Neki ljudi smatraju da se svi psi mogu podijeliti u dvije velike skupine: one koji su slični vukovima i na one koji su slični čagljevima. Drugi pak znanstvenici mišljenja su da su svi psi potomci jedne jedine izumrle vrste – Tomarctus.
Bez obzira na istinu o njihovu podrijetlu, zna se da su psi po prvi puta pripitomljeni još u kameno doba, vrlo vjerojatno prije više od 100.000 godina. To nam dokazuju crteži iz paleolitika koji prikazuju lov ljudi s psima.
O razlozima zbog kojih se psa počelo smatrati „čovjekovim najboljim prijateljem“ postoje mnoge teorije a najvjerojatnija je da su se psi zbog svoje sklonosti skupljanju ostataka priklonili čovjeku, a on je ubrzo razvio sve mogućnosti ove inteligentne, vješte i uglavnom poslušne životinje.
Kad je pripitomio psa, čovjek ga je za svoje osobite potrebe selektivno razmnožavao pa su tako nastali rasni psi. Danas su mnogi psi samo kućni ljubimci.
Između 3000. i 2000. godine pr. Kr. drevni su Egipćani razvili nekoliko prepoznatljivih pasmina, uključujući i jednu vrstu hrta i terijera. Pripitomljeni psi često su spominjani u grčkoj i rimskoj književnosti, a poznato je da su Rimljani imali pse čuvare, goniče – koje su koristili prilikom lova – i pse koji su čuvali hramove i javne građevine.
Uloga psa goniča je proganjanje plijena. Ptičari su uvježbani da pronađu ptice koje borave uz vodu te ih potjeraju da polete kako bi ih lovci lakše mogli ustrijeliti. Gotovo svaki krupniji pas može biti pas čuvar, ali najčešće se u tu svrhu odabiru njemački ovčar, doberman, buldog i rotvajler. Ovčari pomažu u vođenju i okupljanju ovaca, a mogu i zaštititi stado od grabežljivaca. U nekim se krajevima često organiziraju natjecanja ovčara da bi se iskušala njihova brzina, umješnost i snalaženje u novim situacijama.
Psi vodiči uvježbani su tako da zamjenjuju vid slijepim osobama. U tu se svrhu najčešće koriste labradori jer su inteligentni i poslušni, ali i njemački ovčari te neke druge pasmine. Prvi trkaći psi vjerojatno su se razmnožili u Egiptu prije više tisuća godina. Najbrži od svih su hrtovi koji mogu postići brzinu od 50 km/h.
Svi psi imaju dobro razvijen osjet mirisa, a one s najboljim njuhom koriste policajci i carinici za pronalaženje droge i nekih drugih predmeta. Postoje i psi koji su uzgajani kao lovački psi, na nekim graničnim prijelazima u SAD-u, provjeravaju putnike i njihovu prtljagu u potrazi za ilegalno unesenim biljkama.
Najpoznatiji pas spasilac bez sumnje je bernardinac koji je dobio ime po konačištu na prijevoju u Švicarskim alpama gdje se već više od 200 godina psi šalju u pomoć putnicima izgubljenim u snijegu.
Psi u prosjeku žive petnaestak godina a rijetki dožive i 20. Jako se razlikuju po veličini i fizičkim osobinama, pa tako odrasli pas može težiti između dvije i stotinu kilograma.
No, unatoč raznolikim vanjskim obilježjima, psi anatomski jako nalikuju jedan drugome. Psi mogu biti kratkodlaki ili dugodlaki, kovrčave ili ravne dlake, a mogu i ne moraju imati donju dlaku. Odrasli pas ima 42 zuba, a mladi pas ima mliječne zube koji ispadaju kad napuni 5 mjeseci. Psi se ne znoje već toplinu otpuštaju kroz vlažni nos, hlapljenjem preko jezika i dahtanjem.
Dugo se smatralo da psi ne razlikuju boje, ali to je samo djelomice istina. Oni ne mogu razlikovati boje od zelenožute i narančaste do crvene, ali su istraživanja pokazala da razlikuju one iz suprotnog dijela spektra.
Psi su mesojedi. Iako će ponekad pojesti kuhano ili sirovo povrće i žitarice, glavninu njihovog jelovnika mora sačinjavati meso. Odmah po rođenju psići su slijepi, a oči otvaraju deseti dan. Pas dosegne punu veličinu krajem druge godine.
Najučestalije bolesti pasa su štenećak i paraziti poput trakavice. Najopasnija je bjesnoća, bolest koju bolesna životinja ugrizom može prenijeti ljudima. Bjesnoću možemo spriječiti cijepljenjem dok je pas još štene.
Postoji šest autohtonih hrvatskih pasmina. To su dalmatinski pas, hrvatski ovčar, istarski kratkodlaki gonič, istarski oštrodlaki gonič, posavski gonič i tornjak.
