Učenici se u svim uzrastima vrlo brzo i lako navikavaju uraditi nešto kvalitetno očekujući „zasluženu“ materijalnu ili nematerijalnu nagradu. Isto tako, kad učine nešto što se u Pravilniku pokaže „neprihvatljivim“ za ponašanje u školi podliježu odgovarajućim sankcijama prema težini „neprihvatljivosti“. Stvaranje navike „ako ne mogu biti prvi u dobru, bit ću prvi u lošem“ umanjuje učinak kazne za počinjenu štetu. Svaki pokušaj ekstrinzičnog potkrjepljivanja učenikova uzornog ponašanja i eksterne kontrole njegova lošeg vladanja dugoročno ne uspijevaju promijeniti njegovo promišljanje o učinjenom ako to ne podliježe preobrazbi kojom ćemo podučiti učenike. Ako mislimo da možemo kontrolirati učenika onda smo u zabludi.
Kad kontroliramo učenikovo ponašanje on nam to dopušta, jer tako najbolje zadovoljava svoje potrebe. Zabluda da je svako pozitivno poticanje djelotvorno i korisno. Zapravo, svaki pokušaj da pohvalom utječemo na učenika je pokušaj kontrole koje on vremenom ili odbija ili postaje ovisan o pohvali. Vjerovanje da kritika i krivnja izgrađuju karakter također je potpuno pogrješna, jer ako se koristimo učenikovim lošim ponašanjem kako bismo ga kontrolirali, on će stvarati lošu sliku o sebi i razvijati negativni samogovor. Zabluda je isto tako, vjerovanje da odrasli imaju pravo na prisiljavanje djece jer su zaduženi učenike natjerati na neke od poteza koje žele.
“Male promjene neće školama donijeti potreban napredak….promjene moraju biti velike poput promjena do kojih dolazi u tvornicama kad napuste rad na tekućoj vrpci.“ (Al Shankar)
Nužno je vrednovati važnost unutarnje motivacije učenika kako bi se ponašanje promijenilo, jer vanjska motivacija ( nagrade – kazne) samo može umanjiti unutarnju. U našoj kulturi skloni smo značenje „discipline” pretvoriti u prilagodbu jedni drugima s osjećajem nelagode u oduzimanju slobode. „Ključ svega je konstruktivan i human pristup odgoju učenika sa naglaskom na pogrješku ne na krivnju.“
Uobičajena primjena discipline zahtjeva ulogu nastavnika kao autoriteta koji sve vodi dovodi nas do uobičajenih uloga nastavnika. U ulozi kaznitelja/ice učitelj/ica kažnjava učenika uporabom ljutnje, kritike, ponižavanja a u prošlosti i tjelesne kazne. Koliko smo puta sami u školi doživjeli od učitelja „učini tako ili nikako drugačije”. Uloga učitelja /ice okrivitelja/ice daje učeniku do znanja da je pogriješio kroz šutnju, izbjegavanje pohvale i ohrabrivanja. Ponekad učitelj/ica postaje prijatelj/ica te vodi učenike kroz humor, no ta pozicija ima svoje granice, jer učenik nema čvrstu unutarnju točku kontrole i osjećaj odgovornosti. Učitelj/ica – promatrač/ica koristi razrednu disciplinu po načelu podražaj- odražaj i vremenom učeniku postaje dosadno. Jedino učitelj/ica voditelj (manager) upotrebljava restituciju i promatrača i prijatelja u jednom. Učenik iz takvog pristupa može nešto naučiti o svom ponašanju, jer mora oštećenom nadoknaditi štetu.
Kažnjavamo ih kad ih povrijedimo, kritiziramo ili ponižavamo, okrivljujemo ih kad se okrećemo prošlosti, njihovim pogrješkama i prekršenim obećanjima, prijatelji smo im kad ih kontroliramo komplimentima, a promatrači ako koristimo tehnike modifikacije ponašanja – nagrada za obavljeni zadatak; izostanak nagrade za neobavljeni zadatak što kod starijih učenika se javlja unutarnja potreba za slobodom odabira. Jedino moguća je uloga voditelja koja traži prelazak s tradicionalne discipline na restituciju i koja će pomoći učenicima naučiti prihvatiti svoje ljudske pogrješke, popraviti iste i prepoznati potrebe. Provodi se vrlo jednostavno, ako su prekršena pravila dobrog ponašanja, popravak je u radnim aktivnostima. Primjerice, ako korisnik izgubi ili ošteti posuđenu knjigu mora kupiti novu istu ili ako ne može istu onda neku drugu približno jednakog područja i vrijednosti. Isto tako ako učini nered u razredu ili školskom hodniku ili počini kakvu drugu materijalnu štetu u školi, mora ili nered pospremiti ili materijalno nadoknaditi štetu u obliku koji oštećeni smatra prihvatljivim. To od učenika traži i trud i vrijeme a ponekad i materijalna sredstva. Oštećena osoba mora biti zadovoljna učinkom. Ispravak treba biti u istom području kao i pogrješka, a ispravljanje treba biti iskreno, ne smije biti prelagano ,niti bez popravka oprošteno i treba učeniku pomoći kako bi postao jači i u budućnosti činio manje pogrješaka.
Kreativna restitucija ide još korak dalje, ona vodi brigu ne samo o negativnom ponašanju nego i o utjecaju tog ponašanja na oštećenog. Oštećenom se na kraju nadomješćuje ili nadoknađuje počinjena šteta. Nakon nadoknade u najužem području, oštećenog je potrebno upitati je li zadovoljan nadoknadom i tek tada je restitucija školske discipline pravilno provedena. Za onoga tko je pogriješio pruža mogućnost u cijelosti ispraviti pogrješku i kroz vlastiti trud vratiti samopoštovanje, a isto dobiva i onaj tko je povrijeđen. Kroz svoj dugogodišnji rad u nastavničkom poslu, a osobito u razredničkom, restitucija školske discipline se pokazala izuzetno učinkovitom i pogrješke se u visokom postotku više nisu ponavljale, stoga naučimo naše učenike kako funkcionira restitucija ( preobrazba) školske discipline i više nikada nećemo imati problema s tim.
