Rad nastavnika s agresivnom djecom

Najčešće korištena klasifikacija poremećaja u ponašanju djece i adolescenata je ona iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-IV, 1998). Ta klasifikacija poremećaje svrstava u sljedeće kategorije: poremećaji učenja, poremećaji motoričkih vještina, pervarzivni razvojni poremećaji, deficit pažnje i poremećaji s nasilničkim ponašanjem, poremećaji uzimanja hrane i hranjenja u dojenačkom dobu ili ranom djetinjstvu, tikovi, poremećaji komuniciranja, poremećaji eliminacije, te drugi poremećaji.

Kod sve su djece prisutni određeni oblici poremećaja u ponašanju – razlika nije u vrsti nego u stupnju u kojem je problematično ponašanje prisutno. Tekst koji slijedi biti će usmjeren na poremećaje s nasilničkim ponašanjem. Agresivni oblici ponašanja sve su češći problem u školama. Učenici koje uočavamo kao problematične jesu oni koji manifestiraju previše agresivnog ponašanja te društveno manje prihvatljive oblike agresivnosti.

Agresivnost je fizičko ili verbalno ponašanje koje se očituje u neprijateljstvu prema osobama ili predmetima u namjeri da im se nanese šteta (Petz, 2005). U školskom okruženju zamjećujemo različite oblike agresivnog ponašanja: kršenje školskih pravila (npr. ponašanje na nastavi), psovanje, maltretiranje vršnjaka, seksualno uznemiravanje, nesuradljivost (npr. ignoriranje nastavnikovih zahtjeva), prijetnje, krađe, uništavanje imovine (školske, drugih učenika ili nastavnika), fizički napadi, grupno agresivno ponašanje (bande), nošenje ili upotreba oružja (npr. noževi, bokseri, palice) i dr.

Agresivno ponašanje povezano je i s drugim oblicima problema u ponašanju: npr. neopravdano izostajanje iz škole, školski neuspjeh, problemi s disciplinom, sukobi s nastavnicima, sukobi s vršnjacima, maloljetnička delinkvencija. I samo jedno dijete s problemima u ponašanju može znatno otežati normalan rad u razredu. Djeca koja pokazuju više vrsta agresivnog i antisocijalnog ponašanja, koja su antisocijalna u različitim okruženjima (kuća, škola, prijatelji) nisu samo u opasnosti da ostanu agresivna, nego imaju i veće šanse za negativan ishod, npr. kriminalitet, poremećaj ličnosti ili da postanu ovisnici.

Agresivnost kod djece

Često su djeca koja imaju probleme u ponašanju niskog samopoštovanja, osjećaju ljutnju, žele pažnju. Pažnja je najjači socijalni potkrepljivač. Potreba za pažnjom je toliko jaka da je djeci (i odraslima) draže privući negativnu pažnju, poput kritike ili drugih oblika kazne, nego ostati bez ikakve pažnje, odnosno biti ignoriran. To objašnjava činjenicu da djeca ustraju u negativnim oblicima ponašanja čak i ako ih nakon toga redovito kritiziramo. Ukoliko od djeteta želimo promjenu ponašanja, potrebno je dati do znanja kakvo ponašanje očekujemo, ignorirati negativna ponašanja, te nagrađivati ponašanje koje se približava željenom. Međutim, ta su djeca često vrlo otporna na poticaje okoline da promijene vlastito ponašanje. Razlog za to može biti ili u nedostatku motivacije za promjenu takvog ponašanja ili u neznanju kako razviti poželjne oblike ponašanja. Stoga je u rješavanju ovog problema djetetu potrebna pomoć odraslih, bilo roditelja bilo nastavnika, pri čemu je potrebna upornost i strpljenje, uz obazrivost. Važno je usmjeriti se na djetetovo ponašanje, a ne pripisivati djetetu agresivnost kao trajnu osobinu. Dijete može mijenjati svoje ponašanje, ali crte ličnosti ne. Važno je imati na umu da ponašanje uvijek ima određenu svrhu. Čak i najnepoželjniji oblici ponašanja za dijete mogu osigurati neku dobit. Dječak koji se fizički obračunava s vršnjacima može brže od drugih dobiti ono što od njih traži jer mu vršnjaci iz straha mogu popuštati. Osim toga agresivna reakcija dovodi do emocionalnog rasterećenja kada dijete osjeća jaku ljutnju.
Da bi se kod djeteta smanjilo agresivno ponašanje potrebno je dijete motivirati da to ponašanje zamijeni drugim prihvatljivijim oblicima ponašanja. Djeca koja su sklona vrijeđati ili udarati vršnjake često vjeruju da je to jedini način da ostvare svoje ciljeve i  pridobiju uvažavanje vršnjaka. Stoga nastavnik i ostali stručnjaci koji rade s djetetom trebaju potaknuti dijete da preispita ta svoja uvjerenja. Učenici trebaju spoznati prednosti nenasilne komunikacije u stvaranju povoljnijih uvjeta za razvoj svojih sposobnosti, pri čemu se povećava broj suradnika i prijatelja, a smanjuje broj neprijatelja i odbačenih (Plummer, 2001).

