Teško je reći kada je počelo istraživanje podmorja. Najstariji zapis vezan uz ronjenje nalazi se u rukopisu grčkog filozofa Aristotela u kojem spominje ronilačko zvono koje koristi vojska Aleksandra Velikog prilikom čišćenja luke na Tiru 332. godine pr. Kr. Tamo je zapisano da je to bila tvorevina u obliku zvona i izgleda da nije baš ulijevala previše povjerenja. Bila je to velika drvena bačva koju je čovjek stavljao preko glave i gornjeg dijela tijela i tako opremljen hodao po morskome dnu. Pritisak zraka zarobljenog pod zvonom sprječavao je prodor vode unutra. Ovako stvoren zračni džep omogućavao je disanje i gledanje pod vodom.
Gotovo dvadeset stoljeća kasnije, tek 1616. njemački izumitelj Franz Kessler izgradio je ronilačko zvono koje je sezalo sve do roniočevih gležnjeva. To je za posljedicu imalo veći volumen, odnosno više zraka za disanje i bolju vidljivost morskoga dna. Godine 1716. engleski astronom Edmund Halley izumio je prvo pravo zvono koje je tadašnjem roniocu omogućilo boravak na dubini od 18 metara čitavih sat i pol. Za razliku od prijašnjih, Halleyevo zvono imalo je prozorčiće sa strane koji su omogućavali pristup površinske svjetlosti unutar samog zvona. Dotok zraka u zvono bio je osiguran kožnatim crijevima iz posuda sa zrakom koje su se prema potrebi spuštale s površine.
Oprema kakva se danas koristi počela se razvijati u 19. stoljeću. Njemački izumitelj August Siebe je 1819. godine konstruirao prvo ronilačko odjelo – bakreni šljem pričvršćen na odijelo od platna i kože. Ronilac se snabdijevao zrakom pumpama s površine preko cijevi pričvršćene na šljem. 
To je omogućavalo da se odijelo puni zrakom od vrha šljema prema dolje i time sprječava dotok vode u šljem. Odijelo je bilo otežano utezima kako zrak u šljemu ne bi podizao ronioca prema površini.
Izum autonomnog ronilačkog aparata bio je velika prekretnica u razvoju ronjenja jer je roniocu omogućio autonomiju zato što se više zrakom nije trebalo opskrbljivati s površine.
Zašto nam treba ronilačka oprema? Čovjek je evolucijom razvio čula i sposobnosti prilagođene boravku na kopnu pa ulazak pod vodenu površinu predstavlja ulazak u neprirodnu okolinu. Vid pod vodom postaje slab, disanje nemoguće, kretanje otežano i usporeno, toplina tijela se ne može održavati i sluh u većoj mjeri postaje neučinkovit. Zbog toga je čovjek morao pronaći rješenje kako bi boravak pod vodom mogao učiniti dugotrajnijim, sigurnijim i ugodnijim.
Osnovna ronilačka oprema sastoji se od maske i disalice, ronaličkog odijela, peraja i autonomnog ronilačkog aparata. Taj se aparat sastoji od visokotlačnog spremnika (ronilačke boce), sustava crijeva i ventila za dovod zraka iz boce u usta te ronilačkog prsluka. Ronilačke boce izrađene su od legura aluminija i čelika, a najčešće se koriste one volumena 10, 12, 15 i 18 litara. Ronilački prsluk služi za finu regulaciju plovnosti u skladu s promjenom dubine, odnosno za promjenu dubine bez potrebe da se ronilac koristi snagom vlastitih mišića.
Od ostale opreme i instrumenata valja izdvojiti pojas s olovima te manometar i dubinomjer koji služi za mjerenje dubine na principu pretvorbe izmjerenog tlaka okoline. Dubinomjer mjeri dva vrlo važna podatka: trenutnu i najveću postignutu dubinu.
Postoje ljudi koji rone rekreativno i to uglavnom zato da bi uživali u promatranju ljepota podvodnog svijeta. Postoje i profesionalni ronioci koji su izvježbani za obavljanje ronilačkih poslova na naftnim platformama, podvodnim cjevovodima, gradnji podvodnih elemenata mostova ili gatova u lukama. Granica rekreativnog ronjenja je 40 metara, a sve preko te dubine izlazi iz takozvanog režima sigurnosti.
Većina opasnosti kojima su izloženi ronioci proizlazi iz činjenice da se ispod površine vode nalaze u uvjetima povišenog tlaka. Sa svakim povećanjem dubine, povećeva se vrijednost tlaka okoline. Stanoviti rizik po ronioca krije se i u činjenici da se pri ronjenju udiše zrak pod povišenim tlakom. Zrak koji udišemo na površini je smjesa plinova (dušik 78%, kisik 21% i ugljični dioksid 0,3%) neophodna za život i procese u organizmu. Pad parcijalnog tlaka kisika ispod 0,2 bara izaziva nesvjesticu i moguće utapljanje. Zato vrijedi zlatno pravilo da ronilac nikada ne ron
i sam.
Kod opasnosti svakako vrijedi izdvojiti i dekompresijske bolesti do kojih dolazi uslijed otapanja dušika u krvi odnosno tkivima organizma. Povećanjem vrijednosti tlaka povećava se i količina otopljenog dušika.
Prilikom izrona u tkivima mogu zaostati mjehurići dušika koji se prebrzim smanjenjem tlaka naglo šire i time razdiru tkivo. Kako bi se to spriječilo, brzina izrona ne smije preći 7 – 10 m/min, a obavezni su i dekompresijski zastanci na određenim dubinama.
Bez obzira kojim povodom ronili, svakom roniocu sigurnost mora biti na prvom mjestu. To posebno vrijedi za profesionalne ronioce jer su zadaci koji se pred njih stavljaju vrlo zahtjevni. Uz pouzdanost i sigurnost današnje opreme, svakoj osobi bez značajnijih zdravstvenih tegoba, ronjenje je dostupno kao svakodnevna rekreacija. Važno je da čovjek bude priseban, svjestan u svakom trenu što mu se događa te što mu se može događati zbog fizioloških ograničenja organizma. Valja imati na umu gdje je i čemu služi pojedini komad opreme, jer upravo ronilačka oprema roniocu omogućuje siguran i dugotrajan boravak u podvodnom okružju.
