Steiner je zaslužan za čitav niz inovacija i doprinosa na brojnim životnim područjima, uključujući i pedagogiju. Studirao je matematiku i prirodne znanosti, trinaest je godina radio na uređivanju i objavljivanju Goetheovih prirodnoznanstvenih radova te je na koncu svoje znanje, iskustvo i spoznaje iskoristio za razvoj cjelovitog pogleda na svijet, prirodu i čovjeka – antropozofije (grč. anthrophos – čovjek, sophia – mudrost).

Antropozofija

Antropozofija je svojevrstan spoznajni put, odnosno duhovna znanost, metoda za istraživanje onih strana života koje se prirodnoznanstvenim instrumentima ne mogu dokučiti. Svojim praktičnim rezultatima utječe na gotovo sva životna područja: od prirodnih znanosti, medicine, poljoprivrede i arhitekture do pedagogije, društvenih i duhovnih znanosti, umjetnosti i dr. Waldorfska pedagogija, najpoznatiji od njenih „plodova“, ipak ne poučava antropozofiju, već sasvim uobičajene sadržaje na djetetu primjereniji način i pristup.

Waldorfska pedagogija – općenito

Prvi spis o pedagogiji Steiner je objavio 1907. godine – „Odgoj djeteta sa stajališta duhovne znanosti“. Nakon toga je trebalo proteći još 12 godina dok se njegove ideje nisu pretočile u praksu. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata Steiner je na poziv Emila Molta, vlasnika tvornice „Waldorf Astoria Zigarettenfabrik“ iz Stuttgarta održao niz predavanja njegovim radnicima o društvenim, gospodarskim i pedagoškim temama, što su tada bila goruća pitanja onoga doba. Oduševljeni njegovim idejama, radnici tvornice i sam Emil Molt zamolili su ga da osnuje školu za njihovu djecu koju je E. Molt financirao vlastitim kapitalom. Tako je 1919. nastala prva škola na principima pedagogije Rudolfa Steinera, „Waldorfska škola“, po kojoj je njegova pedagogija i dobila svoj popularan naziv – waldorfska pedagogija. U svijetu je danas više od 1000 waldorfskih škola i 1500 vrtića, a u Švicarskoj i Engleskoj te mnogim drugim zemljama elementi pedagogije Rudolfa Steinera preuzeti su u programe državnih škola. U Hrvatskoj postoji nekoliko waldorfskih vrtića u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i Zagrebu te dvije waldorfske škole, u Zagrebu i Rijeci, ali zasad samo do osmog razreda.

Antropologija Steinerove pedagogije razlikuje tri glavne životne cjeline razvoja djeteta, kada dominiraju i za određenu dob specifični metodički pristupi učenju. Prva i najvažnija razvojna cjelina je od rođenja do sedme godine života. U tom se razdoblju oblikuje djetetovo fizičko tijelo – udovi, unutarnji organi i mozak, – što je osnova za sav njegov kasniji razvoj. Što se u tom dobu propusti ispravno oblikovati, kasnije će biti puno teže ispraviti. U prvih sedam godina dijete uči prvenstveno kroz oponašanje i igru, kroz ritam i ponavljanje. U tom životnom razdoblju pedagog na dijete djeluje ispravnim uzorom.

Sljedeće odgojno razdoblje djeteta je od njegove sedme do četrnaeste godine života. Oko sedme godine u djetetu se rađaju nove snage koje mu omogućuju nov pristup spoznaji svijeta i stjecanju znanja – snage intelekta. Najočitiji vanjski izraz te promjene je ispadanje mliječnih i rast novih zubi. Dijete dolazi u školu i sve je sposobnije usvajati znanje na jedan intelektualniji način. Da bi mogao ispravno djelovati na njega, pedagog mora razviti zdrav autoritet, a taj će zadobiti upravo izvođenjem nastave koja nije apstraktna, već dinamična i ukorijenjena u prirodnim i životnim zakonitostima.

