Naravno, neke tvari ostavljaju izdajničke tragove kao što je pjena koju stvaraju ispuštena sredstva za čišćenje, dok ulja i sadržaj neobrađenih kanalizacijskih voda plutaju na površini. Svi se zagađivači mogu otkriti u laboratorijima standardnim biokemijskim testovima. Iz testova postaje jasan stupanj zagađenja i relativna čistoća vode. Jedan od načina kojim znanstvenici mogu mjeriti stupanj onečišćenja je praćenje utjecaja na biljke i životinje.
Vrste zagađenja
Ponekad do velikih promjena u kvaliteti vode dolazi isključivo prirodnim putem ili indirektnim utjecajem čovjeka. Tlo sadrži mnoge hranjive tvari, a neke se od njih, poput nitrata, oslobađaju tijekom oranja travnjaka i poljoprivrednih površina, te se isprane jačim padalinama izlijevaju u obližnji vodotok. I aluminij je vezan u tlu, a razne ga kemijske reakcije otpuštaju u vodu. Iz poplavljene livade može se otpustiti magnezij i uzrokovati pomor riba. 
Ovo je uistinu isključivo prirodni utjecaj. Snijeg zadržava veliku količinu kemijskih spojeva koji se u proljeće, s promjenom temperature, izliju u rijeke i potoke te polako pronalaze put do jezera. Tako se kiselost jezera naglo mijenja baš u vrijeme odlaganja jaja vodenih organizama, pa cijeli pomladak može biti deformiran ili jednostavno nestati. Ipak sva su ova zagađenja beznačajna u usporedbi s onima koje neposredno uzrokuje čovjek.
Poljoprivrednici u okoliš unose veliku količinu kemijskih spojeva koji se ispitu u slatke vode. Naveliko se koriste herbicidi, insekticidi, akaricidi i fungicidi, koji svi skupa sadrže 450 aktivnih sastojaka koje nazivamo biocidima. Rast usjeva potiče se gnojenjem tla pomoću fosfata i nitrata. Otrovne tekućine slijevaju se iz silosa i svinjogojskih i peradarskih farmi. Mnoštvo farmaceutskih proizvoda – antibiotika, hormonskih preparata, inhibitora rasta – ispušta se i miješa sa sredstvima za dezinfekciju.
Od onečišćene vode napraviti pitku nije jednostavno, a brojne kemijske tvari koje se pritom koriste neminovno ostavljaju tragove. Vjeruje se da određeni popratni spojevi nastali kloriranjem vode uzrokuju nastanak karcinoma. Korištenje aluminij-sulfata u pročišćavanju vode dovedeno je u pitanje 1988. godine kada je nekoliko tona ispuštenih u vodene rezerve u Camelfordu u Cornwallu uzrokovalo mnoštvo bolesti među lokalnim stanovništvom.
Industrijska su postrojenja odgovorna za mnoga onečišćenja, od kojih su najopasniji teški metali: kadmij, olovo i cink. Kisele kiše, velikim dijelom uzrokovane spaljivanjem fosilnih goriva, značajan su zagađivač slatkih voda.
Ulazak u slatke vode
Tvari koje uzrokuju onečišćenja slatkih voda slijevaju se iz najrazličitijih izvora. Uglavnom ih posredno ili neposredno skrivi čovjek: nesretnim slučajem, namjernim rasipanjem krutog otpada ili otpadnih voda. Najčešće su to kemijski spojevi nastali kao usputni proizvodi ili otpaci nakon proizvodnje, kiseline, teški metali, radioaktivni otpad, nafta i naftni derivati, sitne čestice šljunka ili ugljena i toplinsko onečišćenje.
U poljoprivrednim krajevima izvor najvećeg onečišćenja uopće nije upitan. Neprerađeni izmet životinja sakuplja se na farmama i rasprostire po tlu. Mnogi sastojci, isprani kišom, nepogrešivo nalaze put do izvora slatke vode.
Poljoprivrednici naveliko koriste dušik, fosfor i kalij koje zbog većih prinosa rasipaju po tlu. Veliki dio umjetnih gnojiva nalazi put do slatkih voda. Neki organski spojevi u okolišu opstaju godinama, šire se lancima prehrane i uzrokuju ekološke probleme. Organski su se kloridi pedesetih godina uvelike koristili u svijetu, a danas se postupno ukidaju.
U ribogojilištima se koristi velika količina lijekova za kontrolu bolesti, pa su otpadne vode koje se spuštaju nizvodno ogromna prijetnja slatkovodnim staništima.