Uloga nastavnika

S obzirom da dijete puno vremena provodi u školi, nastavnik je osoba koja ima prilike vidjeti kako se dijete ponaša u školskom okruženju. Pored rada na obrazovanju nastavnik također ima odgojnu ulogu u radu s djecom. Osnovna je zadaća nastavnika da kod djece potiče pozitivne oblike ponašanja i radi na suzbijanju negativnih, a u interesu djeteta. Kako bi to postigao, treba uočavati čimbenike koji doprinose poremećajima u ponašanju kao i one koji utječu pozitivno na učenika.

Nastavnikova je uloga:

1. prepoznati kod djeteta odstupanja u ponašanju od normalnog ili prethodnog  tipičnog ponašanja za to dijete (npr. pričljivo dijete naglo postane šutljivo)
2. prikupiti dodatne informacije od roditelja/skrbnika/relevantnih osoba
3. uputiti dijete stručnom suradniku u školi ili izvan škole ukoliko je to potrebno
4. pratiti ponašanje djeteta i po potrebi sudjelovati kao ko-terapeut

Za rad u razredu važno je da nastavnik posjeduje određene vještine te da ima podršku od strane stručnih suradnika ili specijaliziranih ustanova te kolega u školi. Vještine moraju biti primijenjene uz obzirnost i uvažavanje interesa svakog pojedinog učenika (Goldstein i Conoley, 1997). Učitelji trebaju steći i nastaviti razvijati vještine kao što su efikasno poučavanje, komunikacija s djecom, učinkovito vođenje razreda, vještine rješavanja problema. Važno je i da je nastavnik educiran o razvoju djece i onome što je uobičajeno za pojedinu dob, kako bi znao prepoznati eventualna odstupanja.

U radu s djecom s problemima u ponašanju važno je biti vrlo obazriv. Ukoliko svoja pitanje ili kritiku sročite pažljivo, često možete izbjeći verbalno agresivne ili nasilne odgovore. Nastavnici koji su podržavajući, potiču svoje učenike i poštuju njihove ideje mogu iznijeti kritike svojim učenicima bez da ih obeshrabruju. Na taj način lakše će doprijeti do učenika i lakše će prikupiti informacije koje razjašnjavaju uočeni problem. Razgovor o osjetljivim pitanjima treba uvijek voditi na samo s djetetom ili pred osobom za koju je dijete dopustilo da bude prisutna. Važno je uspostaviti odnos povjerenja.

Rad s djetetom obuhvaća:

• objašnjenje potrebe za tretmanom
• motiviranje (u terminima djetetovih motiva, a ne motiva odraslih)
• izbor najprimjerenijih strategija
• praćenje efikasnosti odabranih strategija

Često se nastavnici ne znaju nositi s djecom koja imaju probleme u ponašanju, ili za to nisu dovoljno educirani. Ukoliko je educiran i ukoliko se osjeća kompetentnim, nastavnik može osmišljavati i provoditi manje intervencije, ali su u načelu za formiranje terapijskih intervencija zaduženi stručni suradnici u školi. Nastavnikova suradnja može uvelike doprinijeti smanjenju problematičnog ponašanja kod djece, od čega će i on sam imati koristi.

Stručni suradnici u školama  

Iako bi svaka škola trebala imati tim stručnih suradnika (psiholozi, defektolozi, pedagozi, socijalni radnici, logopedi), od kojih je svatko educiran za određenu problematiku, to na žalost u većini škola nije slučaj. U školama u kojima i ima stručnih suradnika, često je prevelik broj djece za kvalitetan individualni rad s njima. Zbog toga velik dio posla otpada na same nastavnike, koji su zbog toga još više opterećeni. Kako bi se kvalitetno radilo s djecom, nastavnici trebaju surađivati sa stručnim suradnicima i dugoročno se na taj način učinkovitije rješava problem nego da s djetetom radi sam nastavnik. Ukoliko problemi djeteta prelaze okvire rada nastavnika i rada stručnih suradnika u školi, dijete je potrebno uputiti u specijaliziranu ustanovu.