Zadnje odgojno razdoblje djeteta počinje pubertetom. U tim godinama buja njegov emocionalni život koji mijenja i njegov odnos spram svijeta. Mladi čovjek želi svjesno postati dijelom šire zajednice i svijeta za koji se u njemu budi živ interes. On u pedagogu više ne traži autoritet, čak se i buni protiv njega, već traži partnera koji će ga ozbiljno shvatiti i u njemu potaknuti interes za sve oko sebe i gradivo koje treba usvojiti.

Waldorfska se pedagogija ne bavi samo razvojem intelekta u djeteta, već istodobno njeguje osjećajni života, stvaralačke potencijale, razvija radne navike i sposobnosti te jača volju i motivaciju. Odgajanjem se pomaže djetetu u odrastanju, tako da ono prepozna i razvije svoje potencijale i da se kasnije može snaći u svim predvidljivim i nepredvidljivim situacijama koje život pred njega postavlja.

Waldorfska pedagogija u školskoj dobi

Cjelovito školovanje od 1. do 12. razreda, zajednička nastava za dječake i djevojčice, dva strana jezika od prvoga razreda, nastava u epohama (blokovi od nekoliko tjedana u kojima se obrađuje jedan glavni predmet), umjetničko oblikovanje nastave, školovanje bez ponavljanja razreda, opisne svjedodžbe, prožimanje opće, umjetničke i strukovne izobrazbe i mnogo drugih specifičnosti, koje su početkom 20. stoljeća bile senzacija, u međuvremenu su u dijelovima preuzete u brojne državne školske sisteme i još su i danas karakteristika, ponos i razlog iznimne uspješnosti waldorfske pedagogije. O tome svjedoče brojna istraživanja provedena u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Australiji, Njemačkoj, Sjedinjenim Državama i dr.

Waldorfske škole

U waldorfskoj se pedagogiji angažiraju sve mogućnosti i potencijali djeteta koji mu mogu pomoći pri usvajanju znanja. Stoga se kaže da se u waldorfskim školama uči glavom, srcem i rukama. Djetetu se pristupa kao cjelovitoj osobi koja ima tjelesne, emocionalne, intelektualne, socijalne i duhovne potrebe. Osnovni cilj waldorfske škole je omogućiti svakom djetetu da razvije i unaprijedi svoje potencijale i talente kroz pozitivnu i inspirativnu obrazovnu sredinu.
Nastava je u waldorfskoj školi strukturirana na tako da se u prvom dijelu dana, kada je koncentracija najveća, organizira glavna nastava, odnosno nastava po epohama. Nakon stanke i boravka u prirodi, odvija se predmetna nastava koja uključuje strane jezike, euritmiju, ručni rad, likovnu kulturu i sl.  Svaka epoha traje od dva do četiri tjedna tijekom kojih se intenzivno i temeljito obrađuje neko područje. Kroz nastavu u epohama razvija se trajno pamćenje materije s područja koje se obrađuje, a učenici se tako intenzivnije povezuju s nastavnim sadržajem i imaju vremena i snage za samostalno prosuđivanje.

Tijekom svih osam razreda osnovne škole, nastavu po epohama (tzv. glavnu nastavu) organizira i izvodi razrednik, a ostalu nastavu predmetni učitelji. Ovisno o tome koja se epoha trenutno obrađuje, razrednik u dogovoru s predmetnim učiteljima obrađuje sadržaje te epohe i u drugim predmetima. Na primjer, učenje određenog broja u epohi matematike može se obraditi i kroz strani jezik, a na satovima glazbene kulture mogu se pjevati pjesme koje koriste taj broj. Na taj način učenici dobivaju osjećaj smislene cjeline.

Velika se važnost pridaje djelovanju ritma u učenju. Ljudski je život, kao i sama priroda, prepun ritmova. Oni imaju bitnu ulogu u životnim, a isto tako i u kognitivnim procesima. Metodika rada oslanja se uvelike na te ritmove, s kojima se usklađuju dnevni zadaci i način usvajanja znanja. Tako prilikom učenja tablice množenja cijeli razred hoda ritmički u krug i uglas ponavlja formule. Još su stari Grci znali da se tako lakše uči.

Svaka ritmička razmjena je u isto vrijeme i proces transformacije. Zrak koji izdišemo je sasvim drugačiji od onog koji udišemo. Takve momente transformacije nalazimo i u učenju: kada pišemo, mi više ne razmišljamo o naporu koji smo uložili pri učenju pojedinih slova. Sve je to zaboravljeno i postaje sposobnost pisanja. Ovaj ritam pamćenja i zaboravljanja učitelji svjesno koriste da djetetu potpomognu i olakšaju učenje.

Daljnja posebnost waldorfskih škola je umjetničko oblikovanje nastave te velika zastupljenost umjetničkih predmeta: slikanje, crtanje, plastično oblikovanje, zborno pjevanje, sviranje, dramsko govorno izražavanje i euritmija. Crtanje i slikanje prožimaju svakodnevnu glavnu nastavu, a tijekom školovanja uvježbava se sviranje barem jednog instrumenta.

Euritmija je scenska umjetnost kojom se kroz pokret izražavaju oku nevidljivi procesi u prirodi i ljudskom tijelu, a zovu je i „vidljivim govorom“. U odgoju se primjenuje kao pedagoška euritmija i jedan je od stupova waldorfske pedagogije. Izvodi se jednom do dva puta tjedno, a njen je pedagoški cilj harmonizirati sve životne funkcije u djetetu, potaknuti sposobnost koncentracije i pamćenja i time djelovati salutogenetički odnosno jačati ozdravljujuće procese u organizmu. Osim umjetničke i pedagoške, postoji još i zdravstvena euritmija koja je veoma djelotvorna terapijska metoda.
Velika se pažnja pridaje i praktičnim te zanatskim vještinama kao što su npr. šivanje i pletenje te izrada predmeta od drveta, a u bolje opremljenim školama i kovanje, klesanje, stolarstvo, zlatarstvo, knjigoveštvo i drugi zanati. Na taj se način razvijaju gruba i fina motorika, potiče pravilan razvoj mozga i time razvija logičko promišljanje.
U nastavi se ne koriste udžbenici. Poznato je da čovjek puno bolje usvoji ono što vlastitim rukama napravi nego što dobije gotovo. Zato učenici sami, tijekom nastavnog procesa, izrađuju svoje „udžbenike“. Učenici svoje umjetnički oblikovane udžbenike kasnije čuvaju kao najveću dragocjenost tijekom cijeloga života.

Ocjenjivanje je u waldorfskim školama sasvim drugačije. Ne daju se numeričke ocjene, već učitelj na kraju godine u svjedodžbi opiše što je dijete tijekom godine naučilo i postiglo, čime se veoma precizno predočava uspjeh i postignuće djeteta. S obzirom da dvije waldorfske škole u Hrvatskoj imaju samo po osam razreda, u zadnje se dvije godine postupno uvodi ocjenjivanje radi lakšeg prelaska u državnu srednju školu. Iskustva već deset završenih generacija waldorfske škole u Zagrebu pokazuju da u tom prelasku nemaju gotovo nikakvih problema, već da su waldorfski đaci među boljima u svojim srednjoškolskim razredima.

U waldorfskim školama nema ponavljanja godine. To ne znači da waldorfsku školu „može proći svatko“, već je to odraz činjenice da svaki čovjek ima svoju razvojnu dinamiku – što jedno dijete usvoji u tri mjeseca, drugo će uspjeti za godinu dana. Iskustva, međutim, pokazuju da i ta djeca do kraja školovanja razviju sve što je potrebno za život, pa čak u nekom trenutku možda i prestignu one koji su brže krenuli. Tako se razvijaju i socijalne kompetencije: djeca međusobno pomažu jedni drugima pri učenju i usvajaju stav da svakome treba dati šansu u životu te da je svaki čovjek odgovoran za svog bližnjega i da mu treba pomoći ako je u nečemu bolji. Time se u djetetu razvija više od tolerancije – razvija se prihvaćanje drugoga i drugačijega.

