Znaju li četvrtaši aktivno učiti?

Uvažavajući individualne razlike, putem rasprave, traganja za odgovorima i rješenjima, učenjem suradnje i ugrađivanjem vlastitih znanja i iskustava u nastavu učenici postaju aktivni sudionici nastave. U ovom radu bit će prikazani rezultati istraživanja na temu aktivnog učenja u slobodno vrijeme. U istraživanju su sudjelovali učenici dva četvrta razreda. Željelo se utvrditi je li učenici aktivno uče u slobodno vrijeme budući da su se održale brojne radionice na kojima su i učenici i njihovi roditelji upoznati sa stilovima i fazama učenja kao i različitim  mnemotehnikama učenja.

Stjecanje znanja, jedan od oblika spoznavanja vanjskog svijeta. Proces učenja u nastavi prilagođen je učeniku, njegovim psihofizičkim sposobnostima. Odvija se kroz nekoliko etapa: stjecanje percepcija i predodžbi, formiranje pojmova, utvrđivanje znanja, vještina i navika, primjena i provjera znanja u praksi. U svakoj od ovih etapa neophodan je aktivan odnos prema nastavnim sadržajima i učenika i nastavnika, jer “znanje predstavlja sistem naučnih činjenica i generalizacija, koje su učenici shvatili, usvojili u pamćenju zadržali i koje, ako ima aplikativni karakter umiju primjenjivati” (P. Šimleša, 1980). Pamćenje  naučenog temelji  se na mogućnosti korištenja znanja u sličnim ili potpuno novim situacijama. Na uspješnost učenja utječu različiti faktori:

• subjektivni (motivacija učenika)
• sposobnosti (što učenik može naučiti)
• prethodno znanje (što je učenik ranije naučio)
• objektivni (prilike u okolini: svjetlost, buka, doba dana i uvjeti stanovanja),
• načini i metode učenja.

Učenje u školi je planska odgojno-obrazovna aktivnost kojom rukovode stručne osobe prema utvrđenim kurikulumima nastavnih predmeta uz primjenu najsuvremenijih nastavnih strategija poučavanja. Omogućava savladavanje kognitivnih sadržaja (znanja, vještina, navika, sposobnosti) i sadržaja koji se odnose na učenje stavova, socijalnih reakcija i primjerenih  emocionalnih reakcija. Učenje u nastavi potiče učenike na zapažanje problemske situacije,  formuliranje problema i prikupljanje podataka kako bi se problem riješio.

Barr, (2003) aktivno učenje izjednačava sa dubinskim učenjem koje pridaje akcent učenju s razumijevanjem. Od učenika zahtjeva razmišljanje za vrijeme učenja, razumijevanje glavnih ideja i principa što rezultira povezivanjem sa prethodno usvojenim znanjem i životnim iskustvom. Aktivno učenje povezuje otvoreni i problemski pristup nastavi s učeničkom prirodnom radoznalošću i istraživačkim duhom te kod učenika razvija naviku i potrebu za učenjem kao osnovom osobnog rasta i razvoja. Izloženost aktivnom učenju u školskim danima je također neophodno za cjeloživotno učenje, koje je vrlo važno zbog prilagodbe suvremenim zanimanjima i potrebama tržišta (Nikčević-Milković, 2004).

Učenje kao i čitanje može biti aktivno i pasivno. U procesu aktivnog učenja učenik razmišlja o onome što čita i pokušava što više zapamtiti dok u procesu pasivnog učenja učenik ne pamti i ne povezuje ono što uči sa ranijim znanjem. Uspješno učenje prolazi kroz slijedeće faze:

1. Pregled nastavnog sadržaja treba pružiti učeniku uvid u ono što će učiti. Potrebno je proučiti sadržaj, fotografije, grafikone itd. Nakon toga treba započeti učenje konkretnog sadržaja, posebnu pažnju treba obratiti na istaknuta mjesta u knjizi.
2. Postavljanjem pitanja i davanjem odgovora gradivo se bolje razumije, lakše savladava i duže pamti. Samostalno učenje postavljanjem pitanja učenika navikava na problemsko razmišljanje i otklanja dosadu i umor prilikom učenja.
3. U procesu aktivnog čitanja: odbacuje nevažno, traži značenje napisanog, razmišlja, proučava grafikone, služi se rječnikom, teži stalnom zapamćivanju, pravi zabilješke, podcrtava bitno, postavljaju pitanja za razmišljanje i sl.
4. U ovoj fazi učenik treba ispitivati samoga sebe (u sebi, glasno ponavljati, prepričavati).
5. U posljednjoj faza aktivnog učenja ponavlja se gradivo u cjelini. Važno je provjeriti je li  gradivo razumije i je li povezano u jednu logičnu cjelinu. Neophodno je ponavljanje nastavnih sadržaja kako bi znanje bilo operativno.

