Opstipacija

Neko dijete može imati stolicu svakog drugog ili trećeg dana, ali ako je izbačena fekalna masa normalne mekane konzistencije, a defeciranje se obavi bez naprezanja, to nije opstipacija. Naprotiv dijete može imati opstipaciju iako defecira svakog ili svakog drugog dana, ako tiskanjem ili naprezanjem izbaci samo malo suhog ili tvrdog fecesa, a veći dio zaostane u rektumu.

Opstipacija nije bolest. To je simptom, gdje je stolica tvrda, a pražnjenje otežano.
U općoj populaciji u najvećem broju slučajeva opstipacija je potpuno bezopasna, ali može biti i simptom neke druge bolesti. Približno 20-30% cijelokupne populacije u razvijenim zemljama pati od opstipacije, a žene su pogođene češće nego muškarci.

Opstipacija može biti i prolazna, naprimjer prilikom putovanja ili pri naglim promjenama životnih navika. U odraslih najčešće nalazimo običnu opstipaciju koju možemo definirati kao trajno stanje usporenog pražnjenja kod kojeg bolesnici uzimaju laksative (tvari za lakše pražnjenje crijeva) samoinicijativno i bez kontrole, što im nerijetko pogoršava simptome.

Obična opstipacija nastaje zbog neadekvatne prehrane, i zanemarivanja ili čak potiskivanja nagona za defekaciju. Nedostatak tjelesne aktivnosti, loši radni uvijeti, neprikladne sanitarne prostorije, i smanjen unos tekućine mogu pogodovati opstipaciji. Taj tip opstipacije posebno je čest u starijih osoba sa slabim crijevnim tonusom uz oslabljenu snagu mišića trbušne stijenke (tzv. atonična trbušna stijenka). U mladih nervoznih osoba česta je opstipacija praćena grčevima u trbuhu uz palpacijski nalaz skvrčenog silaznog debelog crijeva (tzv. spastična opstipacija). Ti se bolesnici žale na opstipaciju, a zapravo imaju učestalu, tvrdu, oskudnu stolicu promjera poput olovke ili grudastu poput brabonjaka. Osim obične opstipacije u odraslih postoji i sekundarna opstipacija koja je posljedica niza bolesti (divertikuli, hemeroidi, karcinom..).

Kod djece najčešči uzrok opstipaciji je pogrešna prehrana. Nerazmjerno mnogo proteina, a malo ugljikohidrata relativno je čest uzrok opstipacije. Ona se npr. pojavi u dojenčeta koje je hranjeno mliječnom mješavinom bez dodatka šečera, odnosno u malog djeteta koje odbija mješanu prehranu te potrebne kalorije podmiri prevelikom količinom mlijeka. U te djece stolice su suhe i tvrde zbog obilja kalcijevih sapuna i kalcijeva kazeinata. Hrana bez celuloze i polisaharida također stvara preduvijete za razvoj opstipacije. Ta se tzv. rafinirana hrana potpuno resorbira u crijevu, u debelom crijevu ne preostanu produkti kiselog vrenja, pa prema tome nema niti mehaničkih niti kemijskih stimulusa probave. Nedovoljan unos tekućine ili prevelik gubitak tekućine (povišenom temperaturom, povraćanjem, povećanim mokrenjem i znojenjem) može izazvati opstipaciju jer se zbog prekomjerne apsorpcije vode u debelom crijevu stvaraju suhe i tvrde fekalne mase.

Čest uzrok opstipacije kod djece je i fisura anusa. To su uzdužni epileptični ili okrugli defekti anusa. U slučaju fisure anusa defekacija je bolna, pa izazvani spazam vanjskog analnog sfinktera sprečava akt normalne defekacije. Dugotrajna upotreba klizma, čepića ili laksancija su čest uzrok opstipacije, jer crijevo postane ovisno o medikamentima i neosjetljivo na fiziološke podražaje.

Kod djece su česte i anatomske anomalije i organske bolesti crijeva kao što su stenoza crijeva, hernije i duplikatura crijeva. U aktu defekacije važna je uloga trbušne i crijevne muskulature, a njezin oslabljeni tonus može biti posljedica pothranjenosti, rahitisa, kroničnih bolesti, smanjenog vitamina B1, teške hipokalijemije i dr. Također je opstipacija jedna od prvih simptoma hipotireoze.