I za kraj – jedan od najvažnijih elemenata waldorfske pedagogije je suradnja s roditeljima. Odnos roditelja i učitelja te odnos roditelja prema školi je temelj za zdrav razvoj djeteta. Poželjno je da roditelji razumiju što i zašto se nešto radi na određen način. To se postiže brojnim razgovorima s učiteljima, predavanjima i tečajevima za roditelje, a mnogi od njih prije ili kasnije i sami upišu neki waldorfski pedagoški seminar. Bitno je i da cijela školska zajednica školu doživljava kao svoj drugi dom. Zbog toga se često organiziraju radne akcije, zajedničke proslave i izleti, a roditelji i sami sudjeluju u mnogim operativnim školskim tijelima.
Waldorfska je škola jedna velika mala obitelj.

Jedan dan u waldorfskoj školi

Proveli smo jedan dan s prvim razredom Waldorfske škole u Zagrebu. Nastava počinje u 8 sati kada učiteljica na vratima razreda dočekuje svakog učenika, rukuje se i kratko popriča sa svakim. Svakog dana nastava započinje glavnom nastavom, u trajanju od 105 min. Na samom početku učenici skupa s učiteljicom izgovaraju jutarnji izrijek:
„Sunčani dragi sjaj,
prosvjetljuje mi dan,
duhovna moć moje duše
udovima snagu daruje.
U sjaju sunčevog svjetla
poštujem ja, o Bože,
tu čovječju snagu
koju si dobrostivo utkao u dušu moju,
da mogu marljivo raditi
i s jakom željom učiti.
Od tebe potječe svjetlost i snaga
a tebi nek' stremi ljubav i hvala!“

Nakon izrijeka slijedi ritmički dio nastave. Učionica prvog razreda je takozvana mobilna učionica koja nema fiksno postavljenje klupe, već su složene u ovalni oblik koji učenici s lakoćom mogu razmaknuti. Tijekom ritmičkog dijela nastave klupe se slažu jedna na drugu u neobične oblike te se učenici uz pomoć učiteljice penju na klupe i prelaze s jedne na drugu stranu. Ideja tog segmenta nastave je vježbanje motorike, kao i priprema za drugi dio glavne nastave koji zahtijeva koncentraciju i mir. Nakon toga klupe se vraćaju u prvobitni položaj. Posebnost učionice prvog razreda je i u tome što djeca ne sjede na stolicama, već imaju vreće na kojima sjede u položaju kao kod jahanja konja.

Prvi je razred trenutno u epohi hrvatskog jezika i uče slova. Danas je na redu slovo k. Učiteljica pokazuje crtež koji je naslikala na ploči. Nacrtan je kralj, učiteljica ponavlja „k kao kralj“. Slovo k se uči na razne načine, a sve kako bi učenici što bolje razumjeli i doživjeli slovo. Tri učenika leže na podu i od tijela formiraju slovo k. Zatim učiteljica donosi posude u kojima učenici prstima u pijesku pišu slovo k. Nakon toga se od pčelinjeg voska izrađuje slovo k te se s konopcima pravi slovo k. Učiteljica je dogovorila s učiteljicom koja predaje njemački jezik da se danas u sklopu priče koju će im ispričati koristi što više riječi sa slovom k.

Glavna nastava završava doručkom i dužim odmorom u školskom dvorištu okruženom zelenilom, stablima i malim jezercem. Budući da škola nije velika, svi učenici se međusobno dobro poznaju i druže. Prvaši i trećaši, četvrtaši i osmaši……Treći razred obrađuje epohu starih zanata i dan ranije su bili kod stolara gdje su sudjelovali u izradi drvenog broda. Oduševljeno prepričavaju prijateljima iz četvrtog razreda kako im je bilo.

Nakon odmora se odvija predmetna nastava, danas prvi razred ima ručni rad i njemački jezik. Djeca u prvom razredu s dvije igle pletu jednostavne predmete od vune. S njemačkim jezikom završava nastava toga dana. Učenici ručaju u školskoj kantini, nakon čega dio odlazi kućama, a dio ih ostaje na produženom boravku. Produženi je boravak otvoren za sve učenike bez obzira na dob, pa se često može čuti kako učenici koji odlaze ranije mole roditelje da ostanu barem još na boravku. Ovdje se zaista uči s lakoćom i ljubavlju.