Toga dana veliki broj posjetitelja dolazi u Veli Lošinj kako bi se informirali o aktivnostima vezanim uz Jadranski projekt dupin – dugoročno istraživanje dobrih dupina u lošinjskom i viškom akvatoriju. Interes za ovom manifestacijom iz godine u godinu sve je veći i broj posjetitelja raste.
Jedno od glavnih obilježja Dana dupina po kojem je ova manifestacija postala prepoznatljiva velika je izložba dječjih likovnih radova na temu mora i dupina. Svake godine na adresu Plavog svijeta stižu brojni crteži iz Hrvatske i inozemstva te je konkurencija za osvajanjem nagrade za najbolji crtež sve veća.
O dupinima
Iako oblikom svog tijela podsjećaju na ribe, dupini su sisavci jednako kao i ljudi. Toplokrvni su, dišu plućima, a ženka koti živo mladunče koje hrani mlijekom. Dupini pripadaju skupini kitova. Kitovi se dijele na zubane i usane. Dupini i kitovi ubojice spadaju u zubane. 
Oni u ustima imaju razvijeno zubalo i hrane se uglavnom ribom. Životinje koje narod obično naziva kitovima su kitovi usani. Oni su u pravilu mnogo veći i hranu prikupljaju procjeđivanjem planktona iz morske vode kroz specijalizirane strukture – usi. Najveća danas živuća životinja upravo je jedan usan – plavetni kit (Balaenoptera musculus).
Dobri dupin je jedina trajno naseljena vrsta morskih sisavaca u Jadranu. Smatra se da u Jadranu obitava oko 220 jedinki. Najveća Jadranska populacija smještena je u akvatoriju otoka Lošinja, relativno su česti i u ostatku Jadrana, a može ih se vidjeti i u ušćima nekih rijeka.
Dobri dupin zaštićen je prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 30/94) te Pravilniku o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca (Mammalia) (NN 31/95).
Anatomija dupina
- Leđna peraja – zavrnuta je prema unatrag i nalazi se na sredini dupinovih leđa. Sastoji se od fibroznog tkiva, unutar peraje nema mišića niti kostiju. Njena svrha je održavanje dupinove ravnoteže, ali služi i kao vrsta identifikacije – poput našeg otiska prsta. Ne postoje dvije iste leđne peraje.
- Ispušna rupica (Blowhole) – nos dupina. Pomoću nje dupini uzimaju zrak, udišu ga na površini i mogu ga zadržavati i do 15 minuta. Pomoću nje također i proizvode zvukove. Nalazi se na samom vrhu glave.
- Melon – okrugla struktura na dupinovoj glavi koja se sastoji od masnog tkiva, a koja služi za proizvodnju zvuka, za komunikaciju i eholokaciju.
- Rostrum (njuška, kljun) – sadrži 20 – 25 zuba, konusnog oblika, koji dupinu služe za hvatanje plijena. Dupini najčešće love na površini, hrane se uglavnom ribom i lignjama. Zubi ne služe za žvakanje, jer dupini ribu gutaju cijelu, i to tako da ih u ustima okrenu, kako bi glavu progutali prvu.
- Prsne peraje – „ruke“ dupina. Unutar njih se nalazi 5 kostiju, koje podsjećaju na naše prste, a to je dokaz da su dupini nekad živjeli na zemlji. Pomoću prsnih peraja, dupin navigira tijelo kroz vodu, a također mu i služe za održavanje ravnoteže.
- Rep – zbog snažnih leđnih mišića, rep služi kao potisak, a pomičući ga gore dolje, dupin pliva.
Ponašanje
Dupini su vrlo društvene životinje i žive u skupinama različite veličine i različitog sastava: to mogu biti životinje istog spola ili mužjaci i ženke zajedno sa svojim mladuncima. Pomažu si u lovu, kod poroda i bolesti. Njihovo prijateljsko i lojalno ponašanje za dupine je od životne važnosti.
Dupini se međusobno sporazumijevaju raznim zvukovima. Nije poznato koliko je razvijen njihov “jezik”, ali je sigurno da se oni prepoznaju i da međusobno “razgovaraju”.
Eholokacija
Kroz evolucijski ciklus dupini su razvili gotovo savršeni sustav eholokacije koji im pomaže u jednostavnom snalaženju u moru. Eholokacija je sustav kojim se pomoću zvuka dobiva slika o prostoru u kojem se nalazite. Dupini proizvode zvukove visoke frekvencije koji se šire prostorom, a kad naiđe na prepreke, ribe, dno, stijene i sl., odbija se i vraća dupinu, koji ga prima kroz donje čeljusti i prenosi do centra za sluh u mozgu. U mozgu se zvuk analizira i stvara se akustička slika prostora.
Rehabilitacija potpomognuta dupinima
Ideja o uključivanju dupina u rehabilitaciju potiče od ruske znanstvenice Ludmile Lukine, koja je dupine, koji su prvobitno bili trenirani za sovjetsku vojsku (uništavanje neprijateljskih podmornica), uključila u projekt rehabilitacije bolesne djece i odraslih ljudi.
U studiji koju je provela dr. Lukina, sudjelovalo je više od 1000 pacijenata. Pacijenti su imali različite dijagnoze, od specijalnih fobija, pa do cerebralne paralize, a pomoću ove metode su postigli znatno zdravstveno poboljšanje.
Dr. Horace Hobbs iz Velike Britanije otkrio je da ovaj tip rehabilitacije također ima dobar učinak na pacijente oboljele od anorexia nervose i sličnih bolesti. Došao je na ideju da zvučna komunikacija s dupinima može uvelike smanjiti razinu depresije, slično kao što i glazba može utjecati na raspoloženje.
Neuropsihijatar dr. David Nathanson, koji je svoje istraživanje na tom području započeo 1978. godine, a u kojem su sudjelovala djeca s posebnim potrebama i dupini, započeo je svoj rad na Floridi u gradu Fort Loterdail, u tadašnjem centru Ocean World (Svijet Mora). Dr. Nathanson razvio je seriju od strogo glasovno kontroliranih eksperimenata koristeći dupine kao učitelje za djecu s Down Syndromom.
