Ministarstvo nadležno za zaštitu prirode određuje koje su strogo zaštićene vrste životinja, na prijedlog Državnog zavoda za zaštitu prirode. Lov, ubijanje ili bilo koji način uznemiravanja strogo zaštićenih životinjskih vrsta najstrože je zabranjeno.
Divlja mačka (Felis silvestris)
Divlja mačka je predator, elegantne i mišićave građe tijela, savršeno razvijenog osjeta čula i mirisa te kamuflažne obojenosti tijela. Dužine 50 do 75 cm, odrasla jedinka teška je od četiri do osam kilograma. Tijelo joj je prekriveno mekanim i gustim krznom prošaranim prugama ili pjegama, dugog i savitljivog repa. Na prednjim nogama ima pet, a na stražnjim po četiri prsta. Svaki prst ima kandžu koju mačka prilikom penjanja po drveću ili pridržavanja plijena može izvući. Na stopalima ima jastučiće tj. mekane tvorevine koje joj omogućuju bešumno kretanje, a služe i kao amortizeri prilikom skoka. Divlja mačka izgledom podsjeća na domaću tigrastu mačku, samo što je krupnija, ima veću glavu i dužu dlaku, a slične su i po zubima, kandžama i po osam specifičnih crnih krugova na repu.
Divlja mačka živi na području Europe, Afrike i Azije i s obzirom na geološku rasprostranjenost i morfološki izgled dijeli se u tri različite taksonomske skupine: šumsku ili europsku divlju mačku, Falb ili afričku divlju mačku i stepsku ili azijsku divlju mačku. Na temelju arheoloških, genetskih i morfoloških podataka smatra se kako je domaća mačka nastala od divlje mačke prije otprilike deset tisuća godina. Poljoprivrednici na Bliskom Istoku trebali su pronaći predatora koji bi štitio njihove usjeve od glodavaca, miševa i štakora, a tadašnja divlja mačka činila se savršenim izborom.
U Hrvatskoj staništa se divlje mačke mogu naći gotovo posvuda, osim na jadranskim otocima. Prije nekoliko godina počelo se s telemetrijskim praćenjem divlje mačke (uz pomoć GPS ogrlica) i postavljanjem foto zamki, kako bi se što više saznalo o njenoj brojnosti te geografskoj rasprostranjenosti. Najčešće živi na područjima bjelogoričnih šuma, no gubitkom velikog broja takvih staništa djelovanjem čovjeka, danas divlja mačka svoj dom nalazi i na području crnogoričnih šuma, kamenitih visoravni, močvarnih i priobalnih područja. Na području sjeverno od rijeke Save zabilježeni su slučajevi u kojima su se divlje mačke nastanile uz naseljena ljudska područja i parile se s domaćom mačkom.
Nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji promijenili su se zakoni vezani za zaštićene životinjske vrste te je danas divlja mačka strogo zaštićena životinjska vrsta s lovostajem (zabranom lova) tijekom cijele godine.
Divokoza (Rubicapra rubicapra)
Divokoza je sisavac iz porodice šupljorožaca (Bovidae). Specifičnost šupljorožaca je u tome što im rogovi rastu cijeloga života i životinje ih nikada ne odbacuju. Rogove imaju i mužjaci i ženke, no kod mužjaka oni su deblji i više zakrivljeni prema tjemenu formirajući tzv. kuke. U prvoj godini života rogovi narastu pet centimetara, u drugoj godini 10 centimetara, da bi nakon toga godišnje narasli svega jedan do tri milimetra.
Odrasla je divokoza visoka otprilike 80 cm, dužine tijela između 110 i 130 cm, težine od 30 do 45 cm. Tijelo je snažne mišićne građe što divokozi omogućuje brzo i sigurno penjanje i skakanje po strmim planinskim predjelima. Boja dlake joj varira ovisno o godišnjem dobu; ljeti je svijetlosmeđe do žućkaste boje, dok je zimi gotovo crna. Divokoza na dlaci ima karakterističnu tamnu prugu koja se proteže od njuške preko očiju do ušiju i zatiljka glave. Gornji dio glave, obrazi, dio vrata i područja oko repa su svjetlije obojena. Duž se kralježnice pruža tanka linija tamnije i nešto duže dlake.
Divokoza je pretežno planinska životinja i živi na nadmorskim visinama od 500 do 2000 metara (zimi se spušta u nešto niže predjele na kojima ima manje snijega i više hrane). Najčešće se zadržava na stjenovitim planinskim područjima, klisurama, blagim planinskim padinama, no može je se vidjeti i u gustim crnogoričnim šumama i planinskim pašnjacima.
Divokoza je izrazito plaha životinja uvijek na oprezu od eventualnih predatora koji se njima hrane. Ima odlično razvijen osjet sluha i njuha (vuka, čaglja, lisicu i risa može nanjušiti na udaljenosti od čak jednog kilometra).
Divokoza je biljojed i hrani se planinskim travama, bobicama, grančicama grmova i aromatičnim biljem.
