Najvažnije stvari koje bi mladi trebali znati o financijama su sljedeće:
1. Prva važna odluka u osobnim financijama je odluka o obrazovanju i izboru karijere
Prosječna primanja visoko obrazovanih osoba su 75 posto veća nego kod onih sa srednjom stručnom spremom. Međutim, iako je obrazovanje nužan uvjet za dobivanje više plaćenog posla i povećanja bogatstva, nije i dovoljan uvjet. Uz isti stupanj akademskog obrazovanja, plaće se mogu razlikovati s obzirom na struku i profesiju, složenosti posla itd. Pri donošenju odluka o izboru karijere, mlade osobe se trebaju pravovremeno informirati o stanju na tržištu rada, razlikama u visini plaća za pojedine djelatnosti i poslodavce, ali i faktorima budućih promjena koje se odražavaju na potražnju za specifični znanjem.
2. Dobre financijske navike razvijaju se već od djetinjstva, a loše se trebaju što prije ispraviti
Dobra financijska navika jest život u skladu s mogućnostima. Roditelji bi o tome trebali podučavati djecu već od rane mladosti, a ne udovoljavati njihovim nezasitnim željama kako bi na par sati kupili njihovu naklonost ili izbjegli incidente u trgovini. Kada mladi ljudi rano nauče racionalno upravljati novcem te uočavati razliku između želja i potreba, manja je vjerojatnost da će u budućnosti biti loši gospodari novca. Određivanjem tjednog ili mjesečnog džeparca roditelji uče djecu da postoji ograničenje koje određuje mogućnosti potrošnje i štednje. Situacija nije bitno drugačija kada se mladi ljudi financijski osamostale jer većina tek tada postane svjesna da trebaju samostalno upravljati budžetom kućanstva, što znači iz zarađenih prihoda platiti najamninu i mjesečne režije, kao i podmiriti životne troškove (rashode) vezane uz nabavu hrane i svih drugih nužnih potrepština.
Iako je za uspješno upravljanje osobnim financijama važno koliko osoba zarađuje, znatno je važnije kako upravlja s onim što ima. Trošenje više od iznosa budžeta loša je financijska navika koja uzrokuje financijsku ovisnost o zaduživanju. S druge strane, izdvajanje dijela prihoda (džeparca, odnosno plaće) u svrhu štednje predstavlja dobru financijsku naviku koja se uvijek isplati, a kumuliranjem nepotrošenih sredstava stvara osjećaj samopoštovanja i samoostvarenja.
3. Velike novčane zarade nemaju učinka ako se istodobno ili kasnije neadekvatno upravlja financijama
Za adekvatno upravljanje osobnim financijama počevši od kućnog budžeta pa do odluka o štednji, investiranju i zaduživanju potrebno je financijsko planiranje. Kućni budžet praktično nije ništa drugo nego financijski plan prihoda i rashoda (izdataka) u određenom budućem vremenskom razdoblju. Za njegovu izradu potrebno je pratiti i bilježiti sve prihode, rashode i druge izdatke kako bi se što više moglo uštedjeti. Pri tom vodite računa o realnom prinosu, likvidnosti imovine (brzom i lakom pretvaranju u gotovinu) te stupnju rizičnosti. Nadalje, dobro se informirajte prije svake financijske odluke (zaduživanju, izboru oblika štednje itd.) i izbjegavajte emotivno i stihijsko donošenja odluka.
4. Svaki pojedinac i svako kućanstvo treba imati fond rezervi za „crne dane“
Većina ljudi ne razmišlja o financijskoj budućnosti pa to pitanje postaje aktualno tek kada nastupe financijski problemi, na primjer u slučaju gubitka posla, bolesti ili ozljede, kao i drugih situacija koje mogu dovesti do izvanrednih financijskih izdataka ili izostanka dotadašnjih prihoda.Takav fond štednje za “crne dane” trebao bi iznositi onoliko koliko je potrebno za pokriće iznosa tri do šest mjesečnih izdataka (uključujući rashode ali i otplate kredita). Kumuliranje štednje za crne dane prvi je razlog zbog kojeg svaki pojedinac i kućanstvo trebaju štedjeti, izdvajajući npr. 10% mjesečnih primanja za takvu štednju. Štednju za „crne dane“ trebalo bi držati u likvidnim i sigurnim oblicima imovine, poput oročenih depozita koji se mogu bez dodatnih gubitaka prijevremeno razročiti, ili u obliku ulaganja u otvorene novčane investicijske fondove s javnom ponudom pod pretpostavkom da ostvaruju prinos jednak ili bar nešto veći od stope inflacije.
