Iako vrtove često zamišljamo samo kao poljoprivredne površine za uzgoj voća i povrća, to nije uvijek tako. Naime, u vrijeme pojave prvih civilizacija bogati su građani počeli stvarati vrtove u čisto estetske svrhe. Tako se već na egipatskim grobnim slikama mogu vidjeti prvi dokazi ukrasne hortikulture s prikazima lotosa okruženim simetričnim nizovima bagrema i palmi, a viseći babilonski vrtovi bili su poznati kao jedno od sedam čuda antičkog svijeta.
Dakle, vrtovi ne služe samo za uzgoj hrane nego se vrtovima smatraju i javne površine poput gradskih parkova, arboretuma i botaničkih vrtova u kojima prevladaju biljke koje nam služe za ukras. Ne smijemo zaboraviti na vrtove s ljekovitim biljem te vrtove u kojima prevladava drveće i travnjaci.
Od životinja koje možemo lako uočiti u svakom vrtu svakako valja izdvojiti kukce. Oni su najbrojnija skupina životinja u vrtu i često ih se smatra štetočinama no to nije uvijek točno. Zapravo je malen broj vrsta štetan.
Kukci su prije svega korisni jer oprašuju cvjetove biljaka, hrane se biljnim parazitima, gusjenicama i ličinkama komaraca, a oni koji žive na tlu poboljšavaju i fizikalno-kemijska svojstva tla i čine ga kvalitetnijim za rast i razvoj biljnih vrsta.
Osim kukaca, u vrtovima živi i velik broj korisnih kralježnjaka kao što su razne vrste ptica, žaba, sljepić, jež, krtica i dr.
U ovom ću tekstu pobliže opisati tri izuzetno korisne vrtne životinje, a to su jež, osoliki pauk i uholaža.
JEŽ (Erinaceus europaeus)
Jež je sisavac iz porodice Erinaceidae. Ima karakteristično nabijeno i zdepasto tijelo prekriveno smeđim i crnim bodljama i kratkim dlakama na trbuhu. Odrasla jedinka dužine je između dvadesetpet i trideset centimetara, težine oko kilograma. Glava je malena s izraženim očima, okruglim ušima i šiljastom crnom njuškicom. Noge su mu kratke i zdepaste. Tijelo završava kratkim repom. Obitava u suhim područjima kao što su rubovi šuma, travnjaci i livade, a često ga se može vidjeti i u gradskim naseljima i parkovima. Jež je noćna insektorna životinja koja živi samostalno.
Hrani se kukcima i njihovim ličinkama, kolutićavcima kao što su gliste, puževima, malim kralježnjacima i strvinom. 
Korijenje bilja i voće jede u manjoj količini. Hrana koja ga najviše može privući da se nastani nečijem vrtu jest mačja hrana koju vlasnici mačaka ostavljaju svojim ljubimcima ispred ulaza u kuću. Ne kopa i ne ruje po zemlji, pa samim time ne oštećuje korijenje bilja u vrtu, što je svakako bitno. Živi u gnijezdu ili brlogu kojeg izrađuje od suhog lišća ispod grmlja, veće količine nakupljenih drva ili kamenja, ili nekog zabijenog i otpadom natrpanog i za njega sigurnog mjesta. Pari se u proljeće i ljeto, a od studenog do ožujka u brlogu spava zimski san, odnosno hibernira.
Sramežljiva je i plašljiva životinja, a kada se nađe u opasnosti sklupča se u lopticu i na taj način brani od neprijatelja. Ukoliko se u vrtu nađe veći broj ježeva, a izbor hrane im je oskudan, tada mogu nanijeti štetu na biljnim usjevima i plodovima.
Jedna od metoda da se jež nastani u vrtu jest da mu se napravi prava ježeva kućica. Ona se sastoji od dvije prostorije, a to su pristupna galerija i unutarnja komora. Preporuča se prvo napraviti drvenu kocku dimenzija stranice od 30 centimetara s malim otvorom na gornjoj strani. Jedna bočna strana mora biti spojena s pristupnim tunelom dužine oko pola metra, s otvorom promjera deset centimetara na spoju tunela s drvenom kockom (u kojoj će si jež napraviti gnijezdo ili brlog).
OSOLIKI PAUK (Argiope bruennichi)
Osoliki pauk je vrsta pauka iz roda Agriope. Ima žućkasto obojen trbuh i noge s bijelim i crnim prugama (zbog toga je i dobio naziv osoliki pauk jer zbog obojanosti podsjeća na osu). Odrasle ženke su veće od mužjaka, veličine do petnaest milimetara (dok su mužjaci veliki svega pet milimetara). 
Osoliki pauk u zoru ili sumrak, u raslinju ili travi, tridesetak centimetara iznad površine tla plete spiralno okruglu mrežu s karakterističnim cik cak uzorkom.
Uzorak se naziva stabiliment ili ukrasna mreža i postavljena je uz centar mreže, dok u samoj sredini mreže boravi pauk koji čeka plijen. Ukrasna mreža reflektira sunčeve UV zrake, a njena funkcija do danas još nije potpuno poznata. Postoje teorije da njome pauk privlači plijen, ali i pomoću nje odbija predatore. I ženke i mužjaci pletu mrežu. Kada se u nju uhvati plijen, osoliki pauk će ga brzo onesposobiti za bijeg omotavši ga svilom. Nakon toga pauk ubrizga otrov u tijelo plijena te ju na taj način paralizira. Osoliki pauk nije otrovan za ljude.
Korisna je vrtna životinjica jer se hrani raznim insektima koji se ulove u njegovu mrežu, pa tako i brojnim biljnim nametnicima, skakavcima, mušicama i drugim prirodnim neprijateljima svakog vrta.
UHOLAŽA (Forticula auricularia)
U svijetu danas živi preko dvije tisuće vrsta uholaža. Može ih se naći na svim kontinentima osim Antarktike. To je mala životinjica izduženog i plosnatog tijela tamnosmeđe boje. Tijelo se sastoji od glave (na kojoj su smješteni dugi pipci poput antene koji imaju funkciju osjeta mirisa), prsnog koša i trbuha. 
Dužina tijela odrasle jedinke varira ovisno o vrsti od jednog do osam centimetara dužine. Uholaža ima tri para nogu i krila (koja rijetko koristi i smještena su joj u oklopu tijela koji sliči koži). Na kraju tijela ima kliješta koja uholaži služe za hvatanje plijena i obranu od predatora. Kliješta su veća kod mužjaka i karakteristično su zakrivljena (dok su kod ženke manja i ravnog oblika).
Uholaža je noćna životinja, dok se danju skriva u pukotinama kamenja, kore drveta ili ispod listova bilja. Izrazito je korisna životinja u vrtu jer se hrani svim vrstama biljnih ušiju, grinjama i njihovim ličinkama, a s debla stabala skida nakupine lišajeva i gljiva.
Razmnožava se u proljeće i jesen kada ženka ispod zemlje polaže do osamdesetak jajašaca o kojima brine dok se iz njih ne izlegnu ličinke (što je jako karakteristično i neobično za kukce). Životni vijek uholaže iznosi oko godinu dana.
Neškodljiva je za ljude i potpuno bezopasna. No, zbog svog izgleda veliki se broj ljudi uholaža boji. Ime vrste obične uholaže auricularia može se prevesti kao ušna školjka. Poznate su narodne priče koje su se godinama prenosile s generacije na generaciju a u kojima je uholaža opasna životinja koja se noću zavlači u ljudsko uho i svojim kliještima probija ušni bubnjić.
