Nije bilo lako započeti. U Osnovnoj školi Negoslavci su se dugo domišljali jesu li za to spremni ili još uvijek ne. Nisu o Erasmusu ni znali puno. Doduše, nisu bili potpune neznalice, ali im nije bilo svejedno načiniti prvi korak jer – nisuznali od čega krenuti. Jedini dotadašnji dodiri s projektima europskih razmjera bili su nekoliko (doduše uspješno) odrađenih eTwinning projekata (za koje su čak dobili i nacionalne, pa i europske oznake kvaltete) i nekakvo minimalno Erasmus+ iskustvo stručnog suradnika knjižničara koje je ovlaš dobio u drugoj školi (zašto ovlaš – to je već d(r)uga priča).
Upravo je knjižničar bio taj koji ih je sve skupa pogurao da ipak nešto učine. No, i tad su promišljali o onome o čemu sigurno promišljaju svi, ili bar većina newcomera – a to su i sami bili. Druga knjižničareva škola, premda brojem učenika i veličinom kolektiva slična ovoj školi, već je imala čak pet opsežnih KA2 projekata realiziranih unutar svega četiri godine. To ih je i plašilo, jer su načuli kako su roditelji već bili zasićeni aktivnostima mobilnosti i nužnim ugošćavanjem učenika iz drugih zemalja, ne zbog toga što nisu bili gostoljubivi, već što se i u tom slučaju, kako to obično biva, sve svodilo na jedne te iste koji su uvijek spremni podmetnuti svoja leđa.
U jednom se trenutku inicijator, u dogovoru s ravnateljem, osmjelio pokušati predstaviti Erasmus i eTwinning na vijeću roditelja. Svi su roditelji blagonaklono gledali na to kao super ideju, ali je onda jedno od njih reklo: „Gle, sve to super zvuči i svi će ti ovdje kimati glavom potvrdno, ali kad dođe do toga da primimo druge učenike, imat ćete problem jer je upitno koliko će to ljudi htjeti.“ Bio nam je to jasan znak da eTwinning prolazi sigurno, ali Erasmus – tko zna.
Ipak, nisu u potpunosti odustali. Odskočna daska došla je u obliku obavijesti o radionici za prijavu KA1 projekata koju su u prostorijama I. gimnazije Osijek početkom nove školske godine 2022./2023. pripremale dvije Erasmus ambasadorice koje su, dajući između ostalog i svoje primjere dobre prakse, pokušale sve nazočne ohrabriti na prijavu za koju je u tadašnjem drugom krugu poziva ostalo još nekih oko mjesec dana. Nisu oklijevali i četvero ih se prijavilo za sudjelovanje: učiteljica hrvatskog jezika, učiteljica povijesti, učitelj matematike i već spomenuti stručni suradnik knjižničar. U tom trenutku nisu bili sigurni što je KA1 (jer im je cijelo vrijeme iznad glave visio KA2 – zbog prethodno opisanoga iskustva) i nisu mislili da će biti spremni upustiti se u tu priču, da bi vrlo brzo, već na početku edukacije shvatili da je to upravo ono što im je potrebno: mogućnost sudjelovanja u Erasmusu, a da pritom ne moraju nužno uključiti učenike izravno u aktivnosti mobilnosti.
