Istinski važan postaje tek poslije 1900. pr. Kr. kada su Sumer zaposjeli Amorićani, savez semitskih plemena. Već za nekoliko godina Babilon je izrastao u prijestolnicu malog amorićanskog kraljevstva koje se, međutim, nastavilo širiti, da bi za vladavine Hamurabija (1792.-1750. pr. Kr.) izraslo u carstvo koje je obuhvatilo čitavu južnu Mezopotamiju pa i dio sjevernije Asirije.

Složenost društvenih odnosa i materijalno bogatstvo Babilona iščitavaju se iz jednog od najstarijih sačuvanih pisanih zakonika – Hamurabijeva zakonika – uklesanog u stupove postavljene po cijelom carstvu. Iako se Hamurabijevo carstvo raspalo već ubrzo nakon njegove smrti, Babilon je ipak ostao velegrad – tako značajan da je po njemu čitav jug Mezopotamije dobio ime Babilonija. Grad je svoje bogatstvo mogao zahvaliti strateškom položaju na rijeci Eufratu, koji je vladao južnim trgovačkim putovima što su vodili preko Mezopotamije.

Babilon je, međutim, čak i tada uživao poseban ugled kao središte vjere i znanja. Nakon što su pokorili Mezopotamiju, Babilonjani i njihovi sjeverni susjedi u Asiriji preuzeli su kulturu Sumera i Akada, prihvatili akadski jezik te sačuvali sumerske mitove i nastavili štovati njihove bogove. Hamurabi je, međutim, ipak promijenio vjerski poredak jer je promaknuo Marduka, boga grada Babilona u vođu sumerskog panteona, tvrdeći da je to učinio na zahtjev svih zainteresiranih bogova! Vremenom je vjera u Mardukovo vrhovništvo uhvatila korijen, pa je i Babilon posao ne samo bogata metropola nego i sveti grad i učeno središte.

Taj je svoj položaj Babilon učvrstio kroz dugo razdoblje – sve do 12. stoljeća pr. Kr. kad je u političkom smislu već bio zamračen , jer je potpao pod vlast barbarskog naroda Kasita. Pod Nabukodonosorom I. (oko 1124. – 1103. pr. Kr.) i njegovim nasljednicima, grad je ponovo postao prijestolnicom neovisnog kraljevstva, ali su u 10. stoljeću pr. Kr. Mezopotamijom već dominirali Asirci. Tako su Babilonom preko tri stoljeća vladali asirski kraljevi ili njihovi namjesnici. Ipak, dva su novopridošla nomadska plemena, Aramejci i Kaldejci neprestance ugrožavala Asirce.

Zahvaljujući njegovu statusu svetoga grada, Asirci su se prema Babilonu ponašali milostivo i uglavnom su ga podupirali u borbi protiv divljih plemena. Ipak je godine 689. pr. Kr. asirski kralj Sanherib izgubio strpljenje zbog stalne nestabilnosti u tom području, pa je razorio Babilon. Iako je sljedeći kralj pokušao ispraviti to svetogrđe, Babilonci su se počeli priklanjati neprijateljima Asirije. Napokon su, vođeni kaldejskim kraljem Nabopolasarom, Babilonci sklopili savez s iranskim narodom Međanima, pa su već u istom stoljeću razorili Asiriju.

Nabopolasarov sin Nabukodonosor II. (605. – 562. pr.  Kr.) bio je jedan od najvećih osvajača u povijesti svijeta jer je stvorio carstvo – Novobabilonsko – koje se protezalo od Sueza do Iraka. On je Egiptu oteo Siriju i Palestinu, te istodobno srušio hebrejsko carstvo Judu i razorio Jeruzalem. Baš kao i Asirci prije njega, i Nabukodonosor II. je deportacijama uništio duh otpora neprijateljski nastrojenog življa. Od svih je njih – zato što je opisano u Bibliji – najpoznatije židovsko "babilonsko ropstvo". Babilon je pod Nabukodonosorom dostigao vrhunac svoje slave. Arheolozi su pronašli tragove građevina kao što su terasasti Viseći vrtovi i veliki hram-toranj (Etemenanki , Mardukov Zigurat) od kojeg je potekla biblijska legenda o Kuli babilonskoj.

U tom je trenutku Babilon skoro sigurno bio najveći grad na svijetu i ljudi su mu se divili još stoljećima. Babilonjani su ne samo sačuvali sumersku kulturu, nego su i unaprijedili matematiku i astronomiju koje su zatim preuzeli Grci, a preko njih i čitav moderni svijet. Njihov seksagezimalni sustav (s brojem 60 kao bazom) sačuvao se u naših 60 minuta i 60 sekundi, kao i u 360 stupnjeva punoga kuta.

Novobabilonsko carstvo slomilo se najednom, godine 539. pr. Kr. kad je grad pao u ruke Perzijanaca pod Kirom Velikim. Prema legendi, Kir je skrenuo Eufrat koji je protjecao kroz grad i ušao u grad po suhom riječnom koritu! Pad je Babilona označio i kraj Babilonije kao srca velikoga carstva. Kao glavni grad provincije u perzijskom carstvu, Babilon je i dalje ostao jedno od sedam čuda, i Aleksandar Veliki ga je kanio pretvoriti u svoju carsku prijestolnicu, ali je umro prije nego što je uspio stabilizirati svoju državu. Seleukdi, njegovi nasljednici na Srednjem istoku, izgradili su svoje prijestolnicu na Tigrisu, i to je bio početak propadanja Babilona.
 

Tekst je izvorno objavljen u 4. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.