5. Inflacija obezvrjeđuje novac, ali i druge oblike financijske imovine
Kada se govori o vrijednosti novca treba razlikovati nominalnu i realnu vrijednost. Nominalna vrijednost novca definirana je iznosom naznačenim na novčanici (kovanici), dok realna vrijednost novca pokazuje koliko se roba i usluga može kupiti za određeni iznos novca. Realna kupovna moć novca (ali i prihoda pojedinca) smanjuje se u uvjetima inflacije. Uz stopu inflacije 3 posto godišnje (koliko prosječno iznosi stopa inflacije u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina) za godinu dana nominalnim iznosom od 100 kuna možete kupiti onoliko koliko se danas može kupiti s približno 97 kuna (točnije 97,09 kuna). Budući da inflacija djeluje poput lopova koji nas tiho i neprimjetno potkrada, štednju nije prikladno držati u formi gotovine, ali niti depozita dostupnih po viđenju (jer nose vrlo niske kamate), nego ulagati u one štedno-ulagačke instrumente koji donose pozitivan realni prinos (a pojedinca ne izlažu pretjerano drugim rizicima gubitka).
6. Gubici zbog rizika
Pojam rizik označava vjerojatnost gubitka zbog određenog faktora. U slučaju kamatnog rizika radi se o mogućim gubicima zbog promjene kamatnih stopa na tržištu u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila u trenutku ugovaranja određenog depozitnog ili kreditnog posla. Ukoliko se danas zadužujemo uz kamatnu stopu 5% godišnje koja je promjenjiva, kasniji rast kamatne stope na primjer na razinu 7% godišnje prouzročit će znatno povećanje iznosa kamata koje dužnik treba platiti vjerovniku, zbog čega mjesečni anuitet otplate npr. studentskog, gotovinskog, stambenog ili drugog kredita može postati znatno veći nego u trenutku odobravanja kredita. Međutim, kamatni rizik postoji i kod fiksnih kamatnih stopa, jer ako smo se zadužili po fiksnoj stopi 7%, dok je trenutna tržišna kamatna stopa na nove poslove 5%, plaćamo znatno veći iznos kamata nego što bi odgovaralo postojećim uvjetima.
Drugi važan rizik u osobnim financijama je valutni rizik, a vezan je uz moguće gubitke uslijed promjene deviznog tečaja domaće valute u odnosu na inozemnu. Njemu je izložen svaki oblik imovine ili obveza pojedinca denominiran u određenoj stranoj valuti (jer se kunska protuvrijednost mijenja ovisno o tečaju). Posebno postaje problem ako su prihodi i imovina pojedinca u domaćoj valuti, a njegove obveze indeksirane u stranoj valuti koja jača u odnosu na domaću valutu. Zbog euroizacije kredita, ali i euroizacije depozita građani Hrvatske znatno su više izloženi valutnom riziku nego što je to slučaj u razvijenim zemljama, odnosno većini članica Europske unije.
Osim nabrojenih rizika postoje i makroekonomski rizici poput rizika nezaposlenosti, siromaštva itd. Zato se uvijek treba uzeti obzir da ostati bez posla, ne znači da će „nestati“ i obveze za stambeni ili studentski kredit. Zadužene osobe stoga uvijek trebaju imati „Plan B“ i štediti u dobrim vremenima kako bi se lakše podnijela loša vremena, kao i posjedovati znanja, sposobnosti i vještine da se pronađe novi posao (pa makar i onaj koji nije u struci), ali i spremnost na obavljanje dodatnog (honorarnog) posla kako bi se povećali prihodi.
7. Već s prvim zaposlenjem štedite za starost!
Prosječna starosna mirovina u Hrvatskoj iznosi svega 2.467,49 kuna, što je oko 42% prosječne neto plaće. Mladi moraju na vrijeme štedjeti za starost da bi imali financijski sigurniju starost. To mogu kroz npr. dobrovoljno mirovinsko osiguranje (na koje država isplaćuje poticajna sredstva), postoji životno osiguranje s obilježjima štednje, rentno osiguranje itd., ali izvrstan put je i štednja u bankama, stambenim štedionicama ili ulaganje u niskorizičnu fondovsku industriju, gdje svi navedeni oblici štednje imaju smisla ako donose prinos veći od stope inflacije te kroz kapitalizaciju čuvaju i oplođuju vrijednost štednje.