Već na toj edukaciji su imali zadatak osmisliti ciljeve i ishode imaginarnog projekta koji bi mogli prijaviti. Teško je povjerovati da je upravo ta vježba rezultirala projektom koji je u konačnici prihvaćen, proveden i čija je provedba pozitivno vrednovanja po njegovom svršetku. Čak su i naziv projekta tad osmislili i do kraja ga i zadržali. “Osloni se na IKT / Lean on ICT” bio je njegov najprije radni, a potom i konačni naziv. Vrlo brzo im je, tijekom te vježbe, palo na um da bi se mogli pozabaviti informacijskom i komunikacijskom tehnologijom. Činjenica je upravo da je njih četvero, uz još nekoliko kolegica i kolega, najaktivnije u primjeni IKT-a u nastavi, dok su ostali uglavnom suzdržani ili nedovoljno motivirani, što se posebice odnosilo na starije kolegice i kolege u kolektivu (što i nije iznenađujuće). Već tad su promišljali kako bi projekt mogao (i trebao) biti orijentiran na pružanje odgovarajuće podrške kolegicama i kolegama kako bi aktivnije upotrebljavali IKT u svojemu radu, ali i na učenike kojima bismo mogli na taj način osigurati zanimljiviji nastavni proces. Uz to, ideja im je bila i pokušati pronaći odgovarajuće gotove digitalne obrazovne sadržaje koji bi mogli biti primjenjivi u našoj školi bez obzira na jezik izrade (u školi se nastava odvija na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu pa su gotovi digitalni obrazovni sadržaji dostupni u Republici Hrvatskoj gotovo neprimjenjivi u nastavnom procesu u našoj školi), ali i nove digitalne 2.0 alate pomoću kojih bi mogli sami izrađivati digitalne materijale, a o kojima možda do sad nisu imali priliku doznati.
Zgode i nezgode pisanja i provedbe projekta
Pisanje projektnog prijedloga bilo je izazovno, što zbog kratkog roka za pripremu, što zbog neiskustva, a što zbog svojevrsnog straha od podbačaja koji bi ih, mislili su, mogao demotivirati. Ohrabrivala ih je jedino činjenica da Erasmus+ program posebno skrbi o novopridošlim organizacijama i organizacijama s manje iskustva. Trudili su se ispratiti sve smjernice koje su bile dostupne, a u svezi su s kvalitetnim pisanjem projektnog prijedloga. Nažalost, nisu pomogla iskustva drugih koji su uglavnom govorili onu standardnu: „Ma, to je sve lako, vidjet ćete!“ – bez konkretnih sugestija. (Tek su naknadno shvatili kako to doista nije toliko teško koliko se na prvi mah činilo.) Naravno, veliku su podršku su im pružili i djelatnici Agencije za mobilnost i projekte Europske unije koji su strpljivo odgovarali na sve nedoumice, ali najveću pomoć i podršku upravo im je pružila jedna od edukatorica sa spomenute radionice, kolegica Ivana Štiglec.
Po povratku s edukacije pozvali su sve kolegice i kolege iz kolektiva da se pridruže. Malo su se iznenadili kad su shvatili da nema zainteresiranih. U individualnim razgovorima s kolegicama i kolegama od kojih su očekivali da će se pridružiti se nazirao strah od velikih obaveza, strah od nepoznatoga, tako da su na kraju kao članovi projektnog tima ostali samo njih četvero, već spomenutih sudionika edukacije. Krenuli su u pisanje projektnog prijedloga, u traženje odgovarajućih partnera, dodatna proučavanja materijala, mogućnosti… U vrijeme pisanja projektnoga prijedloga cijene su na tržištu počele divljati, pa su se pomalo uplašili hoće li im dodijeljeni novci biti dovoljni da sve privedu kraju onako kako treba. A što ako budu morali vratiti novac jer nisusve učinili kako treba? – pitanje je koje imje visjelo nad glavama kao turobni oblak sve do realizacije prve aktivnosti mobilnosti. Dogovor je pao da će pokušati pronaći partnere u Mađarskoj i Sloveniji, jer su tu blizu, cijenama relativno pristupačne, pa je strah od mogućeg nedostatka novca već bio manji.