U mnogim slučajevima opstipacija mladog predškolskog i školskog djeteta uzrokovana je psihogeno. Jedan od najčešćih uzroka opstipaciji nakon dojenačke dobi jesu grube pogreške u navikavanju djeteta na kontroliranu defekaciju. Prerano navikavanje, prije nego je individualno djete sazrelo za tu funkciju, krutost, strogost ili čak kažnjavanje izazivaju u djetetu strah, obranu ili čak prkos koji se izražava u obliku više ili manje svjesnog zadržavanja stolice. Neko emotivno zapostavljeno dijete vrlo brzo dođe do spoznaje da što dulje zadržava stolicu, to je zabrinutost roditelja veća, pa će se zato njemu ili barem njegovoj defekaciji posvetiti više pažnje. Nije rijetkost da se u osjetljive dijece koja su godinama imala urednu stolicu razvije opstipacija kao posljedica nastalih konfliktnih situacija. Jedan od čestih uzroka opstipacije u predškolskog i školskog djeteta jest voljno potiskivanje normalnog refleksa za defekaciju zbog nezgodnog mjesta i vremena za defekaciju( u igri, u školi, zbog stida, zbog gađenja na tuđi nužnik u školi ili dječijem vrtiću i slično).

Izdvojio bih 3 bolesti u dijece kojima je jedan od najvažnijih simptoma opstipacija, a relativno su česte.

1. Hirschprungova bolest ili kongenitalni aganglionarni megakolon, obilježen je naizmjeničnim pojavama epizoda opstipacije, proljeva i povraćanja od rođenja, distenzijom trbuha i u težim slučajevima tjelesnim zaostatkom. Riječ je o genetski uvjetovanoj prirođenoj bolesti koja se osobito u svojem težem obliku pojavljuje češće u pojedinim obiteljima, ali ima i pojedinačnih slučajeva. Incidencija je (težih oblika) oko 1: 5000 novorođenčadi, i to 4x veća u dječaka nego u djevojčica. U dijelu „problematičnog“ dijela debelog crijeva nema živčanog spleta koji potiče peristaltiku pa je to uzrok simptoma. Dijagnosticira se kliničkom slikom, radiološkim metodama te nalazom biopsije debelog crijeva. Liječenje je isključivo kirurško, i to uklanjanjem dijela debelog crijeva koje nema živčani splet.
2. Crijevna neuronalna displazija (tzv. pseudohirschprungova bolest ili sindrom poremećene crijevne motorike), bolest je srodna Hirschprungovoj, ali se razlikuje klinički jer se simptomi pojavljuju i nestaju što je povezano s prolaznim crijevnim infekcijama, i histološki jer živčane stanice postoje u debelom crijevu, ali su promjenjene pa izgledaju kao da su stale u sazrijevanju. Može zahvatiti bilo koji dio crijeva, a liječenje se zasniva na održavanju dobrog  prehrambenog stanja, opreznu i povremenu primjenu prokinetika (npr.cisaprid) koji potiče motoriku crijeva, te suzbijanje opstipacije klizmama.
3. Funkcionalni (idiopatski ili psihogeni) megakolon. Svi su ti nazivi donekle ispravni. Psihogeni jer u genezi tog oblika važno mijesto imaju emocionalni čimbenici, funkcionalni jer ga ne izazivaju organske bolesti, te idiopatski jer njegov uzrok često nije jasan. Najčešći uzrok je ipak pogreška u navikavanju djeteta na defekciju te to bitno utječe na razvoj idiopatskog megakolona, ali naravno to nije jedini uzrok. Najčešća klinička slika je opstipacija koja se javlja između 1. i 4. godine života, ali nikada u prvim mjesecima života. Opće stanje je dobro, ali u donjem dijelu trbuha se znaju palpirati tvrđe tvorbe od nakupljenih fekalija. Liječi se konzervativno, strpljivim odgojnim mjerama se nastoji potaknuti dijete na redovito defeciranje svakog dana u određeno vrijeme. U praksi se često daje i parafinsko ulje (1-2 žličice navečer), ali ta mjera mora biti samo privremena.

Dinko Kolarić, dr.med.

Literatura: Mardešić, D.i sur., Pedijatrija, Školska knjiga, Zagreb, 2000.

Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.