Pod pojmom hrvatske faune podrazumijevaju se sve životinjske vrste koje privremeno ili trajno žive na području Republike Hrvatske. U našoj se zemlji preklapaju areali (područje prirodne raširenosti određenih životinjskih vrsta ili skupina) životinja karakterističnih za sjeverne dijelove Europe te onih koji žive na području istočnog ili zapadnog Sredozemlja. Prema posljednjim neslužbenim podacima u Hrvatskoj živi 23876 životinjskih vrsta i podvrsta od čega je njih 565 endemično (životinjska vrsta koja živi na određenom, često malom teritoriju ili akvatoriju; u ovom slučaju samo na području Republike Hrvatske), a 1624 životinjskih vrsta i podvrsta je zaštićeno.
Sukladno Zakonu o zaštiti prirode (Narodne novine 80/13) strogo zaštićenim životinjskim vrstama smatraju se ugrožene zavičajne divlje vrste, endemi, one divlje vrste koje moraju biti zaštićene prema propisima Europske unije ili na temelju međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska član. Ministarstvo nadležno za zaštitu prirode proglašava strogo zaštićene vrste životinja, na prijedlog Državnog zavoda za zaštitu prirode.
Strogo zaštićene životinjske vrste zabranjeno je loviti i ubijati, uznemiravati na bilo koji način (posebno u vrijeme razmnožavanja, podizanja mladunčadi, migracija i hibernacije), namjerno uništavati njihova gnijezda i legla, te uništavati područja na kojima se razmnožavaju ili odmaraju. Svako nedopušteno ponašanje pojedinca protivno zakonu smatrat će se prekršajem koji će pojedinac morati nadoknaditi novčanom kaznom.
Državni zavod za zaštitu prirode je krajem 2013. godine donio Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama (Narodne novine 144/13). Prema pravilniku na području Republike Hrvatske zaštićeno je više od 1600 životinjskih vrsta (61 vrsta sisavaca, 306 vrsta ptica, 33 vrste gmazova, 13 vrsta vodozemaca, 102 vrste riba te mnogo vrsta beskralježnjaka).
U nastavku teksta o zaštićenim životinjskim vrstama slijedi opis velikih zvijeri koje žive na teritoriju naše zemlje; vuka, risa i smeđeg medvjeda.
VUK (Lupus canis)
Vuk je najveći divlji predstavnik porodice pasa. Izrazito je snažna i izdržljiva životinja, široke glave i snažnih nogu. Građom tijela prilagođen je trčanju, naročito dugotrajnom kasu (u jednom danu vuk može prijeći udaljenosti do 100 km). Grudni koš mu je uzak, laktovi uvučeni prema unutra a šape okrenute prema van. Dlaka vuka je građena od dva sloja; gornjeg pokrovnog sloja (sastavljenog od dugačke, čvrste i masne dlake koja ga štiti od vode i vlage), te unutarnjeg sloja (nježan i mekan, topao i gust sloj dlake koji grije tijelo). 
Osim sive boje krzna koja je najučestalija, vuk može biti crne, smeđe, crvenkaste ili bijele boje. Vukovi koji žive u Hrvatskoj veličinom tijela spadaju u manje vukove i teški su između 25 i 50 kg. Vuk je životinja čopora ili grupe sastavljene od deset do petnaest jedinki (koje su najčešće u srodstvu).
U čoporu je izrazito naznačena hijerarhija pa tako alfa mužjak i alfa ženka predvode čopor i jedini se pare i imaju mlade. Alfa mužjak i ženka su apsolutni gospodari čopora; oni organiziraju kretanje čopora, odlučuju kad je vrijeme za lov ili odmor, jedu prvi i to najbolje komade plijena. S obzirom da žive u čoporu, vukovi vrlo često love životinje puno veće od njih i koje nikako ne bi mogli uloviti da žive samačkim načinom života.
Hrane se gotovo isključivo mesom, iznutricama i kostima dijelovima tijela životinja koju ulove (najčešće jelenima, srndaćima, divokozama i manjim sisavcima kao što su zečevi i miševi). U periodu nedostatka lovine hrane se i hranom biljnog podrijetla.
Još do kraja 19. stoljeća vukove je bilo moguće naći u gotovo svim područjima današnjeg teritorija Republike Hrvatske. Razlozi pada brojnosti vukova na našem području su razni; nepovoljni uvjeti staništa, bolesti i ratovi, no daleko najveći uzrok njihovog gotovog nestanka bio je sam čovjek. Pretjerani lov i krivolov, razmišljanje o vuku kao neprijatelju čovjeka i stoke i nepoželjnog stanovnika naših šuma, dovelo je do toga da je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća na našem području preživjelo svega pedesetak jedinki ove životinje. Danas je vučja populacija u fazi oporavka te se procjenjuje da u Hrvatskoj živi između 142 do 212 vukova raspoređenih u oko 50 čopora.
