Igrajući se na travnjaku, hodajući šumom, uživajući u kupanju i sunčanju uz more, jezero ili rijeku – ili jednostavno šetajući gradom svakodnevno nailazimo na velik broj životinja.
U ovom će članku biti riječi o četiri životinje koje možete vidjeti na travnjacima koji se, s obzirom na funkciju, dijele na livade i pašnjake.
Travnjak je životna zajednica zelenih biljaka i životinja. U prošlosti je bilo manje travnjaka, nego što ih ima danas jer su nekad šume zauzimale veću površinu tla. Intenzivno krčeći šume ljudi su dobili velike površine obradive plodne zemlje i tako povećavali svoje oranice, njive i vrtove.
Spomenuo sam već podjelu travnjaka na pašnjake i livade. Na pašnjacima se hrane domaće životinje poput konja, krava, ovaca i koza, dok su livade travnjaci koje ljudi održavaju košnjom i u čijoj flori prevladavaju trave i zeljaste biljke te brojne manje životinjske vrste. Ako se travnjak prestane obrađivati i zapusti, ubrzo na njemu počinje rasti grmlje i razni korov, a zatim i samoniklo drveće. Zanimljivo je spomenuti da u razdoblju od samo desetak godina travnjak vrlo jednostavno može prerasti u šumu. Slijedi opis nekoliko životinja koje žive na travnjacima i koje često susrećemo u svakodnevnom životu.
Bubamara ili božja ovčica (Coccinellidae)
Bubamara je simpatični maleni kornjaš dužine do jedan i pol centimetar. Tijelo je bubamare najčešće poluokruglog oblika ispod kojeg se nalazi tri para jakih nogu. Bubamara ima dva para krila, s time da prednji par tvori pokrov tijela tzv. pokrilje, dok sa stražnjim parom krila bubamara leti.
Gornji joj je dio tijela najčešće crvene, narančaste ili žute boje s karakterističnim crnim točkicama za koje djeca vjeruju da pokazuju bubamarine godine (što naravno nije točno). S obzirom na velik broj vrsta (samo u Europi živi više od stotinu vrsta bubamara), postoje i one s crnim pokrovom i crvenim točkicama kao i one koje uopće nemaju točkica. Intenzivna boja njihovog pokrilja upozorava njihove neprijatelje da bubamara nije za jelo te da ju je najbolje ostaviti na miru. Ukoliko se bubamara nađe u opasnosti i smatra se ugroženom, bacit će se na leđa, skvrčiti noge i praviti se uginulom. Usput će kao dodatnu obranu iz nožnih zglobova ispustiti žutu tekućinu intenzivnog mirisa i gorkog okusa koja trenutno odbija svakog neprijatelja.
Bubamara u toplo godišnje doba živi na lišću zelenih biljaka, dok se je po zimi može pronaći ispod kore drveća ili zavučenu ispod kamena i cigli u blizini kuća. S obzirom da se hrani biljnim ušima (malenim kukcima koji jedući uništavaju list ili plod biljaka), svaki vrtlar bubamaru smatra svojim „najboljim prijateljem“ i nikada joj neće nauditi.
Vrijedi istaknuti da samo jedna bubamara dnevno može pojesti i do nekoliko stotina biljnih ušiju te ih tako potpuno istrijebiti s određene biljke. S obzirom na to, ova je mala životinjica vrlo korisna jer omogućuje smanjeno korištenje pesticida u uzgoju biljaka, a to je itekako bitno za naš zdravi okoliš.
Od davnina se vjeruje da bubamara ljudima na koje sleti donosi sreću. Također, ona je čest gost dječjih slikovnica i poučnih priča pa je stoga ova životinja jedan od rijetkih kukaca kojeg se djeca ne boje.
Europski jež (Erinaceus europaeus)
Europski je jež najrasprostranjenija vrsta ježa u našoj zemlji. Osim na livadama, ježa često susrećemo i uz rubove šuma, na njivama i oranicama te na gradskim zelenim površinama.
Jež ima zbijeno i zdepasto tijelo prekriveno karakterističnim smeđe-crnim bodljama i kratkom dlakom. Noge su mu kratke, a na glavi ima izražene velike oči, okrugle uši i karakterističnu šiljastu crnu njušku. Odrasle jedinke mogu narasti do 25 centimetara dužine i težiti nešto više od jednog kilograma.
Specifičnost u građi ove životinjice su bodlje smještene na leđima i bokovima. Te su bodlje zapravo preoblikovana dlaka i u unutrašnjosti su šuplje. Zanimljivo je istaknuti da svaka bodlja ima svoj mišić koji upravlja njenim položajem i da odrasli jež na tijelu ima i do 6000 bodlji koje mu služe kao obrana od neprijatelja. Jež je izrazito plaha životinja i kad da se nalazi u opasnosti sklopit će se u „bodljikavu lopticu“.