Cilj ovog istraživanja je utvrditi uče li učenici aktivno u slobodno vrijeme. Anketiranjem učenika željele smo dobiti odgovore na pitanja:

1. Započinješ li učenje proučavanjem sadržaja, fotografija i grafikona?
2. Postavljaš li pitanja?
3. Služiš li se rječnikom?
4. Praviš li zabilješke?
5. Podcrtavaš li bitno?
6. Izrađuješ li umne mape nakraju nastavne cjeline?
7. Prepričavaš li naučeno?
8. Ponavljaš li redovito nastavne sadržaje?
9. Pomažu li ti roditelji u savladavanju nastavnih sadržaja?
10. Pišeš li redovito domaće zadaće?
11. Tko provjerava točnost napisane zadaće i naučenog gradivo?

U siječnju 2024. godine, u Osnovnoj školi don Lovre Katića, Solin provedeno je istraživanje među učenicima dva četvrta razreda. U istraživanju je sudjelovalo 50 učenika. Provedeno je neeksperimentalno istraživanje, anketnog tipa putem Google Forms alata. Upitnike su učenici popunjavali anonimno.

Glavna hipoteza rada je da većina učenika četvrtih razreda osnovne škole u svom slobodnom vremenu ne primjenjuju oblike aktivnog učenja.

Postavljene podhipoteze ovog rada su sljedeće:

• Učenici smatraju da je pisanje domaćih zadaća dovoljno za savladavanje nastavnih sadržaja.
• Veći broj učenika ne provjerava točnost napisanih domaćih zadaća.
• Većina učenika domaće zadaće pišu sami bez kontrole roditelja.
• Roditelji ne provjeravaju usvojenost nastavnih sadržaja.

U radu su korištene metode: ankete, analize dobivenih podataka, objedinjavanje analiziranih podataka, prikaz podataka putem grafa (Word).

1. Započinješ li učenje proučavanjem sadržaja, fotografija i grafikona?

• 7 učenika započinje učenje proučavanjem sadržaja, fotografija i grafikona.
• 14 učenika ponekad proučava sadržaje, fotografije i grafikone prije početka učenja.
• 29 učenika ne započinje učenje proučavanjem sadržaja, fotografija i grafikona.

2. Postavljaš li pitanja?

• 12 učenika postavljanja pitanja i daje odgovore kako bi nastavne sadržaje bolje razumjeli, lakše savladali  i duže pamtili.
• 6 učenika ponekad postavlja pitanja.
• 22 učenika ne postavlja pitanja.

3. Služiš li se rječnikom?

• Samo 3 učenika služe se rječnikom prilikom učenja što upućuje na potrebu razumijevanja novih riječi koje su im nepoznate.
• 47 učenika ne poseže za rječnikom prilikom proučavanja novog nastavnog sadržaja.

4. Praviš li zabilješke?

• 18 učenika pravi zabilješke koje će im biti pomoć u daljnjem učenju i ponavljanju.
• 11 učenika ponekad pravi zabilješke kao pomoć u daljnjem učenju i ponavljanju.
• 21 učenik ne pravi zabilješke te smatra da im nisu potrebne za daljnje učenje i ponavljanje.

5. Podcrtavaš li bitno?

• 16 učenika prilikom čitanja novog nastavnog sadržaja podcrtava dijelove teksta i na taj način izdvaja bitno.
• 25 učenika ne podcrtava dijelove teksta i ne izdvaja bitno.
• 9 učenika ponekad podcrtava dijelove teksta ističući bitno.

6. Izrađuješ li umne mape na kraju nastavne cjeline?

•  18 učenika izrađuje umne mape na kraju nastavne cjeline te ih koriste pri ponavljanju nastavnih sadržaja
• 24 učenika ne izrađuje umne mape jer smatraju da im nisu potrebne.
• 8 ponekad izrađuje umne mape ovisno o težini nastavnog sadržaja.

7. Prepričavaš li naučeno?

• 27 učenika prepričava naučene sadržaje te na taj način ponavlja gradivo u cjelini.
• 15 učenika ne prepričava jer smatra da je dovoljno nekoliko puta pročitati.
• 8 ponekad prepričava nastavne sadržaje ovisno o težini istih.

8. Ponavljaš li redovito nastavne sadržaje?

•  17 učenika redovito ponavlja prethodno naučene nastavne sadržaje.
• 9 učenika nastavne sadržaje ponavlja ponekad, uglavnom pred ispit.
• 24 učenika nema potrebu za ponavljanjem nastavnih sadržaja.

9. Pomažu li ti roditelji u savladavanju nastavnih sadržaja?

• 15 učenika ima podršku i  pomoć roditelja u savladavanju dijela nastavnih sadržaja koje nisu razumjeli.
• 9 učenika samo povremeno pomažu roditelji u učenju.
• 26 sami uče bez pomoći i podrške roditelja.

