Dubrovačko-neretvanska županija

Dubrovačko-neretvanska županija

Dubrovačko-neretvanska županija smještena je na krajnjem jugu Hrvatske, a granica s Bosnom i Hercegovinom zemljopisno ju dijeli na izduženo razvedeno obalno područje s poluotokom Pelješcem i otocima kao što su Mljet, Lastovo, Korčula i Elafiti, te na neretvanski dio na prostoru Donje Neretve. Glavno kulturno, upravno i gospodarsko središte Županije je jadranski biser – grad Dubrovnik, a uz njega Županija se još sastoji od otočkog grada Korčule, te gradova Metkovića, Ploča i Opuzena. Osim pet gradova, Županiju sačinjavaju i 22 općine s kojima ona danas broji više od 122 tisuće stanovnika. Također, Županija na južnom djelu graniči s Crnom Gorom, na istoku i sjeveru s Bosnom i Hercegovinom, te na svom neretvanskom dijelu sa Splitsko-dalmatinskom županijom.

Zbog svoje predivne razvedene obale, blage mediteranske klime te povoljnog zemljopisnog položaja na području današnje Županije su vrlo rano počele obitavati prve ljudske zajednice. Tako već prije četiri tisuće godina na ovim prostorima borave Iliri, a u 2. stoljeću prije Krista Rimljani, nakon kojih se ovdje kroz stoljeća izmjenjivala vlast raznih sila, od Istočnih Gota, Bizanta, Slavena i Avara, Venecije, ugarsko-hrvatskog kraljevstva, rimsko-njemačkog carstva, te Osmanskog, Habsburškog i Napoleonovog carstva. Unatoč brojnim stranim silama koje su se izmjenjivale na ovim prostorima, ipak je za Županiju najznačajnije postojanje Dubrovačke Republike, koja se razvila iz malenog grada Dubrovnika koji već od 13. stoljeća razvija elemente državnosti te širi svoju vlast i prosperitet na većinu područja današnje Županije sve do ukidanja Republike od strane Napoleona početkom 19. stoljeća. Nakon Francuza područje Županije slijedi sudbinu Hrvatske u sklopu Austro-Ugarske do 1918. godine, te unutar Jugoslavije sve do stvaranja samostalne Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Upravo zbog prelijepe prirode i bogate povijesti koja je na čitavom prostoru Županije ostavila velikog traga, Dubrovačko-neretvanska županija je danas jedna od turistički najposjećenijih hrvatskih županija, te uz razvijeno pomorstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo i brodogradnju, turizam predstavlja njenu najznačajniju privrednu granu. Grad muzej – Dubrovnik danas privlači brojne posjetitelje iz cijeloga svijeta, a za njim ne zaostaju ni ostala mjesta Županije poput Korčule, Stona i Cavtata, koji svoju ponudu temelje na bogatom kulturnom-povijesnom nasljeđu, te prelijepoj prirodi uz Jadransku obalu i dolinu rijeke Neretve.

Što se tiče prometne povezanosti, Dubrovačko-neretvanska županija je danas povezana s ostatkom Hrvatske turističkom cestom uz obalu, a u tijeku su gradnja autoceste do Splita, te gradnja mosta Komarna-Pelješac kojim bi se povezala Županija, ali i odvojeni dio Hrvatske. U Županiji se još nalazi međunarodna zračna luka u Čilipima pokraj Dubrovnika i međunarodna pomorska luka Gruž u Dubrovniku, dok je željeznicom ovaj dio Hrvatske povezana preko Ploča i Metkovića s Bosnom i Hercegovinom. Od brojnih županijskih kulturnih dobara s kojima ćemo se detaljnije upoznati kroz predstavljanje svih gradova Županije, važno je spomenuti Stari Grad Dubrovnik koji je uvršten u UNESCO-ovu svjetsku baštinu, te mjesta poput Stona, Korčule, Lastova, Vida, Orebića, Cavtata i Vignja koja se odlikuju brojnim povijesnim građevinama, crkvama i ljetnikovcima. Osim bogate povijesno-kulturne baštine Županija se ističe i bogatom mediteranskom florom i faunom, kako na kopnu tako i u podmorju. Iako su određena područja Županije teško stradala tijekom Domovinskog rata, danas se ona uspješno oporavila od ratnih stradanja, te se nastavlja razvijati i privlačiti sve više znatiželjnih posjetitelja iz cijelog svijeta.

