“Crvenokošci” nisu bili jedan narod. Među njima je bilo mnogo raznih skupina ili plemena čiji se način života međusobno znatno razlikovao. Rasprostranjeni preko čitavog američkog kontinenta, živjeli su na njemu tisuće godina prije dolaska bijeloga čovjeka.
Prešavši iz Sibira još dok su kontinenti bili povezani, prvi su ljudi u Sjevernu Ameriku doprli oko 35.000 godina prije Krista. Potom su se raširili po Sjevernoj i Južnoj Americi, prilagodili se mjesnim uvjetima te stvorili razna plemena odnosno narode.
Neki od njih živjeli su od lova i ribolova, dok su drugi naučili obrađivati zemlju. U skladu s okolišem, izrađivali su različita skloništa. Tako su, primjerice, prenosivi šatori – tepee, wigwam – bili idealni za nomadske lovce plemena Crna noga (Blackfoot). Narod Pueblo gradio je kuće od blata te se tako štitio od velike vrućine pustinjskoga kraja u kojem je živio.
Starosjedilački američki narodi razvili su odvojene kulture, jezike i identitete. Kad su u Ameriku stigli prvi Europljani, zatekli su preko 300 raznih indijanskih naroda i jezika. Godine 1492. Kolumbo je postao prvim Europljaninom koji se na današnjim Velikim Antilima susreo s američkim starosjediocima. 
Nazvao ih je “los indios” ili Indijancima, zato što je vjerovao da je pristao u Indiji, a ime je do danas ostalo zajedničko svim autohtonim američkim narodima.
Prvi europski narod koji se nastanio na novoj zemlji i počeo je iskorištavati bili su Španjolci. Do američkog su kopna, poluotoka Floride, 1513. godine stigli kao osvajači. Nikada se nisu doseljavali u velikom broju, ali su porobili domorodce i prisilili ih da obrađuju osvojenu zemlju. Isto su ih tako prisiljavali da se odreknu svojih vjerovanja i prijeđu na kršćanstvo.
Španjolci su se proširili kroz jugoistočna područja Sjeverne Amerike te na prostoru današnjeg Teksasa. Njihov će se dolazak drastično odraziti na život mnogih indijanskih naroda. Prije dolaska bijelog čovjeka, u Americi nije bilo konja, pa su starosjedioci tek od Europljana preuzeli te korisne životinje. Indijanski narodi koji su živjeli na rubu Velikih ravnica, što su se protezale preko središta kontinenta, živjeli su od poljodjelstva i lova na bizone.
Isprva su lovili pješice, a kad su dobili konje postali su još bolji lovci. Tada su se preselili na ravnice, gdje su živjeli slijedeći golema stada bizona.
Početkom 17. stoljeća engleski i nizozemski kolonisti počeli su se trajno naseljavati na istočnoj obali. Za razliku od Španjolaca, oni su došli živjeti i raditi na zemlji pa su se činili bezopasnima. Mnogi su ih starosjedilački narodi dočekali dobrodošlicom i u prvo im vrijeme pomagali, osobito kad im je trgovina s Europljanima donijela vatreno oružje, bolje oruđe i slično.
Početak sukoba
Nesporazumi i sporovi uskoro su doveli do sukoba između Indijanaca i bijelaca. Godine 1636. kolonisti u Massachusettsu hjeli su osvetiti dva trgovca koja su navodno ubili Indijanci iz plemena Pequot, pa su uništili selo od 500 stanovnika. Takva reakcija zorno oslikava stav europskih kolonista u sljedećih 300 godina. Bijeli je čovjek na Indijance gledao svisoka, kao na divljake i pogane.
Najvećim dijelom 18. stoljeća američki su se starosjedioci uspijevali oduprijeti prodoru Europljana. Englezi, Francuzi i Španjolci bili su zaokupljeni međusobnim borbama za prevlast u Novom svijetu, u kojima su na različitim stranama sudjelovali mnogi indijanski narodi. 
Indijanci su se borili na obje strane i u Američkom ratu za nezavisnost, koji je završio pobjedom američkih kolonista nad Englezima i rođenjem Sjedinjenih Američkih Država. Poslije rata su proengleski Irokezi kažnjeni: poharano je 40 njihovih logora, s slomljeni je narod protjeran u Kanadu.
U ratovima 18. stoljeća borbe su bile doista krvave. Neka su indijanska plemena bila sklona velikim okrutnostima: u to se doba posebice proširio i jedan od strašnijih indijanskih običaja – skalpiranje. To je zapravo odsijecanje i guljenje kože i kose s glave ubijenog neprijatelja. Običaj su poticali Europljani plaćajući unajmljene indijanske saveznike prema broju donesenih skalpova. U 19. stoljeću su i bijelci i Indijanci nastavili groznu tradiciju skalpiranja žrtava.
Nakon uspjeha Američke revolucije, u Sjevernoj je Americi znatno opao broj sukoba između europskih zemalja. U novoj američkoj republici starosjedioci su bili pod stalnim pritiskom da prodaju ili prepuste svoju zemlju bijelcima, a potom pobjegnu ili se presele u rezervate. Politika američke vlade bila je čišćenje zemlje od svih Indijanaca, pa čak i od “civiliziranih naroda” među njima, to jest plemena koja su prihvatila bjelačku nošnju i način života.
Do 1830-ih godina plemena istočno od rijeke Mississippi prekinula su svaki otpor takvoj politici. Zapadno od te rijeke ležale su Velike ravnice, za koje se mislilo da su presuhe, a život na njima isuviše opor da bi bijelom čovjeku bile zanimljive za naseljavanje. Zato je vlada Sjedinjenih Država odlučila prisiliti indijanska plemena da se presele na zapad, na Velike ravnice, koje će ostati njihovima tako dugo “dok raste trava i teku rijeke”.
Karavana suza
Među indijanskim narodima protjeranim na Velike ravnice bili su i oni iz plemena Cherokee. Iako su se protiv toga borili po sudovima, ipak su 1838. godine deportirani u Oklahomu. Njihovo putovanje dobilo je ime “Karavana suza”jer je na njemu četvrtina plemena izginula od gladi, bolesti i napora.
Ali Indijanci ni na Velikim ravnicama nisu imali mira “dok raste trava”. Kad je 1848. u Kaliforniji otkriveno zlato, zaprežna su kola ravno preko indijanskih lovišta počela prevoziti na tisuće tragača. 
Shvativši da Ravnice i nisu tako negostoljubive kao što se isprva činilo, na njih su se počeli slijevati kolonisti. Kad je potom bila pozvana i američka vojska da zaštiti koloniste, sukob je mogao imati samo jedan ishod.
Američki su se starosjedioci na Ravnicama dugo opirali promjenama što ih je donio bijeli čovjek. Život nomadskih lovaca stvorio je od njih vješte jahače i dobre strijelce, dobro opremljene za gerilsko ratovanje, ratnike kojima je bilo teško ući u trag na njihovu teritoriju.
Ipak su indijanski narodi na koncu morali popustiti pred bijelim čovjekom. Možda je pritom najvažniji razlog njihove predaje bio masovni pokolj velikih stada bizona, koji su izvršili bijeli lovci. Indijancima, koji su se našli pred smrću od gladi, nije preostalo drugo no da se odreknu nomadskog načina života i nasele se u rezervate koje su im odredile američke vlasti.
Sioux Indijanci su se tome oduprli povevši više ratova protiv bijelog čovjeka, i tako uspjeli sačuvati najveći dio svog teritorija. Kad je na njihovoj zemlji, u svetim Crnim brdima (Black Hills) u Južnoj Dakoti otkriveno zlato, izbio je novi rat s državom. U tom je ratu, godine 1876. u bitci kod Little Big Horna, na legendarnom “Custerovu posljednjem položaju” poginuo i general George Custer s više od 200 svojih ljudi. Prema jednima, Siouxi su mu priredili zasjedu, dok drugi navode da je on nepromišljeno napao veliki indijanski logor. Ta je katastrofa navela američku vojsku da krene u nemilosrdan zimski pohod za kojeg je poglavica Bik Koji Sjedi (Sitting Bull) bio otjeran u Kanadu, a drugi su se Siouxi morali predati.
Konačno pokoravanje
Do tada je većina Indijanaca s Ravnica bila protjerana i prebačena u rezervate. Uvjeti u njima bili su tako loši da su povremeno izazivali pobune i bjegove, ali je 1886. s predajom apaškog (Apache) poglavice Geronima zamro i zadnji dah otpora. 
Četiri godine kasnije došlo je do boja kod Ranjenog koljena (Wounded Knee). To zapravo i nije bila bitka nego krvavi pokolj više od 250 Siouxa, muškaraca, žena i djece. Vojnici su poslani da potisnu novi vjerski obred, takozvani Ples duhova, za koji su Indijanci vjerovali da će ih osloboditi od bijelog čovjeka i vratiti bizone, no čini se da su se oni bili odlučili osvetiti za poraz kod Little Big Horna.
Zanemareni i osiromašeni, američki su se starosjedioci demoralizirali i broj im je počeo naglo opadati. Vlasti su pokušavale kojekakvim sredstvima razoriti njihov plemenski život, napose razbijanjem zajedničke indijanske zemlje u pojedinačne parcele.
Pritom su sav “višak” uzimali bijeli doseljenici, pa su tako Indijanci između 1880. i 1930. godine na ovaj ili onaj način izgubili dvije trećine preostalog tla.
Godine 1924. američki su starosjedioci napokon formalno postali punopravni američki građani: priznato im je državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država. Mnogi su se od njih, vidjevši da je stari način života nestao u nepovrat, preselili u gradove. Pritom su, međutim, siromaštvo rezervata samo zamijenili bijedom sirotinjskih predgrađa. Ipak je 1960-ih godina broj američkih Indijanaca počeo rasti, pa su se i oni, poput drugih manjina, počeli boriti za svoja građanska prava. Usprkos niskoj naobrazbi, nezaposlenosti i rasnoj diskriminaciji, mnogi su pokušali obnoviti svoj identitet, a do 1990-ih broj im se popeo na oko dva milijuna.
Tekst je izvorno objavljen u 12. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
