Pod utjecajem ilirskih zamisli, Lisinski svoje ime Ignac Fuchs mijenja u Vatroslav Lisinski. Zahvaljujući Štriginim nastojanjima, Lisinski je 1847. godine u Pragu nastavio glazbenu izobrazbu. Po povratku u Zagreb 1850. godine njegov je osobni i profesionalni život patio zbog političkih prilika te je krajem života vrlo malo skladao. Preminuo je mlad, podlegavši bolesti 31. svibnja 1854., sa samo 34 godine.
Vatroslav Lisinski u svojem je opusu kao ilirski skladatelj nastojao hrvatsku umjetničku glazbu graditi na obilježjima narodne glazbe. Bitno je napomenuti da je upravo on, u sklopu nacionalnoga glazbenog smjera, u Hrvatskoj utemeljio operu, orkestralnu glazbu, solo pjesmu i zbornu glazbu u kojima se posebno očitovao njegov talent.
U svojemu opusu od 145 djela Vatroslav Lisinski ostavio je još nekoliko instrumentalnih i glasovirskih skladbi te antologijske zborove – Prelja i Moja lađa, kao i popijevke, od kojih se neke poput Miruj, miruj, srce moje i Ribar smatraju najljepšima u hrvatskoj glazbi.
Na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti dostupan je zvučni zapis popijevke Miruj, miruj, srce moje.
U Zbirci muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, osim tiskanih nota, čuvaju se autografi njegovih opera Ljubav i zloba i Porin koje su dostupni i u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i svučilišne knjižnice u Zagrebu.
Hrvatskomu skladatelju Vatroslavu Lisinskomu možemo, osim prvih nacionalnih opera, zahvaliti i za usmjerenje koje je dao mnogim skladateljima, sve do današnjih dana, u nacionalnome duhu, kao i u traganju za nepresušnim izvorima i nadahnućima u i preko hrvatskoga folklora i narodnoga stvaralaštva.
