Posljednjih osam godina vodim odbojkaške momčadi mlađih uzrasta kao trener, a zadnje dvije sam liječnik hrvatske juniorske reprezentacije, te sam uvidio koliko je važno znanje samog mladog sportaša, ali i njegovog roditelja o međusobnim aspektima vrhunskog sporta. Pri tome mislim na prehranu, uključujući stimulirajuća sredstva za bolju igru, zatim ozljede, te konačno motivaciju za ostajanje u sportu. Uz jedno takvo integrirano znanje o mogućnostima sportskih dostignuća, trebalo bi biti puno lakše, kako sportašu, tako i roditelju, znati koji se rezultati u budućnosti mogu očekivati, te kako, polako ali sigurno, doći do njih i uz sve to ostati psihički i fizički zdrav.
Predškolsko dijete
Važno je znati da razvoj svake jedinke ovisi o dva glavna faktora. Jedan je nasljedni, dakle genetska šifra koju dobivamo od roditelja. A drugi okolišni, koji ovisi o mjestu stanovanja i uvjetima života. Ostali okolišni faktori su prehrana, uvijeti stanovanja, klima (naročito temperatura), količina boravka na zraku, itd.
Glavna dva parametra pokazatelja razvoja djece su težina i visina. Na drugom su mjestu količina masnog tkiva, te mišična masa, koja je obično proporcionalna koštanoj masi. Svi su ti parametri za određenu dob jako varijabilni.
Dijete do tri godine dobiva puno više na težini nego na visini. Roditelj bi u tim godinama osim zadovoljenja osnovnih potreba dijeteta za hranom, higijenom i snom, također trebao inzistirati na boravku na svježem zraku, jer je to razdoblje kada dijete iskazuje izrazitu potrebu za kretanjem.
Od 4.-7. godine dijete više dobiva na mišičnoj masi i visini nego na težini i masnom tkivu.
U dobi od 4 godine kod djece se objektivno mjere brzina trčanja i vožnje bicikla, visina skoka te koordinacijske sposobnosti s loptom.
S pet godina, mogu se odrediti djetetove motoričke sposobnosti pomoću šest osnovnih disciplina. To su bacanje lopte u dalj, hvatanje lopte, zatim skok u dalj s mjesta i uvis sa zaletom, te hod i trčanje na 10 metara. Svi se ti rezultati mogu statistički usporediti s vršnjacima.
Danas je moguće upisati dijete u sportski vrtić, gdje se kroz razne igre vježbaju mnoge motoričke sposobnosti, naročito koordinacija.
Sport u i sa školom
Pri započinjanju bilo koje ozbiljnije sportske aktivnosti preporučljivo je napraviti kompletan liječnički pregled, sukladan godinama učenika. Ako je dijete krenulo u školu, to treba obaviti liječnik školske medicine, a ako se pregled obavlja preko sportskog kluba, tada to radi liječnik specijalist rada, sporta i prometa, koji je nadležan izdavati dozvolu za bavljenje natjecateljskim sportom.
Najvažnije je prije bavljenja određenim sportom, izvoditi vježbe koordinacije i refleksa, jer se to zapravo jedino i može, treba i smije vježbati na početku školovanja. Tek kasnije se treniraju tri osnovne funkcionalne sposobnosti. To su snaga, brzina i izdržljivost. Svaki se sport sastoji od tih komponenti, ali u različitim odnosima, te se odabirom određenog sporta, s vremenom, određena komponenta treba naglašavati.
Postizanje međunarodnih seniorskih rezultata je ono što motivira djecu za bavljenje sportom. Iako je danas, nažalost, puno popularnije višesatno provođenje pred monitorima. Motiviranoj djeci zasigurno neće biti dovoljno dva puta tjedno odlazak na tjelesni odgoj. Upravo zato se za bilo kakvo ozbiljnije bavljenje nekim sportom učenike prvo treba usmjeravati u školske ekipe. Takva natjecanja su jako zanemarena od strane učenika i roditelja, a i nastavnici tjelesnog ne pokazuju 
ambicije oko toga, dok je u zapadnom svijetu situacija skroz drugačija.
Tek nakon treniranja u takvoj ekipi se učenike prema željama i mogućnostima treba usmjeriti u klubove. U hrvatskoj nema specijaliziranih osnovnih škola koje bi bile prilagođene posebno nadarenoj i sportski ambicioznoj djeci. Projektom univerzalne športske škole od prije dvije godine samo se dotakao program koji u razvijenim zemljama traje već desetljećima.