vrh

Dubrovnik

Biser hrvatskog Jadrana, grad Dubrovnik, glavno je administrativno, gospodarsko i kulturno središte Dubrovačko-neretvanske županije. Grad se nalazi na gotovo krajnjem jugu hrvatskog dijela Jadrana, a njegova stara gradska jezgra smještena je podno brda Srđ. Danas se šire područje Dubrovnika prostire od Kleka na zapadu pa sve do rta Prevlake na jugoistoku, a njegovo uže područje obuhvaća turističko područje Ploče na jugoistoku, Lapadski poluotok na zapadu, te grušku luku i Gruž na sjeverozapadu u odnosu na staru jezgru. Grad se danas sastoji od 32 gradska naselja, s kojima broji više od 43 tisuće stanovnika, te predstavlja jedno od najvažnijih turističkih, povijesnih i kulturnih središta Hrvatske, o čemu svjedoči i činjenica da je 1979. godine Dubrovnik postao dijelom UNESCO-ve Svjetske baštine.

Pretpostavlja se da je povijesni razvoj grada započeo u 7. stoljeću, nakon što se rimsko stanovništvo iz grada Epidauruma (današnjeg Cavtata, koji se nalazi južno od Dubrovnika) sklonilo pred slavensko-avarskom provalom na otočić podno Srđa po imenu Laus (što se odnosi na hrid ili stijenu) iz kojeg potječe latinsko ime grada Ragusa. Upravo nasuprot Lausa pod Srđem se ubrzo razvija i hrvatsko naselje Dubrava, što se odnosi na šumu duba ili hrasta, po čemu je Dubrovnik kasnije i dobio ime. U 11. stoljeću u potpunosti nestaje prostorna udaljenost između dva naselja nasipanjem kanala na mjestu gdje se danas nalazi glavna gradska ulica Stradun. Jedinstvena gradska jezgra se tijekom 12. i 13. stoljeća uokviruje zidinama koje se dograđuju sve do druge polovice 17. stoljeća. Od svog osnutka Dubrovnik je bio dijelom Dalmatinskog temata pod Bizantskom vlašću, te se spominje već u 9. stoljeću, a krajem 10. stoljeća u gradu se osniva i dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Za vrijeme križarskih ratova, početkom 13. stoljeća, Dubrovnik dolazi pod vlast Venecije koja ovdje vlada sve do druge polovice 14. stoljeća, kada Zadarskim mirom grad ulazi u sastav hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Važno je spomenuti kako već u drugoj polovici 13. stoljeća dubrovačka komuna dobiva statut te razvija trgovinu sa svojim susjedstvom. Od sredine 14. stoljeća, oslobodivši se vlasti Venecije, Dubrovnik postepeno stiće potpunu samoupravu, te se razvija u slobodnu državu koja do 15. stoljeća širi svoju vlast na otoke Mljet i Lastovo, te Pelješac, Ston, Konavle, Cavtat i Obod. Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. krajem 14. stoljeća, grad se razvija u samostalnu republiku koja dosiže svoj vrhunac tijekom 15. i 16. stoljeća. U vrijeme svog procvata vlast u aristokratskoj i patricijskoj Dubrovačkoj Republici bila je sastavljena od Velikog (parlament) i Malog vijeća (izvršna vlast), te Vijeća umoljenih (senat), a kako bi se smanjila mogućnost za korupcijom knez se birao na mandat od samo mjesec dana. Važno je spomenuti kako je već u 15. stoljeću Republika brojala oko 40 tisuća stanovnika, što svrstava Dubrovnik među veće europske gradove tog vremena. Tijekom 16. stoljeća Dubrovčani uspostavljaju dobre trgovačke odnose s Italijom i Španjolskom, te s Osmanskim Carstvom kojem za svoju neovisnost i slobodnu trgovinu plaćaju danak. U tom razdoblju Dubrovnik razvija jaku trgovačku i ratnu mornaricu, te između ostalog trguje sa solju, te rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima na Sredozemlju ali i šire. Također, uz pomorstvo i trgovinu u to se vrijeme u gradu razvija obrt, te vrlo napredne kulturne, društvene, komunalne i gospodarske institucije, kao i trgovačka i pomorska poduzeća. Isto tako, u to vrijeme prosperiteta Republika otvara brojna diplomatska predstavništva po Europi, te se grad izgrađuje bogatim prihodima od trgovine i obrta. Važno je istaknuti kako se za vrijeme Republike u Dubrovniku najviše cijenila sloboda, što se vidi i po tome što je osim stijega s likom zaštitnika sv. Vlaha, simbol grada bio i stijeg s natpisom Libertas. Tijekom 17. i 18. stoljeća u gradu se kovao i srebrni novac. Za vrijeme renesanse Dubrovnik se ističe kao književno središte s predstavnicima kao što su Ivan Gundulić i Marin Držić. Osim spomenutih književnika, važno je spomenuti kako iz Dubrovačke Republike dolaze i mnogi svjetski mislioci i učenjaci od kojih izdvajamo fizičare Marina Getaldića i Ruđera Boškovića, zatim ekonomskog teoretičara Benedikta Kotruljića, te kompozitore Lukšu Sorkočevića i Ivana Mane Jarnovića. Od kulturnih i znanstvenih ustanova koje djeluju u gradu za vrijeme Republike izdvajamo Akademiju složnih osnovanu u drugoj polovici 16. stoljeća, te Akademiju ispraznih osnovanu krajem 17. stoljeća. Nakon razornog potresa 1667. godine, te zbog krize mediteranskog pomorstva koja je uslijedila zbog premještanja trgovine na Atlantik, kao i zbog gubljenja monopola u trgovini s Osmanskim Carstvom; Republika postepeno gospodarski slabi. Krajem 17. stoljeća Dubrovčani su ponovo prihvatili simboličnu hrvatsko-ugarsku vlast kako bi se zaštitili od Venecije, te se gospodarstvo Republike oporavlja, ali više nikada ne dosiže razinu prosperiteta kao tijekom 15. i 16. stoljeća. Pod takvim okolnostima u Dubrovnik dolaze Francuzi početkom 19. stoljeća, koji već 1808. godine ukidaju Dubrovačku Republiku. Nakon neuspjelog pokušaju da se Republika obnovi nakon poraza Napoleona, Dubrovnik od 1815. dolazi pod vlast Habsburške Monarhije, gdje ostaje sve do 1918. godine. Od tog vremena, uz kratkotrajnu vlast Nezavisne Države Hrvatske, Dubrovnik je dijelio sudbinu Hrvatske u sklopu Jugoslavije sve do njenog osamostaljenja početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Za vrijeme domovinskog rata grad je pretrpio vrlo teška razaranja od kojih se danas uspješno oporavlja.

