Da se prisjetimo, Jadransko more smatra se jednim od najčišćih i najbogatijih morskih ekosustava na svijetu i dio je Sredozemnog mora. Prema neslužbenim podacima, Jadran danas nastanjuje nešto manje od osam tisuća biljnih i životinjskih vrsta i podvrsta (iako neki znanstvenici tvrde da je taj broj mnogo veći, do čak 20 tisuća vrsta). Ekosustav Jadranskog mora posljedica je geoloških, geografskih, bioloških i klimatskih čimbenika koji su kroz tisuće godina utjecali na biljni i životinjski svijet koji u njemu živi. Obala Jadrana jedna je od najrazvedenijih europskih morskih obala.
FRATAR (Diplodus vulgaris)
Fratar je riba iz porodice ljuskavki (Sparidae). Dužina tijela odrasle jedinke iznosi do 45 centimetara, prosječne težine oko pola kilograma. Tijelo joj je ovalnog oblika, zdepasto i bočno spljošteno, s relativno malom glavom i dobro razvijenim perajama (od kojih je repna najjača). 
Fratar je s leđne strane tijela tamnoplave boje sa zlatnim odsjajem, dok je prema trbuhu boja svjetlija, sve do bijele nijanse. Uzduž tijela su vidljive zlatne prugice. Ima izraženu bočnu liniju koja se proteže dužinom cijelog tijela. Karakteristična je i crna mrlja oblika sedla koja se spušta s vrata do sredine škrga te crni prsten oko korijena repne peraje.
Hrani se sitnim životinjama, pretežno mekušcima, račićima i crvima. Ponekad u prehranu uvodi i biljnu hranu, najčešće alge. Odrasli primjerci žive na dubini od pet do dvadeset metara, uzduž cijelog obalnog pojasa. Voli se zadržavati na područjima s puno hridi i kamenja (ponekad živi i u riječnim ušćima).
Mlade ribe žive u plićim zaljevima. Fratar je plašljiva i nepovjerljiva riba, uvijek na oprezu i neprestano u pokretu te živi u većim grupama i jatima. Spolno je zreo kad dostigne dužinu tijela od oko 17 centimetara. Mrijesti se krajem jeseni i početkom zime kada mu glava poprimi plavu obojanost. Živi oko šest godina.
VATRENI CRV (Hermodice curunculata)
Vatreni crv je mnogočetinaš iz skupine kolutićavaca (srodan je kopnenim gujavicama). Dužina tijela odrasle jedinke je između deset i 20 centimetara (iako se mogu naći i puno duži primjerci, dužine do čak 35 centimetara). Tijelo vatrenog crva građeno je od velikog broja gotovo identičnih kolutića. Oni su plavo sivo ružičaste obojanosti, međusobno vidljivo odvojeni tankom žućkastom linijom.
Sa strane tijela smještene su vidljive smeđe ili crvene škrge. Ispod škrga se nalaze bijele čekinje tzv. četine građene od hitina i spuštene prema dolje. Ukoliko se osjeti ugroženim, vatreni crv širi četine i podiže ih prema gore kako bi izgledao strašnije i opasnije svome predatoru. Četine su tanke i čvrste poput iglica te u svojim vrhovima sadrže otrov.
Ova specifična životinja nastanjuje Atlantski ocean i Sredozemno more. U toplijim morima najčešće obitava na velikim koraljnim grebenima i hrani se koraljima. 
U Jadranu živi na muljevitom ili kamenom dnu te na morskom dnu obraslom travama i drugim biljem. Vatreni crv je spora životinja, a hrani se sitnim organizmima, račićima, zvjezdačama, koraljima te strvinom (ostacima uginulih riba i ostalih životinja).
U vrijeme razmnožavanja, ženka vatrenog crva dopliva u plićak i počinje emitirati zelenkasto fosforescentni sjaj koji privlači mužjake.