Kako ih je bilo četvero, vrlo brzo su se dogovorili oko toga tko što želi – njih dvije, kolegice, rekle su kako bi rado otišle na strukturirani tečaj, dok su dvojica, kolega, odabrali job shadowing. Plan je bio da idemo u paru na dvije različite lokacije – Budimpeštu su odabrali kao odredište za strukturirani tečaj, dok je Slovenija bila rezervirana za promatranje rada. U moru strukturiranih tečajeva koji se odnose na edukaciju o digitalnim obrazovnim materijalima i digitalnim 2.0 aplikacijama, uspjeli su pronaći tek jedan koji se može realizirati u Budimpešti i, s organizatorom uspjeli usuglasiti termin koji odgovara, taman po svršetku nastavne godine. Praćenje rada bilo je lakše dogovoriti. Najprije su iskoristili adut zvani iskustvo knjižničara iz druge škole, pa su kao partnera odabrali i s njima suradnju vrlo lako dogovorili, dakle, Osnovnu školu Franca Lešnika Vuka iz Slivnice pri Mariboru u Sloveniji. Bila je to prva aktivnost mobilnosti koju su realizirali, ali, nažalost, ne onako kako su željeli, već je na nju otišao samo knjižničar, dok je učitelj matematike otkazao odlazak iz zdravstvenih razloga. Sljedeći je izazov bio pronaći odgovarajuću školu za njegovu aktivnost mobilnosti, pa su se poslužili drugim adutom – poznanstvo knjižničara s drugim školskim knjižničarima koji imaju dobra Erasmus+ iskustva sa školama iz Slovenije, pa se iz toga izrodila još jedna uspješna suradnja s Osnovnom školom Toma Brejca u Kamniku.
Premda su kolegice na strukturiranom tečaju uglavnom utvrdile znanja o aplikacijama kojima su se već služile, stekle su i znanja o nekim novim aplikacijama koje su lako mogle primijeniti u svojemu radu, što ih je također potaklo da istraže i neke nove aplikacije i mogućnosti, bilo je vrlo poučno razmijeniti iskustva s drugim sudionicima i, svakako, uživati u svevremenskim ljepotama mađarskoga glavnog grada. Kolege su na svojim job shadowing putovanjima polučili vrlo zanimljiva iskustva kako o primjeni IKT-a u svakodnevnom nastavnom procesu, što je bilo u fokusu njihovoga rada, ali i informacije o određenim repozitorijima gotovih digitalnih obrazovnih sadržaja koji se nalaze u otvorenom pristupu. Nije zanemarivo bilo ni iskustvo upoznavanja sa slovenskim obrazovnim sustavom koji, premda sličan hrvatskom, sa sobom nosi izvjesne prednosti, ali i nedostatke u odnosu na naš.
Iako ih je u projektnom timu bilo svega četvero, cijelo su vrijeme imali izvrsnu podršku ravnatelja, ali i kolege učitelja informatike koji su uvijek bili tu za svu logističku i drugu podršku koja nam je bila potrebna. Ipak, nakon početne nesigurnosti, vrlo brzo su shvatili kako Erasmus „funkcionira“ tako da je sve do kraja bilo puno lakše nego na početku.
Što su radili nakon toga i je li projekt uspio?
Još prije predavanja projektnog prijedloga načinili su okvirni plan aktivnosti i plan diseminacije. Stavke i jednog i drugog su se tijekom cijelog projekta, pa i po njegovom svršetku, preplitale. Vrlo često su se ostalim kolegicama i kolegama obraćali dijeleći s njima informacije o tijeku projekta, kako na sjednicama učiteljskoga vijeća (o samom projektu, nakon svršene aktivnosti mobilnosti itd.), tako i na školskim stručnim aktivima (dijeljenje znanja stečenih tijekom aktivnosti mobilnosti), ali i individualno (pokazujući zainteresiranim kolegicama i kolegama detaljnije upute o onome što smo tijekom projekta naučili). Diseminacija je obuhvaćala i komunikaciju s medijima, tako da su javnost o početku projekta, njegovom tijeku i svršetku obavještavali u obliku nekoliko različitih medijskih istupa (obrazovni portali, informativni portali, radijske emisije). Imali su i nekoliko prilika širiti stečena znanja na raznim stručnim skupovima na kojima su kolegice i kolege upoznavali s projektom, ali i vršili transfer stečenih znanja, ohrabrivali ih na slične poteze.
