U dva različita uzorka djece, 80 – 90 % 4-godišnjaka odgovorilo je da bi im susret sa strancem pobudio sramežljivost. Strah od stranaca prirodan je razvojni proces koji se javlja već u dojenačkoj dobi i ukazuje na napredak u sposobnosti razumijevanja promjena u okolini. Suzdržanost prema novim osobama i zazor prema promjenama u okolini (npr. novoj hrani, odlasku na putovanje i sl.) može se zadržati i kasnije tijekom života. No, djeca s vremenom postaju vješta u prikrivanju straha i na van iskazuju društveno prihvatljiva ponašanja.
S druge strane, većina 5-godišnjaka i 6-godišnjaka odgovorilo je da bi im pjevanje pred grupom djece pobudilo sramežljivost. Dijete oko 4. ili 5. god. postaje svjesno toga kako ga drugi ljudi mogu doživljavati i počinje polagati pažnju na to kako se drugima predstavlja.
Koje vrste sramežljivosti postoje?
Istraživači razlikuju socijalnu neugodu zbog same prisutnosti drugih ljudi i socijalnu neugodu zbog straha od procjene drugih ljudi.
Sramežljivost zbog prisutnosti drugih ljudi normalna je emocija povezana s biološki naslijeđenim osobinama kao što je npr. pobudljivost organizma na podražaje iz okoline. Djetetu je stoga teže regulirati emocionalno uzbuđenje pa sramežljivost izazivaju situacije u kojima je ono u središtu pažnje drugih. Da bi te pažnje uopće postalo svjesno, ono mora imati razvijen pojam o sebi, što se razvija krajem 2. godine života.
Sramežljivost koja se javlja zbog straha od procjenjivanja drugih ljudi povezana je s negativnim vrednovanjem samoga sebe. Ona se razvija u djece pod utjecajem roditeljskih odgojnih praksi koje su kritizirajuće i omalovažavajuće. Pojavljuje se nešto kasnije, u prosjeku oko 2.5 godine života kada je dijete kognitivno dovoljno zrelo da može procijeniti svoje ponašanje u odnosu na neki prihvaćeni standard. To je standard kojem su roditelji dijete poučavali, a reakcija djeteta ovisi o tome na koji su ga način poučavali.
U uvodnom primjeru, djevojčica Viktorija pokazuje socijalnu neugodu u situaciji u kojoj joj istraživač kao nepoznata osoba iskazuje pažnju i komplimentira je. S druge strane, Nataša, ne pokazuje nelagodu kada je u središtu pažnje nego kada razbije čašu. Njezinu je nelagodu izazvalo očekivanje kritike ili negativne procjene od autoriteta (roditelja, istraživača i sl.).
Što doprinosi razvoju sramežljivosti?
Karakteristike socio-emocionalnog razvoja kao što je sramežljivost razvijaju se pod utjecajem različitih faktora od kojih su neki uvjetovani naslijeđem (temperament), a drugi iskustvima i načinom komunikacije u okolini u kojoj dijete odrasta (obitelj, vrtić, škola, susjedstvo i sl.).
Biološko naslijeđe
Suzdržanost u ponašanju (bihevioralna inhibicija) u prisutnosti nepoznatih osoba očituje se u opreznosti i povlačenju prema osobi od povjerenja. To je praćeno osjećajem straha, ranjivosti, sniženog samopoštovanja i pobuđenosti autonomnog živčanog sustava (lupanje srca, crvenjenje i sl.) Reaktivnost je biološki zadana karakteristika temperamenta, no s vremenom se, pod utjecajem iskustva, obilježja temperamenta sve više mijenjaju.
Vrsta privrženosti
Djeca čiji su roditelji u najranijoj dobi nedosljedno zadovoljavali emocionalne potrebe svoje djece, odnosno samo povremeno pružali utjehu u stresnim situacijama, razvili su tzv. ambivalentno-opirući tip privrženosti. Takav rani odnos s roditeljima preslikava se u načinu doživljavanja okoline kao nepouzdane i stvara osjećaj nesigurnosti i pretjerane opreznosti u odnosima s drugima. U podlozi takvih reakcija je strah od odbacivanja koji predstavlja rizik za daljnje socijalno povlačenje i učvršćivanje ove slike svijeta tijekom života.
