Howardovo se ime obično povezuje s konceptom virtualnih zajednica čijim se autorom smatra. No tokom svoje karijere ostavio je dubok trag na raznim poljima, od novinarstva preko društvene i kulturne kritike do nastave i učenja. Zanima ga širok spektar tema, a neke od njih su povijest digitalnih tehnologija, umjetna i kolektivna inteligencija, proširivanje uma, medijska pismenost i inovacije u učenju.
Godine 1994. Howard je bio urednik revije The Whole Earth Review i glavni urednik The Milennium Whole Earth Cataloga. Istodobno, bio je jedan od glavnih tvoraca i prvi izvršni urednik internetskog časopisa HotWired. Godine 1996. osnovao je Electric Minds, koji je časopis Time proglasio jednom od deset najboljih mrežnih stranica te godine.
Nakon toga pokrenuo je vlastitu savjetodavnu tvrtku za virtualne zajednice. Godine 2005. Howard je počeo raditi na Sveučilištu Stanford, a zatim i Sveučilištu Berkeley, a potom je prihvatio gostujuću profesuru na Institutu za kreativne tehnologije Sveučilišta DeMontfort u Leicesteru, u Velikoj Britaniji. Godine 2008. pobijedio je na natječaju za Digitalne medije i učenje fondacije MacArthur. Nakon što se povukao iz aktivne nastave, namjerava se baviti samo umjetnošću.
Howard je objavio brojne knjige i članke kao što su Virtualna stvarnost (Virtual Reality, 1991.), Milenijski katalog Cijele Zemlje: pristup alatu i idejama za dvadesetprvo stoljeće (Millennium Whole Earth Catalog: Access to Tools and Ideas for the Twenty-First Century, 1994.), Virtualna zajednica: naseljavanje na elektroničku granicu (The Virtual Community: Homesteading on the Electronic Frontier, 1995.), Pametne mase: sljedeća društvena revolucija (Smart Mobs: The Next Social Revolution, 2002.), Mrežna pamet: kako uspijevati online (Net Smart: How to Thrive Online, 2012a), Proširivač uma: može li nas digitalni alat učiniti pametnijima? (Mind Amplifier: Can Our Digital Tools Make Us Smarter?, 2012b) i Priručnik za peeragogiju (The Peeragogy Handbook, 2014.) i brojne druge.
Ovom prilikom predstavljamo vam dio razgovora kojeg je vodio Petar Jandrić, dok će cjeloviti intervju biti dostupan u knjizi Petra Jandrića “Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije”, koju će uskoro objaviti nakladnička kuća Jesenski i Turk.
Još od ranih dana osobnih računala pokazivali ste snažno zanimanje za njihovu široku društvenu i povijesnu pozadinu. Na primjer, vaša knjiga Alat za mišljenje: povijest i budućnost tehnologije proširivanja uma (1985) donosi fascinantan povijesni prikaz razvoja računala počevši od Charlesa Babbagea i Lady Lovelace do (tada) najnovije generacije računalnih šmokljana. Kako vas je počela zanimati povijest informacijskih i komunikacijskih tehnologija? Što možemo naučiti od te povijesti i zašto je ona važna?
Howard Rheingold: Napisao sam taj članak zbog porasta zanimanja javnosti za nove tehnologije i osobna računala. Početkom 1980-ih Bill Gates i Steve Jobs dobili su mnogo zaslužene pozornosti, ali tehnologiju koju su prodavali zapravo su stvorili razni drugi ljudi. Smatrao sam da bi trebalo spomenuti te ljude: ljude kao što su Doug Engelbart, John van Neumann, Alan Turing, Ada Lovelace, Charles Babbage, Alan Kay i mnogi drugi.
Vidio sam to kao vrlo važan dio povijesti i počeo sam pisati nešto za Xerox PARC, gdje je izumljeno osobno računalo. Tako sam upoznao Boba Taylora, jednog od ljudi o kojima sam pisao u Alatu za mišljenje, a preko njega upoznao sam Douga Engelbarta, za kojeg mislim da je najvažnija osoba u povijesti osobnih računala.
Zašto je to važno? Mislim da je odgovor očit. Rijetka su područja naših života na koja ne utječu računala i mreže kakve je Engelbart izvorno opisao 1962. i demonstrirao 1968. godine. To je golema sila u svijetu i važno je da ljudi shvaćaju odakle dolazi i kako funkcionira.
Tokom svoje bogate karijere komunicirali ste sa svakim tko je netko u novijoj povijesti računalstva. Tko su ti ljudi i što ih potiče na izumljivanje novih tehnologija?
Howard Rheingold: U današnje vrijeme velika se pozornost obraća na goleme količine novca koje ljudi zarađuju u računalnoj industriji. Mislim da je važno primijetiti da se većina tih ljudi time počela baviti zato što su htjeli alat koji će proširiti njihovu sposobnost mišljenja i htjeli su pomoći čovječanstvu stvarajući sredstva za učinkovitije rješavanje problema.
Komercijalni interesi nisu bili osnovni razlog za ljude poput Douga Engelbarta, Alana Kaya ili Johna von Neumanna budući da ih je prije svega zanimalo proširenje moći ljudskog uma za sebe i za druge.
Rani hakeri obitavali su u malim, ali dobro povezanim istraživačkim zajednicama te su stvorili posebnu i važnu kulturu. Jedino razumijevanjem te kulture i njezinih temeljnih pretpostavki i ideja možemo razotkriti etos na kojem se temelje računalni dizajni i steći bolje razumijevanje današnjih tehnologija. Molim vas, opišite ranu hakersku kulturu. Kako je izgledala, kako je bila povezana s važnim društvenim kretanjima tog doba, kao što su hipi pokret, pokret protiv rata u Vijetnamu i studentski radikalizam općenito?
Howard Rheingold: Odbit ću odgovoriti na to pitanje i umjesto toga uputit ću vas na knjigu Freda Turnera Od kontrakulture do kiberkulture (2010). On je napisao cijelu knjigu o utjecaju Kataloga cijele Zemlje i kontrakulture na kiberkulturu.
Teško mi je sažeti tu veliku temu. Samo ću reći da pročitate Fredovu knjigu i vidjet ćete da bez kontrakulture, bez hipija, a osobito bez Kataloga cijele Zemlje, zaista ne bismo imali osobna računala i računalne mreže. Pojam osobno računalo, usput rečeno, skovao je Stewart Brand, izdavač i urednik Kataloga cijele Zemlje.
Fred se doista bavi poviješću računalstva u 4. poglavlju ove knjige, no volio bih čuti što vi mislite o tome razvoju. S jedne strane niz tehničkih inovacija koje su nam omogućile računala kakva znamo danas nastao je u okružju slobodnog duha i egalitarizma hakerske kulture. S druge strane, rani razvoj informacijskih tehnologija neodvojivo je povezan s vojskom. Možete li opisati dinamiku između njih? Kako su uspjeli funkcionirati zajedno?
Howard Rheingold: Mislim da je prilično jasno da osobna računala i računalne mreže kakve poznajemo danas ne bi postojali bez obje te konvergirajuće sile. Bez ikakve sumnje, Ministarstvo obrane Sjedinjenih Država uložilo je velika financijska sredstva u istraživanje koje je dovelo do prvih digitalnih računala koja su, zapravo, osmišljena za proračune potrebne za prvo termonuklearno oružje i ARPANET, preteču Interneta.
Ipak – a to sam pokušao jasno naznačiti u Alatu za mišljenje (1985), dok je Walter Isaacson to nedavno naglasio u knjizi Inovatori: kako je skupina hakera, genija i šmokljana stvorila digitalnu revoluciju (The Innovators: How a Group of Hackers, Geniuses, and Geeks Created the Digital Revolution, 2014.) – da je odlučivala američka vojska ili računalna industrija ili računalni znanstvenici, ne bismo imali osobna računala i mreže koje bi mogli rabiti ljudi izvan vojske.
To su omogućili ljudi koji su stvarali tu tehnologiju, a ne njihovi vojni sponzori koji su prepoznali njihov potencijal. Ti su ljudi željeli imati osobni alat, kao što je osobno računalo, koji će proširiti sposobnosti uma – i to ne samo u vojne svrhe – te rabiti mreže za komunikaciju na razne načine – a ne samo za potrebe obrane. Do rezultata koje imamo danas dovela je sinergija tih dviju sila, kao što to često biva u povijesti, i to je omogućilo da se dogodi ono što se inače ne bi dogodilo.
Kad se radi u IT obrazovanju nije moguće ignorirati pitanje roda. U mojim predavaonicama uvijek prevladavaju muški studenti. Zbog toga mi je sljedeći ulomak iz knjige Alat za mišljenje: povijest i budućnost tehnologije za proširenje uma bio posebno zanimljiv:
“Goldstineova žena Adele bila je matematičarka koja je imala istaknutu ulogu u programiranju ranih računala (ona i još šest žena naposljetku su dobile zadatak programiranja ENIAC-a), počela se baviti pronalaženjem i podučavanjem novog osoblja. Von Neumannova žena Klara imala je sličnu ulogu u Los Alamosu, obje prije nego što su elektronička računala postala dostupna. Tradicija zapošljavanja žena na takvim poslovima postala je raširena. Slične uloge u britanskim nastojanjima razbijanja šifri imale su stotine žena sjajnih u računalstvu koje su Turing i njegovi kolege zvali „djevojke“, ali i „računalke“. (Rheingold, 1985)”
Možete li reći nešto o povijesti žena u računalstvu? Kako je to vezano za našu sadašnjost i budućnost?
Howard Rheingold: Dakako, prvi programer bila je Ada Lovelace, koja je, na žalost, živjela mnogo godina prije nego što su bila dostupna računala na kojima bi mogla upotrijebiti svoj dar kako valja – važno je to naglasiti. Ne tako davno postala je jasna uloga supruge Johna von Neumanna Klare u stvaranju onoga što danas nazivamo računalnim programiranjem.
No dakako, baš kao što je rasizam prikrio, onemogućio i spriječio doprinose onih koji nisu bili bijelci, muška dominacija u tehnologiji prikrila je i onemogućila doprinose žena. Ženama je bilo vrlo teško istaknuti se na području tehnologije i inženjerstva. Tokom Drugoga svjetskog rata toliko je muškaraca sudjelovalo u borbama da je ženama dopušteno da zauzimaju važne uloge. To su i učinile: u naporima za dešifriranje koje je vodio Alan Turing i proračunima koji su doveli do stvaranja prvog digitalnog računala.
Nakon rata, naravno, muškarci su se vratili i opet preuzeli svoje poslove, a položaj žena opet je potisnut. To je suvremeno društveno i političko pitanje: povećano prihvaćanje žena u znanosti i tehnologiji zapravo tek počinje.
Ovaj je razgovor u cjelovitom izdanju izvorno objavljen u knjizi “Learning in the Age of Digital Reason” autora Petra Jandrića. Hrvatsko izdanje ove knjige objavljeno je pod naslovom “Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije” u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk i prijevodu Dinka Telećana.