Sportske bi škole trebale postati mjesto koncentracije sportskih talenata, koji bi razvijali svoje očigledne potencijale do najviših sportskih dostignuća uz pomoć visoko specijaliziranih i profesionalnih stručnih kadrova, i u potpuno riješenim organizacijskim, materijalno-financijskim i tehničkim uvijetima za provedbu i kontrolu trenažnog procesa. Sa srednjom školom je drugačija situacija, jer danas postoje sportske gimnazije.
Prehrana
Staratelj, odnosno obično roditelj, a tek onda trener, dijele odgovornost oko djetetove prehrane, koja bi trebala biti izbalansirana. Ukoliko se sportom bavi poluprofesionalno, što znači da trenira barem pet puta tjedno, te sudjeluje na natjecanjima, najbitnije je da ima više manjih obroka preko dana, najbolje pet.
Obroci bi se trebali sastojati od povećane količine ugljikohidrata za doručak (cornflakes ili musli s mlijekom ili jogurtom). Za prvi međuobrok najbolje je uzeti jogurt i voćku. Za ručak treba uzeti veću količinu proteina tj.mesa uz umjerenu količinu kompleksnih ugljikohidrata tj. kruha, tijesta, krumpira ili riže. Za drugi međuobrok preporučujem sjemenke, npr.bademe i mlijeko.
Tada obično slijedi trening. Prije treninga nije preporučljivo 2 i pol sata konzumirati hran
u. Posljednji obrok prije treninga bi trebao uključivati proteinski jaču hranu, uz neizbježnu veću količinu povrća i salate.
Cijeli dan treba piti puno tekućine (vode), pa i za vrijeme treninga. Uglavnom, sportaši bi trebali imati omjer ugljikohidrata, proteina i masti, 50:35:15, dok za normalnog čovjeka omjer ugljikohidrata ne bi smio prijeći 40%.
Suplemente možemo podijeliti na zamjenske obroke, te dodatke prehrani (aditivi). Prvi su idealni kada dijete ne stigne jesti, naročito nakon treninga, dok od dodataka za djecu podržavam samo vitamine i minerale te izotoničke napitke, dok se bilo kojim drugim preparatima jako protivim. Kao npr. proteinskim prahovima koji kod djece dovode do nagle hipertrofije mišića, a time i do opterećenja srca i metabolizma općenito, što konačno dovodi do teških bolesti.
Sindrom pretreniranosti
Od svih bolesti i ozljeda koje profesionalni sport može kod djece donijeti, čini mi se da je najvažnije spomenuti sindrom pretreniranosti, jer je izuzetno čest kod početnika. Sindrom pretreniranosti se odnosi na osjećaj potpune nemogućnosti treniranja, radi iscrpljenosti organizma. Možemo ga podijeliti na na dva oblika.
Aerobni oblik
Javlja se kod sportova kao što je trčanje na duge pruge, biciklizama, ili plivanje, a sindromi su: smanjena frekvencija srca, smanjena koncentracija, depresija, te kronična potreba za snom.
Anaerobni oblik
Javlja se kod sportova kao što su dizanje utega, sprinterske discipline, itd. Sindromi su povećana frekvencija srca, insomnia (nesanica), česte upale grla, te izrazita razdražljivost.
Terapija za sve navedeno je, naravno, odmor. Zbog svega toga, djecu treba voditi stručna osoba koja će pravilno uskladiti napore u treningu.
Motivacija
Kako potaknuti dijete da se bavi ili nastavi baviti nekim sportom? Odluka, naravno, mora biti samo i isključivo na njima., a razlozi treniranja mogu biti:
- razveseliti druge (trener, roditelji..)
- osjećaj važnosti
- biti član momčadi
- upoznavanje novih ljudi
- putovanja
- odmjeravanje vještina s ostalima
- užitak u razvoju viještine
- uzbuđenje igre
- sudjelovanje u akciji
.. i naravno da se u cijeloj priči jako dobro zabavlja.
Za mene osobno, sport predstavlja oblik religije koja liječi duh i tijelo. S vremenom mnogi mladi sportaši prelaze u profesionalce, i premda nisam pobornik mnogih oblika treninga, shvaćam da je želja za rezultatom prejaka za odustajanje. Ali kada se taj realno postavljeni cilj postigne, užitak je neprocijenjiv.
I zato pustite djecu da se igraju!
Dinko Kolarić, dr.med.
Literatura: Milanović,D., Priručnik za sportske trenere, FFK, Zagreb,1997.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