Roditeljska uvjerenja
Uvjerenja roditelja, o tome kako bi se dijete trebalo ponašati, zašto se ponaša na određen način i kako oni kao roditelji mogu utjecati na dječje ponašanje, upravljaju njihovim reakcijama i pridonose više ili manje pozitivnim razvojnim ishodima.
U istraživanjima se pokazalo da su predškolska djeca majki koje su smatrale da su socijalne vještine relativno nevažne ili da proizlaze iz urođenog temperamenta te da se ne mogu naučiti bila manje asertivna i manje uspješna u interakciji s vršnjacima. Te su majke ujedno izražavale više ljutnje, razočaranja, srama i krivnje zbog povučenosti svoje djece. Takve reakcije djeci šalju poruku da su neadekvatna i dodatno učvršćuju osjećaj srama i izbjegavanje socijalnih interakcija.
Moguće je također da roditelji prenose svoj vlastite strahove na djecu, usađuju im „osjećaj žrtve“ i doživljaj okoline kao pretjerano opasne što dovodi do socijalnog povlaćenja.
Roditeljska ponašanja
Kad roditelji primijete poteškoće i bespomoćnost svoje djece u socijalnim odnosima često nastoje intervenirati umjesto djeteta ili mu daju vrlo izravnu uputu što treba učiniti (Idi i upoznaj se s curicom, reci kako se zoveš i pitaj je da se zajedno igrate!), a neki čak koriste prisilu i stroge naredbe. Tako djeca nemaju priliku stupiti u socijalnu interakciju na način koji njima najviše odgovara i osjetiti da je njihov napor rezultirao uspjehom ili da se ništa katastrofalno nije dogodilo.
Roditelji mogu pretjerivati i u zaštitničkom ponašanju i iskazivanju emocija za vrijeme igre s vršnjacima što ometa spontanu uspostavu odnosa i slobodno istraživanje okoline. Ograničavanje djece u izražavanju svoje individualnosti i pružanje nepotrebne pomoći ometa razvoj samo-regulacije, učenje čitanja socijalnih znakova i drugih socijalnih vještina i onemogućuje stjecanje samopouzdanja.
Kada je sramežljivost problem?
Kao što navodi dr. William Sears, introvertirano dijete sa zdravom i pozitivnom slikom o sebi ostvaruje kontakt očima, primjereno se ponaša, ugodno je biti u njegovu društvu i čini se kao da posjeduje unutarnji mir. Nasuprot tome, sramežljivost može biti i odraz psihičkih problema koji se, osim u povučenosti, očituju i u stalnom strahu i ljutnji te problemima u ponašanju.
Zašto su socijalne vještine važne?
Socijalne vještine važne su radi prilagodbe na okruženje u kojem se osoba zatekne (vrtić, školu, poslovno okruženje itd. ). One podrazumijevaju učinkovitu komunikaciju i omogućuju lakše ostvarenje osobnih ciljeva te povoljno utječu na zadovoljstvo životom.
U istraživanjima se pokazalo da djecu koja se spremnije upuštaju u nove i izazovne situacije učitelji procjenjuju inteligentnijom od oprezne i oklijevajuće djece – i onda kada su obje grupe ujednačene po inteligenciji. Poznat je golem efekt koji objašnjava kako niska očekivanja od pojedinca od strane učitelja ili rukovoditelja dovode do slabih postignuća tog pojedinca.
Kako ne potaknuti sramežljivost u djeteta?
Osnovni „lijek“ protiv sramežljivosti je jačanje samopoštovanja. Temelji samopoštovanja leže u odnosu s roditeljem koji u djetetu ne potiče gomilanje ljutnje i ne narušava sliku o sebi.
Nadalje, bitno je ne nazivati dijete „sramežljivim“ jer mu se time poručuje da ima određene karakteristike koje nisu dobre i koje treba „popraviti“. Istovremeno i drugima se šalje poruka da dijete ne funkcionira najbolje i potiče ih da se prema njemu ophode na poseban način.
Dijete ne treba „gurati u vatru“ socijalnih zbivanja, već ga pustiti da samo odluči kada i kojom brzinom će se u neku aktivnost uključiti. Na primjer, dobro ga je dovesti nekoliko puta da promatra neku slobodnu aktivnost prije nego odluči hoće li se priključiti grupi. Isto tako, neće ga se tjerati da pjeva pjesmicu pred grupom maminih prijateljica ni forsirati da recitira na vrtićkoj/školskoj priredbi ako to samo ne želi. Slično tome, prepustit će mu se da samo odluči hoće li nepoznatoj osobi odgovoriti na pitanje i kojom brzinom. Požurivanje riječima „Je li ti maca popapala jezik?“ i „Ti sigurno ne znaš pričati!“ kao i odgovaranje umjesto njega samo će izazvati loš osjećaj kod djeteta i potaknuti ga na još veće povlačenje.
Ako se posumnja da se dijete teže upušta u socijalne interakcije zbog straha od neuspjeha, važno je imati na umu princip postupne desenzitizacije odnosno postupnog smanjenja osjetljivosti na reakcije okoline.
Upisivanjem djeteta u vrtić, uključivanjem u neku slobodnu aktivnost ili pozivanjem djece u kuću na igranje omogućuje se djetetu postupna socijalizacija s grupom vršnjaka onim tempom koje dijete samo odabere. No, za to je važno osluškivati djetetove potrebe i želje.
Primjerice, moguće je da određeno dijete preferira igru s mlađom djecom što je dobro prepoznati i to mu omogućiti jer osjećaj da je „veliki dečko“ može mu ulijevati sigurnost.
Ili, na primjer, u nekoj plesnoj grupi dijete će se najprije povezati s grupom kroz pokret i zajedničku motoričku aktivnost, a povremenim prilikama za samostalno izvođenje određenih zadataka – predstavljanje cijeloj grupi, biranje partnera ili bivanje izabranim za pojedine plesne točke i sl. – dijete će se opustiti, a socijalni strah postupno će nestati.
Uključivanje u dramsku grupu, u kojoj se socijalne interakcije ostvaruju kroz igranje uloga, kod neke bi djece postupno ublažilo strah od stupanja u realne interakcije, te bi dodatno povećalo sigurnost djeteta prilikom nastupanja pred većom grupom ljudi (publikom), što je velik dobitak za budućnost .
Pri uključivanju u slobodne aktivnost od izuzetne je važnosti da roditelji u prvih nekoliko dolazaka upoznaju voditelja, prouče kako se ophodi s djecom i kakve im poruke upućuje. Važno je imati na umu da bez obzira o kojoj je aktivnosti riječ, primarni cilj slobodne aktivnosti treba biti dječji emocionalni i socijalni razvoj, za što su prije svega bitne voditeljeva stručnost kao pedagoga. Važno je da na emocionalno topao način pristupa djeci, ne kritizira ih, ne uspoređuje njihovu izvedbu s drugom djecom već s njihovom vlastitom ranijom izvedbom, ukazuje im na to kako su napredovali kroz vrijeme i sl., što pruža djetetu osjećaj ugode pri bavljenju nekom aktivnošću i motivira ih za ostanak u toj aktivnosti.
U razgovoru sa rezerviranijim djetetom važno je da roditelji i učitelji prilagode način konverzacije djetetu. Bitno je ostaviti djetetu dovoljno vremena da promisli i izrazi se te iskazati zainteresiranost za to što govori putem gledanja u njega, kimanja, potvrđivanja, ohrabrivanja da nastavi i sl. Također, važno je dati mu do znanja da je u redu i pogriješiti i da je pogreška prilika za učenje, a ne nešto zbog čega se treba osjećati loše.
Pozitivno iskustvo u jednoj socijalnoj situaciji prenijet će se i na situacije iz drugih socijalnih okruženja. Više pozitivnih socijalnih iskustava u djetinjstvu ojačat će otpornost djeteta na stresne događaje kasnije tijekom života.
Članak autorice Mine Đorđević prenesenje s portala Istraži Me
Izvor fotografije: Freedigitalphotos.net, autor: stockimages.
