Infektivna mononukleoza – “Bolest poljupca”

Općenito

Bolest je prvi opisao Pfeiffer 1884.godine pod imenom žljezdana groznica, a sadašnji naziv dali su joj Sprunt i Evans 1920. koji su, ne znajući o kojoj je bolesti riječ opisivali „stanje kada poraste broj bijelih krvnih stanica“. Sam virus nazvan je po dvojici istraživača koji su ga otkrili, a isto ga tako i nazvali – Epstein-Barrov virus. Isti pripada skupini Herpes virusa. Infektivna mononukleoza nije zabilježena ni u jedne druge vrste, osim kod ljudi.

Bolest najviše pogađa djecu i mladež i to naročito u razvijenim zemljama, dok se u nerazvijenim obično javlja u predškolskoj dobi te prolazi bez komplikacija i posljedica.

Ponekad se može javiti u jesen i proljeće u obliku epidemije, ali kod nas kao takva nije zabilježena. Ova bolest nije smrtonosna.

Klinička slika

Danas je prilično proširena među mladima, kojima pravi pravu gnjavažu, jer za razliku od gripe ili obične angine traje dosta duže, oko šest tjedana, a oboljele često treba i hospitalizirati. Infektivna mononukleoza  je najučestalija između 15. i 25. godine života, a svih tih šest tjedana učenik ili student nije sposoban pohađati nastavu, pa nije rijedak niti gubitak školske godine.

Simptomi se javljaju 5-15 dana nakon što se osoba zarazi. Tipični simptomi su povišena tjelesna temperatura (38-39ºC),  povećani limfni čvorovi, te bolno grlo u obliku angine. Povećani limfni čvorovi su najtipičniji simptom, a znaju narasti do veličine kokošjeg jajeta i  to na  području između vrata i donje čeljusti. Oni nisu toliko bolni, već su blago mekani. Često znaju biti povećani jetra i slezena. Nakon par dana povišene temperature javlja se i bol u grlu kao rezultat obične bakterijske zaraze koja se javlja radi pada imunosti na već ionako iscrpljen organizam. To je jedini razlog zbog kojeg se povremeno koriste antibiotici, jer protiv samih virusnih bolesti ovog tipa, pa tako i protiv infektivne mononukleoze, antibiotici ne pomažu. 

Dijagnostika

Virus se može izdvojiti iz sline i krvi, ali najčešće se laboratorijski dokazuje kada poraste broj određene vrste bijelih krvnih stanica u krvi, tzv. reaktivni leukociti. Specifični test koji otkriva baš te stanice u krvi naziva se Paul-Bunnellov test s Davidshonovom modifikacijm.
Dakle, bolest se dijagnosticira kliničkim pregledom tj. kada liječnik ustanovi da oboljela osoba teško govori i guta, ima povišenu temperaturu, povećane limfne čvorove, povećanu jetru i slezenu,  te se  konačno potvrđuje laboratorijskim nalazom.

Liječenje

Oboljeli trebaju samo mirovati, piti puno tekućine, te uzimati vitamine i minerale da se potakne prirodna imunost. Kada je potrebno liječenje antibioticima radi nakalemljene, tzv. sekundarne bakterijske infekcije, najčešće se propisuju penicilin i njegove modifikacije lijekova (klindamicin, amoxicilin i dr.).
Naravno radi što uspješnijeg liječenja važno je da liječnik odmah reagira i na vrijeme posumnja o kojoj se bolesti radi, te da uputi pacijenta na laboratorijsku pretragu krvi. Bolesnici obično leže u bolnici oko dva tjedna, te još četiri tjedna moraju mirovati kod kuće.

Podjela

Infektivna mononukleoza  ima tri osnovna oblika:

1. angiozni (najčešći)
2. glandularni (kada su prisutni svi simptomi osim angine)
3. tifoidni (najrjeđi, simptomi su mu slični kao kod trbušnog tifusa).

Komplikacije

Ova bolest ima mnoge nuspojave, ali na sreću nisu toliko česte. Mogu biti u obliku osipa na nepcu ili po cijelom tijelu koji izgleda poput crvene mrlje, a mogu se pojaviti u kombinaciji sa sitnim mjehurićima koji se s vremenom lagano isušuju te stvaraju tamno crvenu plohu. Virus se ponekad proširi na mozak i leđnu moždinu, te na njihove ovojnice (meningoencefalitis), a može zahvatiti i plućne limfne čvorove, pa bolesnik gadno kašlje, i ima simptome bronhitisa. Upalna bolest jetre (hepatitis), i srca (miokarditis) su izuzetno rijetke komplikacije.

Infektivna mononukleoza se javlja tijekom cijele godine, ali u zimskom periodu se lakše prenosi, jer ljudi tada više obitavaju u zatvorenim prostorima. Rijetko mogu oboljeti i stariji bolesnici i tada bolest traje i do par mjeseci. 

Postoji još jedan oblik ove bolesti, a naziva se „sindrom infektivne mononukleoze“. Riječ je također o čestom slučaju kod bolesnika, kada svi simptomi govore upravo o infektivnoj mononukleozi,  krvna slika nam ne daje nikakav odgovor, a virus ne možemo izolirati. Tada pacijent obično najviše pati jer liječnik pokušava otkriti uzročnika, pa ga šalje na razno-razne pretrage, ali ne nalazi uzročnika bolesti. Tada se bolest liječi simptomatski, a pacijent se zadrži na promatranju.

Prema podacima Klinike za infektivne bolesti „Fran Mihaljević“ o godišnjem podatku oboljelih u gradu Zagrebu u prošloj godini trećina svih hospitaliziranih tijekom zime i proljeća bili su upravo bolesnici s infektivnom mononukleozom.

Većina su bili adolescenti, dok je tek jedan bolesnik imao preko pedeset godina (51). S takvim brojem oboljelih nije niti čudno da sam na ispitu iz zaraznih bolesti tijekom svog studija imao upravo bolesnika s infektivnom mononukleozom.

Zanimljivost

Interesantno je kod ove bolesti, budući da se prenosi slinom, pa tako i poljupcem, da partner zaraženog odmah pomisli na prijevaru, što svakako ne treba zanemariti s  obzirom na dob ljudi kod kojih se najčešće javlja. Tako da bi zapravo jedina konkretna prevencija bila  – paziti s kim se ljubite!

Dinko Kolarić, dr.med.

Literatura: 
Mihaljević, F., Feliševac, J. i sur.: Infektologija, Medicinska naklada, Zagreb, 1994.
Krugman, S., Wald, R.: Infectious diseases of children, C.V. Mosby, Saint Louis, 1982.

Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.