Pored edukacije učitelja u školi i izvan nje, stečena znanja su primjenjivali i na učenike, primjenjujući u radu sadržaje izrađene novim aplikacijama, kako neposredno, tako i posredno, preko drugih kolegica i kolega na koje su prenijeli svoje znanje. Kako su na početku provedbe projekta proveli procjenu digitalne zrelosti škole putem alata SELFIE, koji je dao objektivni prikaz razine IKT kompetencija naših učenika, učitelja i rukovodstva škole, tako su isto učinili i po svršetku projekta. Ispostavilo se kako su rezultati, posebice u onim segmentima koje su targetirali kao najbitnije, bili izvrsni – vidljiv je pomak u digitalnoj pismenosti na sve tri razine, što je i bio cilj. Nisu očekivali da se kao škola nakon ovoga projekta iz trnja naglo popnetio do zvijezda, ali im je iznimno drago što je ovaj projekt doprinio da većinu osvijeste o prednostima uporabe IKT-a u nastavnom procesu i što su uspjeli čak i onim „nevjernim Tomama“ približiti IKT i umanjiti strah od njega.
Na kraju su mogli i predahnuti
Pisanje izvješća također je zahtijevalo dosta preciznosti. Pored vrlo zahtjevnih pitanja na koja su vrlo često morali odgovoriti detaljnim obrazloženjima, bilo je potrebno precizno pregledati svu prateću dokumentaciju, sve ugovore o učenju, dodatke ugovorima o učenju, certifikate, račune, izjave časti, izjave o zelenom putovanju, ažurirati podatke i dokumentaciju o ustanovi i biti u potpunosti siguran da je sve na svojemu mjestu prije nego što su konačno kliknuli na „pošalji“. I onda kreće neizvjesnost, slično kao i pri predavanju projektnog prijedloga.
Znali su da su dodijeljena sredstva (80 % odobrenih sredstava) u konačnici bila sasvim dovoljna za sve što surealizirali, ali su promišljali i o tome hoće li izvješće biti dovoljno kvalitetno da bude ocijenjeno s najmanje 75 bodova koliko je bilo potrebno kako bi preostala odobrena sredstva dobili. Ocjenom projektnog prijedloga su bili potpuno zadovoljni (84/100), a za ocjenu izvješća je bilo bitno samo da prekorači magičnu brojku. I uspjelo je! Izvješće je ocijenjeno sa 79/100 bodova, tako da su školi isplaćena i preostala sredstva. Kako će ih utrošiti? U vrijeme pisanja ovih redaka još nisu čvrsto odlučili, ali ćese svakako potruditi da budu uložena ili u održavanje projekta, ili edukaciju o temama koje se oslanjaju na projekt, ili kao potpora za buduće projekte, bude li to potrebno.
Novi projekt? Da, sad već imaju dovoljno hrabrosti da krenuti u nove pokušaje i novi KA122SCH upravo je u izradi. Što se promijenilo? Puno toga. Za početak, kao i prošli put na inicijativni sastanak pozvani su ponovno svi članovi učiteljskoga vijeća, a odazvalo mu se čak njih osam – dvostruko više nego prošli put, što je izvrstan pokazatelj da je posljednji projekt proveden dobro i da su kolegice i kolege zadovoljni, ali i da su drugi vidjeli da to kao škola ipak mogu! Što još? Sad su se ohrabrili pokušati uključiti u projekt i grupnu mobilnost učenika. Hoće li im to uspjeti – vidjet će u narednih mjesec dana.
Želite li se s projektom “Osloni se na IKT”, ili sa školom i mjestom u kojem se nalaze upoznati detaljnije, pogledati projektne rezultate, ili izvješća o provedenim mobilnostima praćena brojnim fotografijama, posjetite stranice projekta. I sami ste nesigurni oko svojih prvih Erasmus+ koraka, ili Vam treba dodatno ohrabrenje – kontaktirajte ih i rado će Vam i nesebično pružiti podršku, baš kao što su i njima dobri kolegice i kolege pružili podršku onda kad je to bilo potrebno.