Kao i nekada pa tako i danas, Dubrovnik je grad od neizmjerne kulturno-povijesne i umjetničke vrijednosti, te ima vrlo važnu ulogu za hrvatsku kulturu. Svi posjetioci Dubrovnika mogu se složiti kako je on uistinu grad muzej, mjesto gdje se isprepliće prošlost sa sadašnjošću, grad iznimne spomeničke i prirodne ljepote u kojem se čini da je vrijeme njegovog procvata ostalo okamenjeno kako bi mu se svi danas i dalje mogli diviti. Dubrovnik je grad koji mami posjetitelje svojim predivnim smještajem na otvorenom moru, svojim zidinama i kulama, uličicama, crkvama, kapelama i samostanima, te bogatom turističkom ponudom. Pošto bi bilo potrebno mnogo više prostora no što nam je to ovdje omogućeno da opišemo sve kulturne spomenike grada, ukratko ćemo spomenuti samo one najvažnije. U tom kontekstu, svakako su najpoznatije dubrovačke gradske zidine, koje čine poznatu vizuru grada. Izgradnja ovih 1940 m dugih i 25 m širokih zidina s utvrdama, trajala je od 13. do 17. stoljeća u svrhu obrane grada. Utvrde, kule i gradska vrata nalaze se na svim stranama zidina, a gradili su ih poznati graditelji kao što su Niciforo Ranjina, Michelozzo Bartholomeo, Juraj Dalmatinac, Paskoje Miličević, Antonio Ferramolino i Mihajlo Hranjac. Među gradske utvrde spadaju tvrđava Lovrijenac pokraj vanjskih zapadnih zidina, zatim na jugoistoku tvrđava sv. Ivan smještena na ulazu u staru gradsku luku, te Revelin na istoku gradskih zidina. U gradske kule se ubrajaju Minčeta na sjeveru zidina i Bokar na zapadu, a od ulaza u grad tu su vrata od Pila na zapadu i vrata od Ploča na istoku. Među brojnim crkvama i samostanima izdvajamo dubrovačku Katedralu, zatim crkvu dubrovačkog zaštitnika sv. Vlaha, franjevački samostan i crkvu Male braće, dominikanski samostan i crkvu sv. Dominika, isusovački samostan i crkvu sv. Igancija, samostan sv. Klare, te brojne druge vrijedne crkve i crkvice. Od gradskih palača svakako moramo spomenuti Knežev dvor koji je bio sjedište kneza i vlade Republike a danas je muzej, te brojne palače od kojih ističemo Sponzu. Među brojnim gradskim znamenitostima još valja spomenuti najveću gradsku ulicu Stradun, zatim fontane veliku i malu Onofrijevu česmu, Orlandov stup, gradski zvonik, nekadašnju karantenu Lazarete, te lukobran Porporelu.