Divokoze žive u krdu u kojem živi desetak ženki s jarićima do dvije godine starosti. Mladi jarići žive u manjim grupama dok odrasli divojarci žive samačkim načinom života. Tijekom jeseni životinje se najčešće udružuju u veliko krdo koje može brojiti i do sto jedinki. Predvodnik je krda stara i iskusna ženka.
Nakon Domovinskog rata i nagle raširenosti populacije vukova, divokozi je prijetila opasnost od izumiranja. Prije dvadesetak godina ponovno je naseljena na područje Velebita i Biokova gdje se brojnost populacije iz godine u godinu povećava. Zakonom je dopušten lov na divokozu u razdoblju od 1. rujna do 31. prosinca svake godine. Uz običnu divokozu, planinske masive na Biokovu i Velebitu naseljava, u puno manjem broju i balkanska divokoza (Rubicapra rubicapra balcanica) koja je autohtona i endemična strogo zaštićena životinjska vrsta.
Gatalinka (Hyla arborea)
Veličinom tijela, ova slatka žabica spada u najmanje vodozemce koji žive na području Europe. Tijelo joj je dužine tri do pet centimetara, sa stražnjim nogama dužima od prednjih. Na prstima ima pločasta proširenja koja joj služe poput lijepaka, a zanimljivo je spomenuti kako nema repa. Boja tijela joj je najčešće zelena poput lista, no mogu se naći primjerci žute ili smeđe boje (gatalinka boju tijela prilagođava okolini u kojoj se nalazi, te se na taj način odlično štiti od predatora; gmazova, ptica i sisavaca). Gatalinka ima karakterističnu tamnu prugu koja se proteže bočnom stranom glave i tijela.
Dane provodi sjedeći na stabljikama i lišću bjelogoričnog drveća ili grmlja, a u sumrak i noću postaje aktivnija i spušta se na tlo u potrazi za hranom.
Voli staništa s gustom vegetacijom, bogata drvećem, grmljem i trskom. Živi uglavnom u vlažnim listopadnim šumama u kojima ima lokava, riječnim dolinama i rukavcima i u poplavnim područjima. Često je se može naći u vrtovima s grmljem i lokvama, ili malim šljunčarama.
Pari se u kasno proljeće i ljeto kada mužjaci dozivaju ženke karakterističnim glasanjem (mužjaci u grlu imaju razvijenu vokalnu vrećicu koja im služi za glasan i ritmičan ljubavni zov ženke). Parenje se odvija uz vodu stajačicu (jezero, bara) u kojoj ženka u vodi položi do 2000 jajašaca koje nakon toga mužjak oplodi.
Gatalinka se hrani manjim kukcima i mušicama koje vrlo često ulovi u zraku (s obzirom na specifičnu građu tijela i duge stražnje noge, može skočiti i oboriti leteću mušicu u zraku).
U Hrvatskoj gatalinka je široko rasprostranjena. Iako joj najviše odgovaraju nizinska područja, a katkada je se može naći i u gorskim predjelima. Na dalmatinskim otocima je vrlo rijetka. Zakonom strogo je zaštićena životinjska vrsta.
Gorski puh (Dryomys nitedula Pali)
Puh je simpatični glodavac iz porodice sisavaca. U Hrvatskoj žive četiri vrste puha; sivi puh koji spada u sitnu dlakavu divljač, gorski puh, puh lješnikar (orašar) i vrtni puh koji su zakonom strogo zaštićene vrste životinja. U Dalmaciji živi i endemična podvrsta vrtnog puha tzv. krški puh čija biologija još uvijek nije dovoljno istražena.
Puh je malena životinjica; odrasle jedinke teže tek između 15 i 35 grama. Tijelo je dužine do 13 centimetara; s dugačkim kitnjastim repom dužine oko deset centimetara. Boja krzna varira od sivosmeđe do jantarne boje s gornje strane, dok je trbuh bijele ili krem boje. Obično živi tri do šest godina.
Puh živi u gustim crnogoričnim i bjelogoričnim šumama, grmovima i živicama, na područjima do 3 500 metara nadmorske visine. Hrani se lišćem, šumskim plodovima, sjemenkama voća i manjim ptičjim jajima. Proždrljiva je životinja, a hrani se tako da sjedne na stražnje noge, dok prednjim nogama hvata hranu i prinosi je ustima. U svakoj čeljusti ima po dva oštra sjekutića.
Puh je noćna, izrazito teritorijalna životinja koja najčešće živi samački. Pari se dva puta godišnje, a gnijezdo gradi od slame, kore drveća, grančica i lišća. Graviditet u ženke traje oko 24 dana, a u leglu bude do sedam mladunaca.
Od listopada do travnja (ovisno o vanjskoj temperaturi) puh hibernira, tj. spava zimski san. Zbog sitne građe tijela puh u prirodi ima puno neprijatelja koji se njime hrane (lisica, kuna, jazavac, ptice grabljivice).
Autor teksta: Marko Tomašek, dr.vet. med.
Izvor:
