Najveći problem predstavljaju gljive koje su oblikom vrlo slične jestivim i kvalitetnim gljivama. Sudeći prema izjavama otrovanih ljudi, otrovne gljive često su vrlo ugodnog okusa, tako da se može dogoditi da niti ne posumnjate na otrovanje dok već ne bude prekasno. U ovom članku se mogu pronaći opisi otrovanja nekima od najopasnijih šumskih gljiva (popis svih otrovnih gljiva vrlo je dugačak).
Muhara
Muhara (lat. Amanita muscaria) je prava ljepotica među gljivama i njen specifičan izgled dobro je poznat gotovo svima. Otrovni spojevi u muhari su muscimol, ibotenička kiselina i muskarin. Muscimol i ibotenička kiselina djeluju halucinogeno, dok muskarin izaziva tzv. muskarinski sindrom – slinjenje, znojenje, suzenje, mučninu i povraćanje. Simptomi otrovanja muharom ovise o količini pojedenog mesa ove gljive te variraju od mučnine, povraćanja, bolova u trbuhu i poremećaja ponašanja sve do grčeva, kome i prestanka disanja. Iako je otrovanje muharom vrlo neugodno, najčešće nije smrtonosno jer se većina simptoma može ublažiti lijekovima. Unatoč svojem prepoznatljivom obliku, u slučaju obilne kiše može se dogoditi da se bijele točkice isperu sa crvenog klobuka, nakon čega muhara podsjeća na jestivu blagvu.
Panterina muhara
Možda nije toliko poznata kao obična, crvena muhara, no panterina muhara (lat. Amanita pantherina) mnogo je opasnija. Sadrži iste otrove kao crvena muhara no u većim koncentracijama. Otrovanje je poznato i kao panterinski sindrom, a uključuje grčeve mišića, vrtoglavicu, poremećaje raspoloženja i halucinacije.
Crvenjača
Specifičnost otrovanja crvenjačom (lat. Cortinarius orellanus) jest duga latencija pojave prvih simptoma. 
Glavni otrov crvenjače zove se orelanin, a uzrokuje simptome otrovanja poznate kao orelaninski sindrom. Prvi znakovi bolesti pojavljuju se često tek nakon nekoliko tjedana, zbog čega oboljeli niti ne povezuju simptome s konzumacijom gljive. Otrovanje u početku nalikuje gripi (glavobolja, mučnina, bolovi u trbuhu), a kasnije se javlja smrtonosno zatajenje bubrega.
Zelena pupavka
Dovoljno je samo 30 grama ove gljive da ubije čovjeka. Zelena pupavka (lat. Amanita phalloides) jedna je od najotrovnijih gljiva u Hrvatskoj i odgovorna je za većinu smrti uzrokovanih micetizmom. Gljivari moraju biti na vrlo velikom oprezu jer ova gljiva izgledom podsjeća na jestivu gljivu blagvu (lat. Amanita cesarea). Dovoljno je samo 30 grama ove gljive da ubije čovjeka. 
Glavni otrov zelene pupavke jest α-amanitin, tvar koja djeluje toksično na jetru i bubrege. Simptomi otrovanja najčešće se javljaju tek nakon što je prošlo 24 sata od konzumacije gljive, zbog čega je dijagnoza otežana, a kasno je i za ispumpavanje želuca. Prvi simptomi su proljev i grčevi u trbuhu, no oni spontano prestaju navodeći oboljeloga da pomisli da je ozdravio. Međutim, nakon 4-5 dana dolazi do zatajenja jetre i bubrega što u velikom broju slučajeva dovodi do smrti. Jedini pravi lijek u toj fazi je hitna transplantacija jetre. Slične zelenoj pupavki su podjednako otrovne bijela pupavka (lat. Amanita verna) i smrdljiva pupavka (lat. Amanita virosa).
Naravno, postoji još čitav niz otrovnih gljiva na koje se može naići u šumi. Iako ih većina nije smrtonosno, otrovanje je gotovo uvijek praćeno vrlo neugodnim simptomima poput mučnine, povraćanja i bolova u trbuhu. Ako niste sigurni je li vrganj koji ste ubrali doista vrganj ili vam klobuk sunčanice nekako neobično izgleda – nemojte jesti takvu gljivu.
Postoje brojni mitovi o tome kako prepoznati otrovnu gljivu, a posebno je opasno nasjesti na priče kako otrovne gljive kuhanjem gube svoj otrov. Otrov je u većini slučajeva termostabilan, što znači da se kuhanjem ne uništava. Prije sljedećeg odlaska u šumu svakako se posavjetujte sa stručnjakom i educirajte se pomoću stručne literature.
Članak je izvorno objavljen na portalu Plivazdravlje.
