Kako bi imale sposobnost noćne aktivnosti, tijekom evolucije osjetilo mirisa, sluha i vida je u noćnih životinja postalo jako dobro razvijeno. Detaljnije o tome možete pročitati u prvom dijelu teksta na ovu temu.
Zanimljivo je napomenuti kako se danas noćnim ili nokturalnim životinjama smatraju i neke vrste životinja koje su u prošlosti bile aktivne danju. Promjena klime na Zemlji, smanjena količina izvora hrane, uništavanje prirodnih staništa i ekosustava, te strah od čovjekove blizine samo su neki od faktora koji su utjecali da neke do tada dnevne vrste životinja postanu aktivne noću. Bio im je to jedini način opstanka. Zbog njihove noćne aktivnosti, većinu ovih vrsta životinja teško je susresti i uočiti u prirodi. Najčešće se susret dogodi u ranu zoru ili suton (kada se vraćaju u svoja prenoćišta ili izlaze iz njih).
U ovom dijelu teksta ukratko ću opisati tri vrste noćnih životinja a to su jež, šišmiš i lisica.
JEŽ (Erinaceus europaeus)
Jež je sisavac iz porodice Erinaceidae. Ima karakteristično građeno zdepasto i nabijeno tijelo prekriveno bodljama (smeđih i crnih boja) s leđne strane, te kratkim dlakama na trbuhu. Smatra se da odrasli jež na leđima može imati i do deset tisuća bodlji (koje su u nekih vrsta ježeva otrovne). Dužina odrasle jedinke je između dvadeset i trideset centimetara, težine oko jednog kilograma.
Jež ima malenu glavu s velikim i izraženim očima, okruglim ušima i šiljastom tamnom njuškicom. Vid mu je relativno slabo razvijen, ali dobro razlikuje boje. Noge su mu kratke i zdepaste, a rep kratak. Prirodna staništa ježa su livade, travnjaci, rubovi šuma, no vrlo često ga se može susresti i u gradskim parkovima i naseljima. Nije rijedak slučaj da se naseli u dvorištima kuća, pogotovo ako mu se osigura dovoljna količina hrane (mačja hrana ježu predstavlja veliku poslasticu). Oprezna je i plašljiva životinja, a kada se nađe u opasnosti sklupča se u lopticu i ispušta zvuk sličan gunđanju. Šiljaste leđne bodlje odbiju većinu neprijatelja, a jež ostane sklupčan dok ne osjeti da je opasnost prošla.
Noćna je životinja koja živi samačkim načinom života. Kada padne mrak kreće u potragu za hranom. Hrani se glistama, puževima, malim kralježnjacima, kukcima i njihovim ličinkama te strvinom. Voće i korjenasto bilje jede u maloj količini.
Živi u brlogu kojeg sam izgradi od suhog lišća u gustom grmlju, nakupljenoj gomili kamenja i drveta ili na nekom otpadom natrpanom mjestu za kojeg procijeni da je sigurno. Pari se tijekom proljeća i ljeta, a od studenog do ožujka ga se ne može vidjeti jer u to vrijeme u brlogu spava zimski san.
ŠIŠMIŠ (Chiroptera)
Prva asocijacija kada vam netko spomene šišmiša vjerojatno je batman ili vampir. Zbog svog nesvakidašnjeg izgleda mnogo ljudi ih smatraju jezivim i zastrašujućim životinjama, krvopijama koji se zaletavaju u ljude i upleću im se u kosu. Istina je, međutim, potpuno suprotna – šišmiši su plahe životinje s izrazito bitnom ulogom u današnjem svijetu.
Specifičnost vezana uz ovu zanimljivu i posebnu noćnu životinju jest ta da je šišmiš jedina vrsta sisavca koja može letjeti. Živi na svim kontinentima osim Antartike. Prema posljednjim informacijama, na području naše zemlje obitava trideset i pet vrsta šišmiša.
Veličina ovih životinja se od vrste do vrste jako razlikuje, neki su teški svega par grama dok postoje vrste težine i do kilograma i pol te raspona krila i do 170 centimetara.
Za razliku od većine drugih sisavaca, stražnje noge kod šišmiša su okrenute prema natrag i završavaju s pet prstiju na kojima su smještene kandže. Gusto, svilenkasto krzno šišmiša je najčešće sive ili smeđe boje, iako postoje varijacije bijele i šarene obojanosti tijela.
Letenje im omogućava letna kožica sastavljena od dva sloja kože protegnute od zapešća do ramena te između nogu. Tijelo šišmiša prilagođeno je letenju, no oni mogu i visjeti naglavce. Ova prilagodba je važna jer ih štiti od predatora budući da se mogu smjestiti na sigurno mjesto na stropu špilje ili nekih drugih povišenih mjesta. Za snalaženje u prostoru koriste posebni sonarni sustav koji se naziva eholokacija.