Suradnja s roditeljima

Roditelje treba smatrati odgovornima za ponašanje njihove djece, te se na njih često gleda kao na dio problema. Roditeljski odgojni postupci mogu biti čimbenici koji doprinose problematičnom ponašanju učenika, ali također mogu biti i ključ za učinkovito rješavanje problema. Nastavnici trebaju shvatiti da nema koristi od optuživanja roditelja za probleme djece, već ih trebaju uključiti u rješavanje problema i smatrati ih partnerima u brizi za dobrobit djece. Većina roditelja je dobronamjerna, ali im manjka određenih znanja i vještina za nošenje s problemima vlastite djece. Roditelji mogu biti bogat izvor informacija o svojoj djeci što nastavnici trebaju iskoristiti kako bi bolje sagledali dijete kojem nastoje pomoći. Važno je razvijati odnos povjerenja između roditelja, nastavnika i djece jer je to temelj suradnje i otvorene komunikacije.

Prema Lebedina Manzoni (2007) rad s roditeljima obuhvaća :

• objašnjenje uzroka ponašanja djeteta i načina na koje se ono može mijenjati
• dogovaranje modificiranja roditeljskog ponašanja
• praćenje i kontrola dogovorenih roditeljskih postupaka

Na ponašanje djeteta utječu okolnosti u kojima ono živi. Npr. dijete koje se počinje agresivno ponašati može tako iskazivati ljutnju i tugu zbog razvoda roditelja. Razumijevanje okolnosti može olakšati pristup tom djetetu. Zbog toga je važna suradnja nastavnika i roditelja i međusobna razmjena informacija.

Utjecaj školskog okruženja

Škole su dužne osigurati sigurne uvjete za rad kako djeci tako i nastavnicima. Stoga je nužno razvijati sustav pravila i program rada kako bi se suzbijalo agresivno ponašanje kod djece, ali i kod nastavnika. Većini nastavnika bi bilo lakše kada bi se prevenirali problemi u ponašanju i problemi s disciplinom na razini škole, na način da se uvedu pravila kojih bi se djeca morala pridržavati. Na taj način moguće je spriječiti ponašanja kao što su kašnjenje u školu, prepisivanje na ispitima, nedisciplina u razredu, uništavanje školske imovine i sl.
Važno je da škole funkcioniraju na način da omogućavaju zadovoljavanje potreba djece i mladih. U nekim slučajevima škola je odgovorna za nastanak i održavanje problema u ponašanju kod djece, odnosno mladih. Razlog tome mogu biti neodgovarajuća očekivanja prema učeniku, izostanak individualiziranog pristupa, nekonzistentnost u pridržavanju školskim pravilima, pogrešna primjena sustava nagrada i kazni, izostanak sankcioniranja neprihvatljivih oblika ponašanja. Zadnji propust je vrlo čest kada se radi o raznim oblicima agresivnog ponašanja među učenicima, a zanemaruje se i agresivno ponašanje od strane učenika prema nastavniku ili obratno.

Za lakši rad s djecom koja manifestiraju poremećaje u ponašanju važno je:

1. poticati kod nastavnika interes za dobrobit svakog pojedinog djeteta
2. osigurati bolje uvjete rada u razredu (npr. manji  broj učenika u razredu i u školi)
3. osigurati dovoljan broj stručnih suradnika – psihologa, defektologa, pedagoga, socijalnih radnika, logopeda
4. povećati komunikaciju između nastavnika i roditelja
5. kontinuirano educirati nastavnike i stručne suradnike za rad s djecom
6. škola bi trebala imati program rada s učenicima s poremećajima u ponašanju
7. uspostaviti dobru suradnju s drugim ustanovama kao što su centri za socijalni rad, savjetovališta, specijalizirane klinike i sl.

Literatura

1. Američka psihijatrijska udruga (1998). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje s MKB-10 šiframa. Jastrebarsko: Naklada Slap.
2. Goldstein, A.P. i Conoley, J.C. (1997). School violence intervention: a practical handbook. New York: The Guilford Press.
3. Lebedina Manzoni, M. (2007). Psihološke osnove poremećaja u ponašanju. Jastrebarsko: Naklada Slap.
4. Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
5. Plummer, D. (2001). Helping children to build self-esteem. London: Jessica Kingsley Publishers