Među njima su posebno i prije svih bili izdvojeni Židovi. Oni su od početka nacističke vlasti morali nositi žute zvijezde na kaputima i bili su podvrgnuti svakovrsnim ograničenjima. Postupno su odvoženi u logore smrti u istočnoj Europi, gdje su umirali iscrpljeni teškim radom, izgladnjivanjem i bolestima, ili izravno pogubljivani u plinskim komorama. Te užase danas zovemo holokaust, a odnijeli su više od šest milijuna života.
Anna Frank se rodila u Njemačkoj, u židovskoj obitelji, 12. lipnja 1929. godine. Kada su 1933. nacisti došli na vlast, njezini roditelji, Otto i Edith Frank, emigrirali su pred progonima zajedno s njom i njezinom starijom sestrom Margot. Obitelj se smjestila u Amsterdamu, gdje je dobro živjela sve do svibnja 1940., kada je njemačka vojska brzim i silovitim napadom priključila Nizozemsku nacističkom imperiju. Od tada je život Frankovih bio ograničen nacističkim dekretima. Tako Židovi, primjerice, nisu smjeli voziti ni auto ni bicikl, niti se služiti javnim prometalima; osim toga ih nisu puštali u kina, na bazene i sportska igrališta, a ulicama su se smjeli kretati samo do 8 sati uvečer. Usprkos svemu tome, život obitelji Frank nastavio se manje-više normalno. Anna je svoj 13. rođendan proslavila po običaju, a među darovima se našla i tvrdo ukoričena bilježnica koju je ona proglasila „najljepšim od svih darova“. Odlučila je da će to biti njen dnevnik, pa je uskoro počela redovito unositi bilješke, u obliku pisama izmišljenoj „Dragoj Kitty“.
Anna je većinom pisala o školskim prijateljima i prijateljicama, dječacima, stolnom tenisu i sladoledu; tek bi povremeno spomenula mračne teme, primjerice odlazak u „slastičarnu… u koju smiju i Židovi“. Upravo „običnost“ daje dnevniku posebnu draž, jer su u njemu podjednako zabilježene Annine muke odrastanja, njezine nade da će postati velikom spisateljicom ili holivudskom zvijezdom, i strašne posljedice toga što je Židovka u nacističkom svijetu.
Skrovište
Te su posljedice iz dana u dan postajale sve neugodnije, jer su Židove počeli uhićivati i otpremati na Istok. Anninu ocu Ottu Franku bilo je jasno kakva sudbina čeka deportirane, pa je krišom uredio i opremio skrovište za svoju obitelj. Na dan 6. srpnja 1942., gospodin i gospođa Frank, zajedno s Annom, ušli su u nekadašnji Ottov ured, odjeveni u nekoliko slojeva odjeće (kovčezi bi probudili sumnju). Annina se sestra Margot dovezla biciklom s Ottovom tajnicom Miep Gies. Potom se obitelj neopazice uselila u nekoliko soba na jednom kraju zgrade, neposredno iznad ureda. Zatvorili su se i sakrili iza police s knjigama, pa je njihovo skrovište bilo teško otkriti. Te su sobe postale dom u kojem će Frankovi proboraviti više od dvije godine. Za cijelo to vrijeme ni na trenutak nisu izašli iz zgrade. U tom im se „tajnom prigratku“ pridružio još jedan izbjeglički bračni par, Van Daanovi s petnaestogodišnjim sinom Peterom, a kasnije još i jedan postariji zubar, koji se zvao Dussel.
Anna je sa sobom ponijela svoj dnevnik i nastavila u njega unositi svoja razmišljanja, kao i nedaće i napetosti između osmero ljudi zbijenih u tijesnom prostoru.
Snabdijevanje
Otto Frank je u stan dopremio pristojnu zalihu konzervirane hrane i osnovnih namirnica, poput graha i brašna. Kad su te zalihe potrošene, postali su ovisni o onome što su im kupovali prijatelji iz ureda. Često se mogla nabaviti samo jedna vrsta namirnica, pa bi tako gdjekad danima živjeli samo o kupusu. Isti su vjerni prijatelji pomagali Frankovima da ostanu u vezi sa zbivanjima u vanjskom svijetu, pa su im čak donosili i knjige iz mjesne knjižnice!
Anna je čitala, pisala, učila i sanjarila, ali je, poput mnoge djece njene dobi, dolazila i u sukob s roditeljima i žalila se na zahtjeve odraslih. Zatočeništvo je takve osjećaje samo pojačavalo, ali se uspijevala „ispuhati“ kroz dnevnik, u kojem nalazimo i poneki zajedljiv, vjerojatno nepravedan, portret. Napokon je našla malo utjehe u stidljivoj zaljubljenosti u svog suzatočenika Petera Van Daana.
Svi su u tom tajnom stanu živjeli u stalnoj strepnji od nacističke racije, iza koje bi sasvim sigurno uslijedili uhićenje i deportacija. Anna je prije bila najpričljivija u obitelji, pa se sad vrlo ponosila svojom novootkrivenom sposobnošću da mirno sjedi i šuti. U dva su se navrta u skrovištu začuli zvukovi provaljivanja, ali se pokazalo da su to bili „samo“ provalnici, kojih je pojavom nestašice hrane bilo sve više.
Kraj na pomolu
Kad je Njemačku napustila ratna sreća, zatočenici skrovišta počeli su se nadati savezničkoj invaziji i svome izbavljenju. Čekanje se činilo beskrajnim, no onda je 6. lipnja 1944. počelo iskrcavanje u Normandiji. Frankovi su likovali, a Anna je pomišljala kako bi već ujesen mogla ponovno u školu. međutim, dva mjeseca potom, na dan 4. kolovoza, slijedeći dojavu doušnika, tajna je policija ušla u zgradu, provalila u skrovište i odvela njegove stanovnike.
Skrivanje im je produžilo život, ali ih nije i spasilo. Annu i njezinu sestru najprije su otpremili u Auschwitz, a potom u koncentracijski logor Bergen-Belsen, gdje su se zarazile tifusom. Margot je umrla prva. Koncem ožujka 1945., samo dva mjeseca prije kraja rata, umrla je i Anna. Njena majka, Van Daanovi, Peter i Dussel, stradali su svi redom u posljednjim mjesecima holokausta.
Preživio je samo Otto Frank. Kad se vratio u Amsterdam, otkrio je da su prijatelji uspjeli spasiti Annin dnevnik. Objavljen je 1947., i otad ne prestaje izazivati sućut svojih čitatelja.
Članak je izvorno objavljen u 17. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