RIS (Lynx lynx)
Poznat i pod nazivom euroazijski ris, najveća je mačka koja živi na području Europe. Građom tijela ris je prilagođen predatorskom načinu života u divljini. Dužina njegova tijela je oko 130 cm, a odrasle jedinke teške su između 17 i 30 kg (mužjaci su veći i teži od ženki). Ris ima specifično građene šiljaste uši s čuperkom dlake na vrhu, te kratak rep (dužine od 10 do 25 cm, na vrhu prekriven crnom dlakom). Krzno je gusto, žućkaste do sivo smeđe boje prošarano tamnijim prugama i pjegama. Ris ima odlično razvijen osjet vida i sluha koji mu omogućuje da lako otkrije i ulovi plijen. Lovi male i srednje velike sisavce i ptice kojima se nečujno približava i velikom brzinom skače te ih ruši na tlo.
Aktivan je u sumrak i noću, dok veći dio dana provede odmarajući se na granama drveća ili povišenim nastambama. Za risa se može reći da je teritorijalna životinja, svaka jedinka živi sama na određenom području koje se samo na rubnim dijelovima preklapa s područjem druge jedinke (prosječna veličina teritorija svake jedinke iznosi između 150 do 250 km kvadratnih).
Odrasli risovi suprotnog spola druže se jedino u vrijeme parenja koje se odvija početkom godine; tijekom veljače i ožujka. Mladunci dolaze na svijet u svibnju ili lipnju, a u leglu ih je najčešće dvoje. Majka se za njih brine godinu dana kada mladunci napuštaju majčin teritorij i počinju samostalan život. Risovi mogu doživjeti starost od 18 godina, no u prirodi uglavnom stradaju u prvim godinama života (njih čak 50 %).
Činjenica da je ris predator i da se hrani divljači koje su čovjeku važne zbog lovnog gospodarstva, bitno je utjecala na njegov nestanak s naših područja. Do izumiranja risa je osim utjecaja čovjeka došlo i zbog gubitka staništa te pada brojnosti plijena kojima se ris hrani. Zbog toga je ris potkraj 19. i početkom 20. stoljeća nestao s područja zapadne Europe i područja Dinarida. No, sredinom prošlog stoljeća ris se ponovno vratio u naše krajeve i to metodom reintrodukcije (u slovačkim Karpatima ulovljena su tri odrasla mužjaka i tri ženke koji su naseljeni na područje Dinarida).
Iako su se novonaseljene jedinke izvrsno priviknule na novi prostor i uvjete života te se razmjerno brzo povećao njihov broj, u razdoblju od 1978. do 1998. godine na području Hrvatske ubijene su čak 234 risa. Danas je, nažalost, populacija risa u Hrvatskoj ponovno dovedena na sam rub izumiranja. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi najviše 40 do 60 životinja (na području Like, Gorskog kotara i Ćićarije).
SMEĐI MEDVJED (Ursus arctos)
Uz vuka i risa, i smeđi se medvjed ubraja u skupinu velikih zvijeri koje žive na području naše zemlje. Iako postoje jedinke teške i do 300 kg, u Hrvatskoj su smeđi medvjedi nešto manji (odrasli mužjaci teški oko 150 kg, a ženke oko 100 kg). Visina medvjeda u ramenima je između 100 i 120 cm. Tijelo im je pokriveno smeđom gustom i dugom dlakom koja je na području hrpta često tamnije do crne boje. Ispod duge dlake nalazi se gusta poddlaka koja grije tijelo tijekom hladnih zimskih mjeseci. Tijelo medvjeda je snažno, s izraženom grbom, i kratkim repom dužine oko 8 cm. Dužina tijela od vrha nosa do repa iznosi 160 do 225 cm kod mužjaka te 120 do 200 cm kod ženki. Životni vijek smeđeg medvjeda iznosi do 30 godina.
Medvjed živi samačkim načinom života (osim u doba parenja te u razdoblju kad medvjedica brine o svojem pomlatku), a veličina životnog prostora na kojem se kreće iznosi do nekoliko stotina kilometara kvadratnih.
Po načinu ishrane, smeđi medvjed je svejed. Vrsta hrane kojom se hrani ovisi o dobu godine i teritoriju na kojem živi. Biljna hrana čini osnovu prehrane (bobičasto voće, korijenje, mladi kukuruz, zob, kesten, žir), no smeđi medvjed će vrlo rado pojesti i glodavce, ribe, kukce, a ponekad će napasti i veće sisavce kao što su jelen i srndać. Med mu je velika poslastica.
U zimskom razdoblju medvjedi spavaju. To nije pravi zimski san (hibernacija) kao u nekih drugih sisavaca, već vrsta mirovanje odnosno neaktivnosti. Odrasli medvjedi prežive to razdoblje trošeći isključivo zalihe tjelesnog sala.
Danas na području Republike Hrvatske živi oko tisuću smeđih medvjeda. Spadaju u dio populacije Dinarskog masiva te ih se može naći na području Gorskog kotara, Like i u unutrašnjosti Dalmacije.
Iako je smeđi medvjed zakonom zaštićena životinja, čovjek i dalje predstavlja najveću opasnost njegovu opstanku. Naime, u Hrvatskoj se populacijom ove životinje upravlja na temelju Plana gospodarenja smeđim medvjedom. Prema Zakonu o lovstvu smeđi medvjed spada u lovnu divljač pa je određeni postotak njegove populacije (koji iznosi 10 do 15 %) tijekom lovne sezone zakonom dopušteno odstreliti.
Izvor:
Autor teksta:
Marko Tomašek, dr.vet.med.