8. Oprezno s kreditnim karticama, dopuštenim prekoračenjem po tekućem računu i drugim oblicima zaduživanja
Po završetku školovanja, pronalasku prvog posla i osamostaljenju od roditelja, mlada osoba tipično nema veliku imovinu te uglavnom nije opterećena dugovima (osim eventualno po studenskom ili drugom kreditu za školovanje, što još uvijek u Hrvatskoj najčešće nije slučaj). Može se reći da je mlada nezadužena osoba financijski slobodna. Jasno, ima mjesečne režije i troškove života koje mora podmiriti, ali oni se podmiruju iz tekućih prihoda. Međutim, ako su troškovi veći od prihoda, razlika se mora nekako financirati, a u najčešćem slučaju to je dopušteno prekoraćenja po tekućem računu ili kumuliranja nepodmirenih troškova po kreditnoj kartici. Tako to obično počinje. Dopušteno prekoračenje može koristiti svaki vlasnik tekućeg računa s redovitim prihodima, a i kreditne kartice su lako dostupne (uključujući i revolving kartice kod kojih osoba tek dio učinjenih troškova mora platiti u razdoblju otprilike mjesec dana, a sve ostalo može prenijeti u naredna razdoblja kao kredit – uz kamatnu stopu oko 10% godišnje i jednu od najvećih u Hrvatskoj).
Kreditne kartice su prikladne jer omogućavaju kupnju i kada pojedinac nema dovoljno gotovine ili sredstava na tekućem računu. No, problem nastaje kada kreditne kartice i dopuštena prekoračenja postanu instrument koji podržava prekomjernu potrošnju te različite oblike stihijske i impulzivne potrošnje vezane uz kupovinu roba i usluga koje u protivnom možda uopće ne bi bile kupljene, uključujući i one koje realno gledajući nisu niti bile potrebne. Trošenje u iznosima znatno većim od prihoda, uz istodobno povećanje duga (malo po kreditnim karticama, malo po tekućem računu) tako završava kumuliranjem velikih iznosa nepodmirenih obveza (npr. dva puta većih od iznosa plaće) koji postaju sve veći teret.
Prezaduženost dijela građana u Hrvatskoj, uključujući one s blokiranim računima često je posljedica njihovog lošeg financijskog upravljanja. Kod dijela dužnika problem je nastao u otplati auto-kredita, kod drugih kod stambenih kredita, treće je financijski uništilo jačanje švicarskog franka kao valutne indeksacije kredita itd. Iako je u brojnim slučajevima glavni razlog prezaduženosti i financijskih problem bila dugotrajna recesija, gubitak posla i prihoda, odnosno nepovoljno djelovanje tržišnog tečajnog rizika, za značajan dio problema prezaduženosti krivi su sami dužnici i loše financijske navike koje nisu na vrijeme iskorijenili.
9. Ne propuštajte dobre prilike za ulaganja
Dionice su više rizičan, ali izazovan oblik financijskih investicija (jasno pod pretpostavkom da im raste cijena). Svaki oblik ulaganja ima svoju povoljnu fazu ciklusa koja se može iskoristiti u vlastitu korist, ali treba izbjegavati ulaganja u lošim fazama poslovnog i financijskog ciklusa. Treba izbjegavati ulaganja u precijenjenu imovinu (bila ona nekretnina, dionica ili strana valuta).
10. Ne zaboravite porez, ali vodite računa i o razlikama u poreznom tretmanu na dohotke od različitih oblika financijske ili realne imovine
Na plaće iz radnog odnosa plaća se porez na dohodak od nesamostalnog rada, gdje ovisno o visini porezne osnovice pojedinca može zahvatiti niža ili viša porezna stopa (12%, 25% ili 40% za pojedinačne porezne razrede). U slučaju iznajmljivanja nekretnina najmodavac ima obvezu poreza na dohodak od imovine po stopi 12%.
Dividende, kao i kamate na štednju (u bankama, stambenim štedionicama i slično) oporezuju se kao dohodak od kapitala po stopi 12%. Od 2016. trebalo bi postati aktualno i oporezivanje kapitalnih dobitaka (ako se dionice, udjeli u investicijskim fondovima … prodaju u razdoblju kraćem od tri godine od dana stjecanja). Kod životnog osiguranja s obilježjima štednje te dobrovoljnog mirovinskog osiguranja prema postojećoj regulativi nije predviđeno oporezivanje dohotka od kapitala, za sada. Već se duže vrijeme najavljuje oporezivanje nekretnina.
Dodatno, kod svih nabrojenih oblika oporezivanja dohotka postoji prirez, gdje se Grad Zagreb izdvaja najvećom stopom prireza od 18% (koja se obračunava na iznos porezne obveze).
Hrvatska ima jednu od najvećih općih stopa poreza na dodatnu vrijednost (PDV) u EU (25%) pa tako kroz potrošnju svi sudjeluju u plaćanju poreza.
Tekst je preuzet s internetskih stranica Štedopisa.