Možda niste znali ali na njuškici, po trbuhu i po nogama jež nema bodlje već su ta mjesta prekrivena dlakom.
Europski jež hrani se kukcima i njihovim larvama, ali rado će pojesti i manje zmije, ribe, žabe, ptice i njihova jaja i strvinu. Hrani se i biljnom hranom kao što je korijenje bilja i voće, ali u manjim količinama. U potragu za obrokom kreće predvečer i noću kad je manja opasnost da naleti na neprijatelja i tada ga najčešće susrećemo.
Jež živi u brlogu kojeg sam iskopa. U pravilu brlog ima dva ulaza skrivena u gustoj vegetaciji i obložena starim lišćem, suhom travom i mahovinom. Jež je samotna životinja i, osim u vrijeme parenja, reagirat će agresivno na druge pripadnike svoje vrste. Kada temperature padnu na otprilike 0˚C jež se zavlači u svoj brlog kako bi spavao zimski san.
Ponekad ljudi odluče iz prirode uzeti ježa vjerujući da ga mogu socijalizirati i od njega napraviti odanog kućnog ljubimca. To je pogrešan i zakonski zabranjen postupak jer ježu je mjesto u prirodi i samo će tamo živjeti dugo i sretno.
Sljepić (Anguis fragilis)
Sljepić je gmaz iz porodice puzaša. Zanimljivost u građi ovog guštera je ta što nema razvijene noge pa izgleda poput zmije. Ima valjkasto i duguljasto tijelo dužine 30 do 55 centimetara prekriveno gustim ljuskicama. Gornji je dio njegovog tijela žutosmeđe do tamnocrvenosmeđe boje dok mu je trbuh tamniji i ponekad prošaran žuto-bijelim točkama.
Sljepića često zamjenjuju sa zmijom jer nema razvijene noge, no on je bezopasan i u našoj zemlji zakonom zaštićena životinjska vrsta. Od zmije ga razlikuju i oči s pokretljivim kapcima, vidljive uške i drugačiji oblik jezika.
Poput većine guštera i sljepić ima dugačak rep kojeg može odbaciti ukoliko se nađe u opasnosti pred neprijateljem. Nema bojazni jer novi će mu rep ponovno narasti, no ovog puta nešto kraći. U vrijeme parenja ženka sljepića ne polaže jaja nego rađa žive mlade što znači da je tzv. „viviparna“ životinja.
Sljepić je najaktivniji u sumrak kada kreće u lov. Mesožder je i hrani se puževima, crvima i ostalim sitnijim životinjama. Tijekom dana boravi ispod kamenja ili u visokoj travi, a za vrijeme sunčanih i toplih dana može ga se vidjeti kako se grije na suncu. U razdoblju od listopada do ožujka spava zimski san. Zanimljivo je da sljepić u prirodi može doživjeti i do 30 godina.
Već sam spomenuo da je sljepić bezopasna životinja zaštićena zakonom pa još jednom vrijedi napomenuti da ga se nikako ne smije na bilo koji način uznemiravati, ometati ili ubijati.
Obični fazan (Phasianus colchicus)
Fazan je ptica koja spada u sitnu pernatu divljač iz reda kokoški i nije autohtona hrvatska vrsta divljači. U Hrvatsku je stigao prije dvjestotinjak godina i isprva je služio kao ptica za ukras i zabavu a ne za lov. Danas na području Republike Hrvatske živi mnogo podvrsta fazana, a najviše na području Podravine, Slavonije i Međimurja.
Fazan je ptica kod koje je se mužjaci od ženka razlikuju po obojanosti perja, veličini i težini, što se stručno naziva „spolni dimorfizam“. Perje mužjaka obojano je jarkim bojama, s time da je glava zelene i plave boje dok je tijelo smeđe s mnoštvom šara i pjegica.
Ženke nisu toliko atraktivne i kod njih prevladava siva i smeđa boja. Mužjak fazana također ima i karakteristično jarkocrveno obojenje kože oko očiju (tzv. prsten) i razvijenu ostrugu (peti prst na stražnjoj strani noge pomoću kojeg možemo odrediti njegovu starost). Mužjaci su krupniji i snažniji od ženki, dužine tijela do 60 centimetara, s dugačkim repom od 18 pera od kojih su dva znatno duža od ostalih. Odrasli fazan teži do 1,5 kilogram dok su ženke sitnije i teške do jednog kilograma. Vrijedi napomenuti da fazan ima izuzetno dobro razvijeno osjetilo vida i sluha.
Fazan je aktivan danju i voli obitavati na područjima na kojima se isprepleću livade, šikare i potoci. Svejed je i hrani se sjemenkama, plodovima, kukcima i njihovim ličinkama. Danju boravi na tlu dok po noći spava visoko na granama grmlja ili drveća.