10. Pišeš li redovito domaće zadaće?

• 39 učenika redovito pišu domaće zadaće.
• 11 učenik ponekad zaboravi napisati domaću zadaću.

11. Tko provjerava točnost napisane domaće zadaće i naučenog gradiva?

•  9 učenika roditelji redovito kontroliraju napisanost i točnost domaćih zadaća te usvojenost nastavnih sadržaja.
• 23 učenika su izjavila u anketi da im nitko pa ni oni sami ne kontrolira točnost domaćih zadaća i stupanj usvojenosti obrađenih sadržaja.
• 18 učenika sami kontroliraju svoje domaće zadaće i naučene sadržaje.

Niska razina znanja učenika zabrinjava kako nastavnike tako i one koji se susreću s ovim pedagoškim problemom. Učenici ne znaju učiti, ne čitaju s razumijevanjem, ne znaju odvojiti bitno od nebitnog bilo podcrtavanjem ili pisanjem zabilješki, nisu motivirani za rad te ne povezuju sadržaje radi lakšeg učenja i pamćenja. Velika većina smatra da je dovoljno napisati domaću zadaću, a da prethodno nisu naučili. Rezultati istraživanja ukazuju da iako su učenicima kroz radionice na satovima Sata razrednika pokazane mnemotehnike i etape učenja veliki dio učenika četvrtih razreda nema razvijenu motivaciju za učenjem. Ne uče sistematično, izostaje redovitost u učenju i ponavljanju. Veći dio učenika uči pred ispite zbog čega je zaboravljivost velika, a znanje površno i na razini prepoznavanja.

Iako je krajnji cilj roditeljske uloge postupno prepustiti kontrolu samom djetetu i poticati njegovu samostalnost, ne može se dijete prepustiti samom sebi. Iz istraživanja je evidentno da kod velikog broja učenika nedostaje pomoć roditelja  kako u planiranju i organizaciji učenja tako i provjeri točnosti napisanih domaćih zadaća i usvojenosti nastavnih sadržaja. Nije dovoljno samo pitati dijete je li naučilo, već roditelj treba biti upoznat sa sadržajima, pokazati interes kroz kontrolu učinjenog, provjerom domaće zadaće, ispitivanjem obrađenih sadržaja i na taj način dati važnost djetetovu radu. Aktivno učenje i pisanje domaćih zadaća neizostavna je sastavnica obrazovanja za brojne učenike ne samo hrvatskih škola, već i škola diljem svijeta. Omogućava  uvježbavanje i ponavljanje sadržaja obrađenih tijekom odgojno-obrazovnog procesa, uče se savjesnom obavljanju obveza te se privikavaju na opsežniji rad koji će od njih iziskivati prelazak u svaki viši razred. Učenik  mora biti svjestan da će samo uloženi  trud polučiti rezultate. Treba preuzeti odgovornost, tj. suočiti se s posljedicama ulaganja svog truda, vremena i rada. Osjećaj odgovornosti usađuju roditelji, a proizlazi iz pozitivnog stava prema radu. Okolina, kao rezultat općeg stava o radu, također utječe na razvijanje njihove odgovornosti. Današnji mediji populariziraju uspjeh i bogatstvo bez uloženog truda koji uvelike utječe na učeničku percepciju pozitivnog stava prema radu. Zauzimanje takvog stava otvara put zabrinutosti jer će izostati preuzimanje odgovornosti za svoje postupke.

Na kraju može se zaključiti da veći dio naših učenika ne zna samostalno aktivno učiti,  nemaju razvijen stupanj odgovornosti te nisu spremni samostalno obavljati svoje školske obaveze. Potrebno ih je neprestano poticati na učenje, otvarati im nove vidike učenja različitim metodama i postupcima te snažnim argumentima isticati važnost učenja. Razvijanje stava „bez muke, nema nauke“ i dalje treba biti nezaobilazni element odgoja i obrazovanja.

Literatura:

1. Canter, L. i Hausner, L. (2002). Domaća zadaća bez suza – priručnik za roditelje: kako motivirati dijete da piše domaću zadaću i postigne uspjeh u školi. Zagreb: Naklada Kosinj.
2. Desforges , C. (2001). Uspješno učenje i poučavanje: psihologijski pristupi. Zagreb: Educa 3.
3. Jensen, E. (2003). Super-nastava:nastavne strategije za kvalitetnu školu i uspješno učenje. Zagreb: Educa
4. Mattes, W. (2007). Nastavne metode: 75 kompaktnih pregleda za nastavnike i učenike. Zagreb: Naklada Ljevak
5. Terhart, E. (2001). Metode poučavanja i učenja: uvod u probleme metodičke organizacije poučavanja i učenja. Zagreb: Educa