivati i pomoći im da nauče prikladnije društvene vještine.

Dijagnoza poremećaj ponašanja (conduct disorder) mnogo je ozbiljnija. Takva djeca i tinejdžeri ponašaju se zaista neprihvatljivo: odsutni su s nastave, ne poštuju vrijeme određeno za dolazak kući, uništavaju imovinu i – što najviše uznemiruje – agresivna su prema drugoj djeci i okrutna prema životinjama, naizgled bez milosti. Poremećaj ponašanja može se pojaviti čak kod djece od pet ili šest godina, ali češći je između devete i trinaeste godine. Većina stručnjaka za mentalno zdravlje vjeruje da je poremećaj ponašanja biokemijskog podrijetla i kad ponašanje djeteta napreduje do točke na kojoj se ta dijagnoza nesumnjivo pokaže ispravna, liječenje je iznimno teško. Istraživači koji su proučavali razvoj nasilne i destruktivne djece, vjeruju da s učinkovitim programima prevencije treba početi u najranijoj dobi, uz naglašenu potrebu stvaranja snažne emocionalne veze između djeteta i barem jedne odrasle osobe. U odgoj tako male djece i predškolaca potrebno je uložiti mnogo više napora, nego za prosječno dijete, da se potakne njihov emocionalni razvoj, da im se pomogne naučiti nadzirati svoju ljutnju i poštivati granice koje postavljaju odrasli.

Iako ne možemo točno odrediti neuropsihološku građu koja određuje „tešku“ djecu, znanstvenici zaista vjeruju da ozbiljne i tvrdokorne probleme u ponašanju uzrokuje i oštećenje čeonog režnja mozga. To oslabljuje sposobnost nadziranja nagona, planiranja, rješavanja problema i, što je najvažnije, učenje na pogreškama.

Nepravilna prehrana, premalo sna i nedostatak vježbe utječe na biokemikalije koje određuju emocije i ponašanje.  Roditelji to ne shvaćaju, ali učinkovita disciplina i aktivnosti koje potiču moralni razvoj djeteta, mogu doslovno utjecati na razvoj  djetetova mozga. Kad postavite jasne granice i potičete dijete da se ponaša suosjećajno i ljubazno, vi razvijate dijelove mozga koji su odgovorni za samokontrolu djeteta i , konačno, za pozitivno ponašanje.

Literatura: dr. Shapiro, Lawrence E., Malo prevencije, Mozaik knjiga d.o.o. Zagreb, 2002.

 


www.skole.hr