U posljednjih par godina, zbog globalnog zatopljenja, populacija ove životinje u Jadranu je jako porasla. Zbog svog neobičnog izgleda i žarkih boja često privlači pozornost kupača te ga oni pokušavaju uhvatiti, uzeti u ruku i promatrati. U tom slučaju se vatreni crv brani i iz četina izbacuje otrov. To može biti prilično nezgodno jer četine mogu ostati zabodene u žrtvinim rukama što dovodi do ozljede. Nažalost na sličan način često mogu nastradati i ronioci.
Otrov izaziva lokalnu upalu sa znakovima crvenila, bolnosti, otečenosti i svrbeža, a ponekad se može javiti i kratkotrajna paraliza ubodenih dijelova tijela. Zbog toga je potrebno zaostale četine što prije izvaditi iz tijela, a ubodeno mjesto isprati hladnom morskom vodom. Mjesto uboda treba tretirati alkoholnim oblozima ili antihistaminskom masti. U slučaju težih simptoma, potrebno je što prije potražiti liječničku pomoć.
OBIČNA HOBOTNICA (Octopus vulgaris)
Obična hobotnica je vrsta mekušca i najpoznatiji Jadranski primjerak životinje iz porodice Octopodidae. Ona ujedno i spada u najrašireniju i najčešću vrstu hobotnica te je se može naći u gotovo svim svjetskim morima. Kod nas je poznata i pod nazivima mrkač, mušun, štokalj, folpa i mnogim drugim. Dužina odrasle jedinke može biti i do tri metra, težine do 20 kilograma. Specifičnost u njihovoj građi jest vrećasto tijelo s osam dugačkih krakova (hobotnica izgleda kao gomoljasta glava s osam mogu). U tjelesnim naborima krije vrećicu s crnilom kojeg ispušta kad se osjeti ugroženom.
Hobotnica se smatra izrazito inteligentnom životinjom; ima odlično razvijen živčani sustav i mozak te dobro razvijen vid. Boja tijela joj je promjenjiva i ovisi o boji okoliša. Za mimikriju je zaslužan poseban pigment smješten u njenoj koži pa joj boja tijela može biti smeđa, crvena, zelenkasta, siva ili bijela. 
Ne voli hladnu vodu, kao ni onu koja ne sadrži veliki salinitet (mjesta u Jadranu gdje se rijeke ulijevaju u more). Živi na različitim dubinama, do čak 200 metara. Pari se u proljeće.
Hobotnica se hrani svim vrstama riba, rakova, školjki, puževa i glavonožaca te ostacima ljudske hrane. Ipak, najveća poslastica su joj rakovi, no ponekad napada i svoju vrstu. Iz otrovnog zuba koji je smješten na donjoj strani tijela, na mjestu gdje izlaze krakovi, ona u svoj plijen uštrca otrov koji brzo djeluje. Taj otrov doslovno rastapa plijen kojeg hobotnica usiše kroz usta.
Ova je životinja aktivna noću dok veći dio dana provodi u svom skrovištu mirno promatrajući okolinu i čekajući da naiđe plijen. Ima puno prirodnih neprijatelja kao što su ostale vrste hobotnica, morski psi, murine, dupini i naravno čovjek.
Na kraju ovog serijala tekstova o životinjama Jadranskog mora možemo zaključiti da su živi organizmi svih mora svijeta, pa tako i Jadranskog, sve ugroženiji. Trajna onečišćenja mora otpadnim vodama, naftom i teškim metalima, neracionalnim iskorištavanjem živih resursa, odlaganjem otpada, umjetnim uzgojem morskih organizama i uništavanjem prirodnih područja dovela su do potpunog nestanka velikog broja morskih životinja te mnogima nažalost prijeti izumiranje. Zakonom o zaštiti prirode u Hrvatskoj danas je zaštićen velik broj morskih životinjskih vrsta, a taj će se broj s vremenom sigurno još i povećati.
Autor teksta:
Izvori:
