Priču o “medi koji spava zimski san” svi smo čuli mnogo puta. Što je zapravo zimski san? Koje životinje spavaju zimski san? Spava li medo pravim zimskim snom? Čemu služi smeđe masno tkivo? Odgovore na gore navedena pitanja i još mnogo toga zanimljivog o zimskom snu životinja pročitajte u nastavku teksta.
Kada vanjska temperatura zraka naglo padne i dani postaju kraći, životinje predosjećaju da dolazi zima, godišnje doba borbe za preživljavanjem. Količina dostupne hrane se naglo smanjuje, biljni svijet odbacuje svoje lišće i započinje s fazom mirovanja. Određene vrste ptica, zahvaljujući krilima i mogućnosti letenja, odlaze u daleke i toplije krajeve. No ne mogu sve životinje otići u toplije krajeve jer nemaju krila. One ostaju u područjima u kojima su provele ljetno doba godine, ali se prije toga na razne načine pripremaju za hladnije godišnje doba. 
Zimski san ili hibernacija je biološko stanje vrlo slično snu. Određene životinjske vrste zapadaju u zimski san na način da im se usporavaju i snižavaju sve metaboličke funkcije tijela; snižava se tjelesna temperatura, otkucaji srca, disanje. Osjetljivost na vanjske podražaje kod njih je izrazito mala. Spavače zimskog sna možemo podijeliti na prave i fakultativne hibernatore. Prave hibernatore na odlazak na zimski san potiču uglavnom unutarnji biološki satovi, promjene temperature zraka i skraćenje duljine dana. Kada zaspu, oni se teško i sporo bude. Pokušamo li ih probuditi, vrlo će se sporo pomicati i kretati te će biti izrazito ukočeni.
U prave hibernatore spadaju određene vrste manjih sisavaca poput mali glodavaca, tekunica, ježeva, puhova, svizaca, šišmiša, dok u fakultativne hibernatore (životinje koje ne spavaju pravi zimski san, već drijemaju ili padaju u stanje zimske dormancije) spadaju medvjed i jazavac. Neke životinje ne spavaju zimski san koliko god vanjska temperatura bila niska. One se sklone u zaštićene prostore i nadaju da će hladnoća brzo proći. Ptice stanarice nakostriješe perje i skupljaju se u manje skupine. Lisica i zec zimi imaju debelo krzno koje ih štiti od velikih hladnoća. Zimski san ne spavaju niti miševi i štakori.
Životinje koje spavaju zimski san u jesen traže prikladna mjesta za hiberniranje. To su najčešće šuplja stabla, rupe u zemlji (tzv. brlozi), rupe u kamenju i spilje. Svoja mjesta za hiberniranje oblažu slamom, sjenom, lišćem, dlakom i ostalim prikladnim materijalima. U tako opremljenim brlozima vrlo se često sklupča više jedinki istovremeno te na taj način štede energiju i griju se. Pritom se njihova tjelesna temperatura drastično snižava.
Temperatura tijela kod pravih hibernatora je gotovo identična temperaturi okoliša. No, životinje koje spavaju zimski san zapravo ne spavaju cijelu zimu bez buđenja. One se u razdoblju od nekoliko mjeseci bude i do petnaestak puta. Razdoblja buđenja su ujednačena i javljaju se u pravilu svaka dva do tri tjedna. Postojale su mnoge znanstvene teorije zašto se hibernatori bude, no pravog odgovora još uvijek nema. Smatralo se da je razlog tome hranjenje, pražnjenje mokraćnog mjehura i odlaganje izmeta, no ta teorija nije prihvaćena. Novija istraživanja smatraju da se životinje bude kako bi aktivirale svog imunološki sustav, te se na taj način obranile od različitih patogenih mikroorganizama na koje im je tijelo u mirovanju i spavanju podložnije. Hibernatori ne piju vodu već tijekom sna koriste metaboličku vodu koja nastaje kao nusproizvod metaboličkih tjelesnih reakcija.
Zanimljivo je napomenuti da pri svakom buđenju životinje potroše ogromnu količinu energije (pri čemu troše zalihe smeđeg potkožnog masnog tkiva koje u kratkom vremenskom razdoblju podigne temperaturu tijela životinje). Proces podizanja tjelesne temperature je izrazito bitan kada vanjska temperatura zraka dođe do blizine točke ledenja, jer u tom slučaju se kod životinja kemijskim reakcijama aktiviraju mitohondriji u smeđem masnom tkivu koji dovode do vrlo brzog grijanja tijela i prisilnog buđenja životinje (u protivnom bi se životinja smrznula).
Šišmiši ujesen jedu velike količine hrane i tako stvaraju dovoljne količine potkožnog masnog tkiva. Kad zahladi, zavuku se na toplo i vlažno mjesto i tamo spavaju zimski san. Vjeverice marljivo u jesen sakupljaju plodove i spremaju ih u skrovišta kako bi zimi kada se probude imale što za pojesti. Jež se krajem ljeta udeblja duplo od svoje uobičajene težine. Njegov brlog se nalazi u zemlji i obložen je naslagama starog lišća, mahovinom i travom. Taj sloj debeo je do pola metra. Jež se u gnijezdo zavlači početkom prosinca. Žabe se u jesen zavuku u mulj na dnu jezera ili rijeke. Za to vrijeme dišu samo preko kože.
Vodozemci i gmazovi se za vrijeme zime zakapaju u mulj ili miruju u šupljini kamenja, pod zemljom i na sličnim mjesta. Kod njih je specifično da im je temperatura tijela i ljeti i zimi jednaka temperaturi okoliša. To znači da ako je vani 30 stupnjeva, i temperatura tijela nekog gmaza je oko 30 stupnjeva. Nažalost, kod hladnih zima to može biti za zmiju, guštera ili kornjaču pogubno jer ako temperatura zraka padne ispod 0 stupnjeva Celzijevih, temperatura tijela te iste životinje će pasti na 0 stupnjeva Celzijevih što dovodi do smrzavanja i uginuća životinje. Na jako niskim temperaturama gmazovi i vodozemci mogu preživjeti vrlo kratko, svega par sati.
Duljina trajanje zimskog sna ovisi o mnogo faktora (vrsti životinje, vanjskoj temperaturi zraka, nadmorskoj visini i slično) te je kod pojedinih vrsta životinja različito. Jež hibernira tri do četiri mjeseca, dok u puha zimski san može trajati i do sedam mjeseci. Smeđi medvjed ne spava pravi zimski san. Za njega se kaže da drijema ili da zimu provodi u stanju zimske letargije. Temperatura tijela mu padne na oko 30 stupnjeva Celzijevih. Ako su zime blage, ili ako ga se uznemirava, medvjed se vrlo lako i jako brzo razbudi.
Za kraj, zanimljivo je da osim zimskog, postoji i ljetni san ili estivacija. Ova se pojava javlja tijekom vrućih i suhih ljetnih razdoblja a karakteriziraju je, baš kao i kod zimskog sna, usporavanje većine metaboličkih procesa (smanjenje temperature tijela, usporavanje rada srca i disanje).Javlja se kao obrana od negativnog utjecaja previsoke temperature zraka na organizam. Estivacija je tipična za pustinjske i tropske životinje.
Autor teksta: Marko Tomašek dr.vet.med.
Izvori:
