Bilo da se radi o pogrešno zapisanom zadatku na ploči, netočnoj matematičkoj jednadžbi ili korištenju zastarjele terminologije, pogreške se događaju. No, kako se nositi s pogreškama u učionici, osobito kada ih učini sam nastavnik?
Način na koji nastavnik reagira na vlastite pogreške snažno utječe na percepciju učenika o učenju, oblikujući njihovo poimanje učenja kao procesa koji uključuje pokušaje, (ne)uspjehe i napredak. Kada nastavnik prizna pogrešku, pokazuje iskrenost i samosvijest, ukazujući učenicima kako pogreške nisu znak slabosti već prilike za rast i učenje. Iako priznanje pogreške pred učenicima može biti neugodno, takav čin demonstrira hrabrost i spremnost na učenje, a učenicima šalje jasnu poruku – učenje nije niz neprekidnih uspjeha, već proces u kojem se neuspjesi pretvaraju u prilike za napredak. Ovakav pristup učenicima pomaže razviti otpornost, prihvatiti vlastite pogreške i prepoznati uspjeh kao rezultat ustrajnog truda, rada i spremnosti na ponovne pokušaje, a ne isključivo kao trenutni ishod. Nastavnici koji promiču pozitivan stav prema pogreškama stvaraju učionicu u kojoj se one ne izbjegavaju, već priznaju, analiziraju, rješavaju i koriste kao prilike za učenje. Time oblikuju kulturu učenja koja potiče kritičko razmišljanje, suradnju i kontinuirani razvoj.
No, zbog čega je teško prihvatiti pogreške?
Učionica često odražava težnju prema savršenstvu, dok pritisak zahtjeva i visokih očekivanja dodatno otežava prihvaćanje vlastitih pogrešaka. Nastavnici su izloženi visokim očekivanjima učenika, roditelja pa čak i kolega, koji nerijetko pretpostavljaju kako će nastavnik uvijek imati odgovor na svako pitanje i rješenje za svaki problem. No, nitko nije savršen, a pogreške su prirodan i neizbježan dio ljudskog iskustva. Unatoč tome, strah da bi priznanje pogreške moglo ugroziti autoritet ili kredibilitet, nastavnike često obeshrabruje u otvorenom suočavanju s vlastitim propustima. Međutim, ono što istinski definira njihov profesionalni integritet nije izostanak pogrešaka, već način na koji im pristupaju. Priznavanjem i odgovornim rješavanjem svojih grešaka, nastavnik ne samo što jača svoj kredibilitet, već i pruža učenicima vrijedan primjer da su pogreške prirodan korak na putu rasta i učenja.
U takvom okruženju, gdje se savršenstvo često doživljava kao norma, od iznimne je važnosti kako nastavnici reagiraju na vlastite pogreške. Umjesto da ih doživljavaju kao prijetnju profesionalnom integritetu, nastavnici imaju priliku pogreške pretvoriti u snažan pedagoški alat. Priznavanjem da ne posjeduju odgovor ili da su pogriješili, nastavnici demonstriraju iskrenost i samosvijest, ali i važnu lekciju – znanje nije statičan cilj, već dinamičan proces koji se neprestano razvija. Jednostavnim odgovorom kako će provjeriti informacije, potražiti odgovore na postavljena pitanja ili konzultirati dodatne izvore, nastavnici ukazuju na važnost cjeloživotnog učenja i otvorenost prema novim saznanjima.
Nastavnici mogu planirano koristiti strategiju ubacivanja pogrešnih informacija ili netočnih rješenja zadataka kako bi učenicima pokazali da pogreške nisu prepreke, već sastavni dio puta ka ispravnom rješenju. Takav pristup smanjuje stres koji može nastati uslijed stvarnih pogrešaka dok istovremeno potiče kritičko razmišljanje, aktivno sudjelovanje i razvija veću toleranciju prema pogreškama, kako u učenju, tako i u nastavničkom pristupu. Umjesto da ih percipiraju kao nešto negativno, nastavnici pogreške mogu iskoristiti kako bi potaknuli učenike na dodatno promišljanje, eksperimentiranje i istraživanje novih pristupa. Ovakvim će pristupom dokazati učenicima da uspjeh nije uvijek linearan a da se svaka pogreška može pretvoriti u priliku za napredak. Korištenje pogrešaka kao alata za proširivanje znanja ojačava pozitivan stav prema učenju, temeljen na stalnom razvoju, istraživanju i otkrivanju, a ne samo na točnim odgovorima.
Pohvaljivanje učenika koji ukazuju na pogreške jedna je od strategija koja dodatno doprinosi stvaranju atmosfere uzajamnog poštovanja i suradnje u učionici. Humor je također učinkovita strategija – nasmijati se ili našaliti na vlastiti račun može značajno olakšati napetost i stvoriti opušteno okruženje, istovremeno pokazujući učenicima da su pogreške prirodan i neizbježan dio procesa učenja. Ove strategije osim što podržavaju pozitivnu dinamiku unutar učionice, potiču učenike da s više sigurnosti i samopouzdanja pristupe procesu učenja, bez straha od pogrešaka.
Nastavnici koji prepoznaju vrijednost pogrešaka i imaju smjelosti i odgovornosti priznati ih pred svojim učenicima riječima poput: “Ovo je bila moja pogreška”, “Pogriješio/la sam”, “Ispravit ću svoju pogrešku”, “U pravu si”, stvaraju učionicu u kojoj pogreške postaju prilike za razvoj i napredak, kako za njih same, tako i za njihove učenike. U takvoj se učionici, znanje gradi na temelju zajedničkog traganja za boljim rješenjima a pogreške se ne doživljavaju kao prepreke, već kao usputne stanice na putu do cilja.
Zato, uspješan nastavnik nije onaj koji nikada ne griješi, već onaj koji pogreške prepoznaje kao prilike za osobni i profesionalni napredak, a učinci takvog pristupa odjekuju kroz cijeli obrazovni proces, oblikujući generacije učenika koji ne strahuju od pogrešaka, već smjelo koračaju prema novim spoznajama.