Dok šuma sazrijeva, povećava se kiselost šumskog tla pa se tijekom jakih padalina mogu zakiseliti obližnje vode i uzrokovati pomor živog svijeta. Sječa šuma i isušivanje kanalima odgovorni su za slijevanje željeza, aluminija i kadmija u vodotokove.
Životinjski organski otpad nije ništa manje opasan od kanalizacijskih voda koje se slijevaju iz naseljenih mjesta i može uzrokovati ogromne ekološke katastrofe u potocima i rijekama. U Velikoj Britaniji, na primjer, 95% kanalizacijskih voda se obrađuje, ali ostatak se neobrađen ispušta u rijeke i uzrokuje širenje bolesti.
Osobito je štetno onečišćenje voda nastalo zbog zagađenog zraka. Zrak je često opterećen pepelom, čađom, prašinom, zagađivačima u obliku sitnih kapljica, ali i plinovima poput sumpor-dioksida i dušičnim oksida. Sve njih ispušta industrija ili poljoprivreda. Kada se u kišnim kapima spoje plinovi i voda, stvaraju se sumporne i dušične kiseline.
Ulazak zagađivača u vode
Bilo da su u krutom ili tekućem stanju, zagađivači pronalaze put do slatkih voda. Dio odloženog krutog otpada na površini tla otopit će kiša i omogućiti mu da prodre sve do podzemnih voda. Isto će tako najvjerojatnije dospjeti i u lokalne vodotokove. Ukoliko je zagađivač u tekućem stanju, prodiranje u zalihe slatke vode još je jednostavnije. Velika količina kemijskih sredstava raspršenih po usjevima ulazi u lokalne vodotokove ili u tlo, gdje se mogu spojiti s podzemnim vodama. Čak 80% sredstava kojima se zaprašuju nasadi odmah je izgubljeno, jer promaše cilj pa se izgube u tlu.
Ukoliko se isključe vode zarobljene u polarnim kapama i ledenjacima, 97% svjetskih zaliha slatke vode nalazi se pod zemljom. Iz njih se pitkom vodom opskrbljuje jedna trećina stanovništva i 80% svjetske poljoprivrede. Podzemne vode su izvrsne kvalitete, ali kada se jednom onečiste izuzetno ih je teško ponovo očistiti jer su nedostupne, nalaze se u ogromnom volumenu i jako sporo teku.
Mjerenje onečišćenja
Mrtva riba je jedan od jasnih znakova koji ukazuju na onečišćenje, ali postoje i mnogo profinjeniji načini kojima se ono dokazuje. Onečišćenje slatkih voda mjeri se po biološkoj potrošnji kisika (BPK) te pokazuje koliko unesena tvar troši kisika iz vode. Posljedica onečišćenja je nedostatak kisika i uginuće živog svijeta. U Europi, BPK čistih rijeka iznosi 5 mg/l, a BPK neobrađenih kanalizacijskih otpadnih voda 350 mg/l.
Utjecaj za živi svijet
Jedan od najčešćih znakova zagađenja slatkih voda je zelena površina vode nastala kao posljedica ubrzane eutrofikacije. Eutrofikacija je prirodni proces starenja jezera koji može trajati tisućama godina. Izrazito je spor kod dubokih jezera u hladnijim klimama. Čovjek je unosom organskih tvari u jezera taj proces znatno ubrzao. Vodene biljke i alge cvatu na površini vode kada voda postane prebogata koktelom tvari koje se slijevaju iz okolnog tla. Fosfati uzrokuju bržu eutrofikaciju od nitrata, ali oba spoja potiču rast biljaka kao što su vodena leća, alge i razne vrste bakterija.
Posljednjih 20 godina situacija je postala alarmantna jer je većina slatkovodnih stajaćica postala zelena ili zatrovana. Slatka voda postala je poput hranjive podloge za potencijalno opasne vrste bakterija, praživotinja i gljiva. 
Bakterijske vrste Salmonella, Listeria i praživotinje Cryposporidium i Giardia jednako su opasne za čovjeka kao što je to u 19. stoljeću bila kolera.
Zelene alge koje cvatu na površini vode djeluju poput debelog šumskog svoda i sprječavaju prodor Sunčeve svjetlosti. To znači kraj procesu fotosinteze zelenih biljaka i proizvodnji kisika, o čemu ovise vodeni beskralježnjaci i kralježnjaci. Štoviše, određene vrste modrozelenih alga proizvode otrovne tvari koje ubijaju ribu i ostale vodene organizme.
Danas su zbog cvjetanja algi i onečišćenja ljudi uskraćeni za ugodne ljetne odmore na obalama jezera. Sječa šuma i bacanje umjetnih gnojiva unose velike količine hranjivih tvari u vode.
Kisele kiše uzrok su najvećih ekoloških katastrofa u Kanadi, SAD-u i na sjeverozapadu Europe. U Švedskoj je od 85.000 jezera 16.000 kiselih, a 5.000 ih je u potpunosti izgubilo ribu. S istim problemia bore se i Škotska i Norveška, koje su izgubile 40% ribe u kiselim vodama. Većina ovih jezera leži na silikatnim stijenama pa su već prirodno kiselkasta. Stoga svaki dodatni utjecaj može biti koban.
Većina kiselih kiša u Skandinaviji dolazi sa zapada, jer britanska industrija svake godine ispušta 3,7 milijuna tona sumpornog dioksida. Većina rijeka i jezera ima pH između 6,5 i 8,5. Najkiselije kisele kiše imaju pH oko 4. Kod pH od 5,5 riblja se populacija prestaje razmnožavati, a ukoliko padne ispod 5 većina će riba uginuti. Na istoku SAD-a godišnje se gubi milijarda USD na sportskom ribarstvu zbog uginuća pastrva.
Incidenti vezani uz onečišćenje uglavnom ubijaju živi svijet, osobito ribe, na dramatičan i svima vidljiv način. Ali ponovno naseljavanje i obnova populacija mogu biti brzi, osobito ako im pomaže čovjek. Neki će se beskralježnjaci probiti u oštećeno područje iz gornjih tokova rijeka; ostali, poput vodenih kukaca doletjet će kroz nekoliko sati. Mnogi su organizmi dobri pokazatelji stupnja čistoće vode. Pastrve, rakušci i virnjaci zadržavaju se u najčišćim vodama, u onečišćenim vodama s malo kisika borave praživotinje, pijavice i ličinke komaraca, a u otpadnim vodama glibnjače (rod Tubifex) i mnogobrojne bakterije. Kao što kažu i njihovi latinski nazivi, pijavica (Helobdella stagnalis) i puž (Lymnaea stagnalis) dobro podnose zagađene vode i jasno ukazuju na stanje svoga staništa.
Teški metali
Olovo je teški metal koji može biti otopljen u slatkim vodama. Jedan od izvora onečišćenja olovom je korištenje utega u ribarstvu. Utezi se redovito odbacuju kada se mreža ili najlon zamrse. Olovo ima razarajući učinak na labudove koji gutaju utege dok skupljaju vodeno bilje. Olovo ostaje u ptičjem želucu, otapa se i ugrađuje u organizam i polako ubija životinju. „Slomljeni vrat“ posljedica je trovanja olovom. Mišići više ne mogu održavati uspravnim dugačak vrat ptice, pa ona polako ugiba od izgladnjelosti. Kadmij je još jedan teški metal koji se uvlači u slatkovodna staništa, utječe na ribu, a preko nje i na čovjeka.
Čišćenje Temze
Rijeka Temza bila je jedna od najprljavijih rijeka na svijetu, pa početkom 20. stoljeća u njoj i nije bilo ribe. Danas se, nakon duge kampanje, vratilo stotinjak vrsta riba, uključujući i migratorne vrste pastrva i lososa. Za uspjeh je uglavnom zaslužno uporno provjeravanje industrijskih otpadnih voda i progon krivaca. Kod rijeka u koje ulazi plimni val, kakva je i Temza, nakupina raznog otpada može stajati tjednima, jer iako ga rijeka odvlači prema ušću po 16 km dnevno, plimni ga val vraća za 15,3 km. Vodom iz Temze opskrbljuju se sva naselja duž njene obale. Svaki se put voda pročisti u skladu s traženim standardima, zatim se iskoristi, onečisti, ponovo pročisti i ispusti natrag u Temzu. S obzirom da se taj ciklus stalno ponavlja, sa sigurnošću se može ustvrditi da je voda iz Temze koja protječe pored Parlamenta prošla kroz mnogo pari bubrega. Čišćenje Temze je velika uspješna priča, pa je više ne uspoređujemo s rijekom Rajnom u Njemačkoj ili s rijekom Ohio u SAD-u, koja je jednom planula i spalila most jer je na njenoj površini plutalo mnoštvo tvari iz petrokemijske industrije.
Članak je izvorno objavljen u 54. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
