U jednom mu je trenutku komadić kruha pao u posudu s uzgojenim bakterijama stafilokoka.
S vremenom je radni dan završio, a gospodin Fleming je sutradan otišao na zasluženi godišnji odmor. Nakon dva tjedna odmora potpuno je zaboravio na svoje mrvice kruha, ali kada se napokon sjetio, čekalo ga je iznenađenje. Oko mrvica se stvorila plijesan koja je uništila većinu nasađenih stafilokoka oko sebe.
Tako u kratkim crtama zvuči priča o nastanku prvog antibiotika-penicilina. Navedeni gospodin je Sir Alexander Fleming, porijeklom Škot, koji je za navedeni pronalazak 1945. godine dobio i Nobelovu nagradu. On je u početku smatrao da navedena plijesan nemože dugo opstati u ljudskom tijelu, pa stoga ne može biti ni učinkovita kao lijek, ali daljnjim istraživanjima ispostavilo se drugačije. I premda su mnogi njegovi prethodnici već prije utvrdili anti-mikrobna djelovanja (Ehrlich,1904;Twight,1923), njemu se ipak prepisuje zasluga izoliranja prvog antibiotika.
Definicija
Pojam antibiotik dolazi od riječi anti što znači protiv, te bios-što znači život. Dakle supstanca koja služi protiv života. Ironično je da je to «djelovanje protiv života» do sada spasilo više života nego bilo koja druga tvar u povijesti čovječanstva.
Antibiotici su tvari koje su u mogućnosti potpuno uništiti mikroorganizme, koji ne moraju uvijek biti patogeni i to tako da zaustave njihov rast ili razmnožavanje bez počinjavanja veće štete organizmu domaćina. To znači da imaju selektivnu toksičnost i po tome se razlikuju od dezinficijensa koji vrlo uspješno uništavaju mikroorganizme, ali su štetni i za domaćina.
Antibiotici mogu biti prirodne ili sintetske tvari, a uzimaju se lokalno, peroralno (na usta), ili parenteralno (u venu). Interesantno je da prvi antibiotik nije izumljen, već je pronađen, jer je penicilin čisto prirodna supstanca koja je po nekim računicama do sada, u posljednjih 60 godina koliko se koristi, spasila preko 200 milijuna života.
Antibiotici mogu nadalje biti polusintetski. Tu podrazumijevamo antibiotike dobivene biosintezom. Ona obuhvaća fermentaciju, izolaciju i čišćenje, te prevođenje lijeka u farmaceutski oblik. Tako se dobiveni lijek poslije kemijski modificira i tada govorimo o polusintetskoj proizvodnji. Posljednji, a trenutno u svijetu najzastupljeniji su sintetski spojevi antibiotika, dobiveni čistom kemijskom sintezom u laboratorijima. Njihovi najpoznatiji predstavnici su konoloni i sulfonamidi.
Podjela i djelovanje
Jedna od mnogih podjela antibiotika je ona na bakteriostatske i baktericidne. Ta se podjela zasniva na testovima u umjetno stvorenim uvjetima (in vitro). Budući da granica između ta dva tipa djelovanja često ovisi o koncentraciji lijeka (manje koncentracije zaustavljaju rast, dok veće ubijaju mikrobe), samo razvrstavanje ima smisla ako se obavlja uz koncentracije koje se mogu postići u krvi i tkivima bolesnika. Bakteriostatska sredstva (npr.kloramfenikol ili eritromicin) zaustavljanjem rasta i razmnožavanja mikroba omogućuju vlastitim obrambenim snagama organizma da lakše suzbije infekciju.
Baktericidna sredstva (npr. penicilini, ciklosporini, aminoglikozidi) izravno ubijaju mikrobe i mogu izliječiti infekciju i kada se bolesnikov organizam ne može sam braniti.
Rezistentnost
Neobično važan problem u liječenju antibioticima je pojava otpornosti (rezistencije) mikroorganizma. Antibiotsko sredstvo u tijeku liječenja gubi djelovanje zbog toga što nametnik stvara neki od mehanizama za neutralizaciju učinaka lijeka. Taj proces može ići čak do nametnikove ovisnosti o lijeku. Rezistencija može biti stečena ili prirodna. Pod prirodnom 
se podrazumijeva neka prirodna karakteristika bakterije, koje druge nemaju i zbog koje antibiotik ne može normalno djelovati.
Stečena rezistencija se pak prenosi s bakterije na bakteriju, tako da antibiotik gubi važnost kakvu je imao netom pred izlazak na tržište. Nekad se ta rezistencija stvara brzo, a nekad sporo, ovisno o tome kojom brzinom određeni soj bakterija uspijeva razviti modificirane enzime, na koje određeni antibiotici ne djeluju. Rezistencija se može razvijati selekcijom pod kojom smatramo različito djelovanje među istim sojem. Također može doći i do slučajnih mutacija, koje kao rezultat imaju stvaranje rezistentnih bakterija.
Nekontrolirana primjena antibiotika
Brojke koje sam našao pišući ovaj članak, su stvarno alarmantne. Prosječna hrvatska obitelj kod kuće posjeduje četri kutije antibiotika, od kojih je na tri antibiotika prošao rok trajanja.
Na listi najprepisivanijih lijekova od deset, čak su četri antibiotika. Sve to govori da više slušamo prijatelje i susjede, a ne doktore kada se trebamo liječiti.
Antibiotici ne djeluju na povišenu temperaturu, reumatske bolove, viruse, gljivice i parazite, te nemaju direktan učinak na kašalj i grlobolju. Nikad ih se nesmije uzimati s mlijekom (jer kalcij veže antibiotik na sebe), ili sa probiotskim napitcima (antibiotik uništava također i svježe unesene «dobre bakterije» s jogurtom). Mora ih se uzimati u točno propisanoj dozi, u točno određenom periodu, jer se inače stvara bakterijski recidiv, ili još gore rezistencija.
Nije naodmet, i premda ga je liječnik prepisao, pročitati indikacije, nuspojave, i doziranje na uputstvu lijeka. Dakle, antibiotici se ne smiju prestati piti kada simptomi popuste, već usprkos tome treba popiti lijek do kraja.
U praksi se često događa da roditelji zahtijevaju od liječnika da prepiše određeni antibiotik za njihovo dijete bez rezultata nalaza brisa nosa, grla, uzorka krvi ili mokraće. Što je, naravno, pogrešno jer na osnovu dobivenih rezultata se onda identificira bakterija, te se radi antibiogram, gdje se vidi na koje je antibiotike bakterija otporna ili ne, te se prema tome liječenje planira.
U općoj populaciji hrvatske 5% svih hospitaliziranih bolesnika je u bolnicama zbog nuspojave lijekova, a najviše antibiotika, koji uglavnom oštećuju bubrege i jetru. Taj postotak je među djecom i veći, uglavnom radi pretjerane brige roditelja i premalog oslanjanja na simptomatsko liječenje bolesti. Zato oprez sa uzimanjem antibiotika, jer nerazumno uzimanje može ostaviti trajne posljedice.
Dinko Kolarić, dr. med.
Literatura: M.Bulat, J.Geber, Z.Lacković, Medicinska Farmakologija, 2.izdanje, Medicinska naklada, Zagreb, 1999.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