Ona funkcionira na sljedeći način; šišmiš kroz usta ili nos odašilje ultrazvučni signal koji se odbije od objekata u njegovoj blizini. Šišmiš na temelju povratnih signala u mozgu formira sliku objekata koja se nalazi ispred njega. Zahvaljujući upravo eholokaciji šišmiš spada u aktivne noćne životinje, u letu u potpunom mraku može locirati i loviti kukce, te izbjegavati predatore.
Šišmiš je izrazito važan dio svjetskih ekosustava, bitan faktor u oprašivanju biljaka koje cvatu noću te kontroliranju brojnosti noću aktivnih kukaca. U Hrvatskoj se šišmiši hrane isključivo kukcima i paucima, a zanimljivo je napomenuti da u sat vremena jedan šišmiš može pojesti i do nekoliko stotina komaraca. U Hrvatskoj šišmiši žive u špiljama, šumama, u nadzemnim objektima poput kuća, zgrada i napuštenih nastambi i skloništa.
Danas su sve vrste šišmiša strogo zaštićene životinjske vrste u Hrvatskoj. Osnovni razlozi njihove ugroženosti jesu gubitak prirodnih staništa, trovanje šuma pesticidima, smanjen broj kukaca kojima se šišmiši hrane te onečišćivanje i isušivanje prirodnih izvora vode.
Zanimljivo je napomenuti da su šišmiši indikatori koliko je neko stanište ekološki očuvano – što je veći broj populacija šišmiša na nekom području, ono se smatra ekološki čišćim. Iz gore navedenih razloga zaštita prirodnih staništa kao što su špilje i jame osnovni su preduvjeti opstanka ove zanimljive životinje u našoj zemlji.
Crvena lisica (Vulpes vulpes)
Ona je najrašireniji predstavnik porodice pasa u ovom dijelu Europe, a ujedno i jedina lisica koja živi na području Srednje Europe pa je u narodu poznata jednostavno kao lisica.
Odrasla jedinka je dužine oko 70 centimetara, s dugačkim kitnjastim repom koji je dug oko 40 centimetara. Rep joj služi kao termo izolator u hladnim zimskim mjesecima. Tada se doslovno njime omota i na taj način održava toplinu tijela. Težine je između šest i deset kilograma. Karakterizira ju lijepo i gusto krzno koje je s gornje strane tijela crveno a s donje bijelo. Tonovi boje krzna mijenjaju se ovisno o području na kojem lisica živi, kao i o godišnjem dobu. Ima dugu šiljastu njušku i uspravne uši. Donji dijelovi nogu su joj crne boje. Nema kandže, a brkove osim na glavi ima i na nogama u obliku dlaka koje joj pomažu u orijentaciji.
Lisica najčešće živi u šumama, poljoprivrednim površinama i travnjacima. U zadnje vrijeme sve češće prilazi prigradskim i gradskim naseljima gdje danju boravi u napuštenim objektima a noću izlazi u lov. Često prilazi kućama i naseljenim objektima u potrazi za hranom.
S obzirom na ishranu lisica je svežder. Predator je koji svoj plijen lovi na način da skoči na njega. Izrazito je brza i okretna. Hrani se glodavcima, pticama, strvinom i hranom biljnog podrijetla. Pored kunića i miševa, hrani se i jajima iz gnijezda ptica koje se gnijezde na tlu, ribama te insektima. Ponekad zna napraviti priličnu štetu u kokošinjcima jer joj plijen budu kokoši i druga domaća perad, no ne smije ju se ubijati jer je zakonom zaštićena životinjska vrsta.
Lisica se najčešće kreće na teritoriju u promjeru pet do 20 kilometara kvadratnih. Živi sama, osim u siječnju i veljači kad se pari. Graviditet traje oko pedesetak dana nakon čega lisica na svijet donese tri do pet mladunaca. Zanimljivo je spomenuti da i mužjaci sudjeluju u podizanju mladunaca na način da pomažu ženki u njihovoj ishrani.
Danas ljudi imaju podvojeno mišljenje o ovoj lukavoj i izrazito inteligentnoj životinji. Mnogi je se boje smatrajući je opasnom štetočinom i prijenosnikom različitih bolesti, pogotovo bjesnoće (što je bio slučaj u prošlosti), dok je u dječjim pričama, bajkama i basnama lisica gotovo uvijek negativan lik.
S druge pak strane, mnogi se dive njenoj ljepoti, inteligenciji i upornošću. Razlog tome je što je i dan danas lisica u stanju nadmudriti čovjeka. Naravno, ako to poželi.
Autor teksta: Marko Tomašek, dr. vet. med.
Izvori:
