Da bi dijete odraslo u razmjerno neovisnu, osobno i društveno odgovornu osobu, potrebno mu je pružiti toplinu i nadzor nad ponašanjem. Koliko je god važno da dijete osjeti da je voljeno i prihvaćeno, ono mora razumjeti i pravila ponašanja, te vjerovati da će roditelji zahtijevati da se ona poštuju.
U stvarnom životu nema potpuno čistog odgojnog stila nego je to rezultat različitih kombinacija i situacija. Odgojni stil stvaraju roditelji u svom odnosu prema djetetu.
Odgojni stilovi
Razlikujemo četiri osnovna odgojna stila: autoritaran, vlastoljubiv, ravnodušan (indiferentan) i demokratski.
Autoritaran stil
Autoritaran stil obilježen je jakom moći roditelja, a slabijim iskazivanjem emocija. Tako se dijete često kritizira, zastrašuje i posramljulje. Ističu se uglavnom negativne strane djeteta. Prisutno je kažnjavanje, zabranjivanje, a velik dio komunikacije između roditelja i djeteta svodi se za zapovjedi – npr. “Ti to moraš / Ako nećeš to učiniti bit ćeš kažnjen…” Roditeljska očekivanja su velika, roditelji očekuju da će dijete ispuniti sve zahtjeve. Komunikacija je jednosmjerna, a roditelji ne objašnjavaju svoje odluke. Dijete je uplašeno, zastrašeno, teško se uključuje u igru s vršnjacima, gubi povjerenje u okolinu i u samoga sebe. Rezultat takovog odgojnoj stila jest djetetovo nisko samopou
zdanje i loša slika o sebi.
Vlastoljubivi stil
U vlastoljubivom stilu prisutno je izražavanje osjećaja prema djetetu, ali je još uvijek naglašena moć roditelja. Vlastoljubivi stil svodi se na neprestanu kontrolu djeteta i njegovog ponašanja. Npr. – “Ja te volim, ako si ti dobar i ako slušaš!”. Djeca koja su odgajana ovim odgojnim stilom teško se osamostaljuju i tijekom odrastanja uvijek traže roditeljski savjet.
Ravnodušan ili indiferentan stil
Ravnodušan ili indiferentan stil karakterizira previše slobode za dijete i nepostavljanje granica između dobrih i loših postupaka. Roditelji su zaokupljeni sami sobom, ne obraćaju previše pozornosti na dijete. Prisutna je emocionalna hladnoća, a time dijete ne osjeća ljubav, sigurnost i zaštitu od roditelja. Često takav odgojni stil dovede dijete do razočarenja. Dijete često mijenja ponašanje, ne pokazuje interes za npr. školom. Najočitije je to u periodu adolescencije kada dijete iskazuje nesigurnost i izgubljenost pa se pojavljuje rizik od društveno nepoželjnih oblika ponašanja kao što su npr. razvoj ovisnosti, delikvencija i slično.
Demokratski ili autoritativan stil
Demokratski ili autoritativan stil karakterizira iskazivanje osjećaja roditelja prema djetetu i upravo na tome se temelji odgojni utjecaj na dijete. Ovaj odgojni stil smatra se najpovoljnijim za razvoj djeteta – kažnjavanje se izbjegava i traži se optimalno pohvaljivanje djeteta (ni previše ni premalo), uglavnom se sukobi rješavaju dogovorom.
Dijete suodlučuje što želi raditi i roditelji mu pružaju izbor između nekoliko dobrih opcija. Dijete se uključuje u život obitelji i na taj način njemu se ispunjavaju potrebe – osnovne tjelesne potrebe, potreba za ljubavlju i pripadanjem, potreba za igrom i zabavom, potreba za slobodom i potreba za osjećajem uspjeha i postignuća. Roditelji koji primjenjuju demokratski odgojni stil znaju da nisu savršeni te da mogu pogriješiti u odnosu na dijete, ali mu se onda ispričaju.
Na taj način dijete uči da je pogriješiti ljudski i da postoje načini kako popraviti određeni odnos. Rezultat ovakvog odgoja jest dijete koje je samopouzdano, koje ima dobru sliku o sebi, dijete koje zna razumjeti tuđe osjećaje i potrebe, zna se prilagoditi, ali tako da ne ugrozi sebe – jednom riječju sretno dijete koje odrasta u zdravu ličnost.