Danas je Dubrovnik moderno urbano središte u kojem djeluju brojne kulturne, obrazovne i sportske institucije s dugom tradicijom, a osim brojnih turističkih, hotelijerskih i ugostiteljskih sadržaja u njemu djeluju i mnoga uspješna poduzeća poput Atlantske plovidbe koja se bavi pomorskim prijevozom, zatim putničke agencije Atlas, informatičke firme Combis te građevinskog poduzeća GP Dubrovnik. Osim osnovnih i srednjih škola, Dubrovnik ima i svoje Sveučilište koje nudi brojne dodiplomske i poslijediplomske studije, a pored Sveučilišta važno je spomenuti kako u gradu još djeluje Američka visoka škola za management i tehnologiju, te Inter-Univerzitetski centar. Od brojnih kulturnih ustanova u gradu valja spomenuti Gradsko kazalište Marina Držića, zatim brojne muzeje od kojih izdvajamo Pomorski muzej, Kulturno-povijesni muzej u sklopu Kneževog dvor i Dom Marina Držića, te brojne druge galerije, kina i knjižnice. Među velikim brojem gradskih kulturnih manifestacija svakako su najpoznatije Dubrovačke ljetne igre u sklopu kojih se održavaju brojne dramske, glazbene i plesne priredbe, zatim Blagdan sv. Vlaha koji je ujedno i Dan grada, glazbeni festival Julijan Rachlin i prijatelji, Filmski festival Libertas, Festival suvremenih scenskih umjetnosti Karantena te Dubrovački međunarodni filmski festival. Što se tiče sporta, Dubrovnik je najpoznatiji kao grad vaterpola, što ne čudi ako se uzme u obzir da je dubrovački Jug već tri puta osvojio naslov prvaka Europe. Osim vaterpolo klubova u gradu još djeluju razni plivački, košarkaški, nogometni, odbojkaški, rukometni i ostali sportski klubovi. Dubrovnik je danas grad koji se nastavlja uspješno gospodarski i kulturno razvijati, a svojom bogatom kulturnom baštinom, kao i prelijepom prirodom i dalje privlači velik broj posjetitelja iz cijeloga svijeta.

vrh

Korčula

Korčula je grad i luka u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, koji se smjestio na poluotočiću, na sjeveroistočnoj strani istoimenog otoka. Grad se danas sastoji od pet naselja s kojima ukupno broji gotovo šest tisuća stanovnika. Kao nekada, pa tako i danas Korčula predstavlja upravno središte otoka, a zbog svog povijesnog i kulturnog značaja ima istaknuto mjesto među hrvatskim gradovima. Važno je još nadodati kako je Korčula uz Dubrovnik jedno od najposječenijih mjesta na jugu Hrvatske, a njeni prepoznatljivi simboli su viteška igra Moreška, drvena brodogradnja i kamenoklesarstvo. Grad je trajektnom linijom povezan s Orebićem na kopnu, te regionalnom prometnicom sa svim naseljima na otoku.

Prvi kolonizatori otoka bili su Grci koji su već u tijekom 4. i 5. stoljeća prije Krista, a možda i još ranije, ovdje boravili te su nazivali otok Koryka Melaina, što se odnosi na kanal između Korčule i Pelješca te na guste šume bora i česmine koje su i danas prisutne na otoku. Očito je prema nazivu otoka i grad kasnije dobio ime. Iako još uvijek nije poznato točno vrijeme nastanka grada, njegovo ime se po prvi puta spominje u 10. stoljeću, o čemu svjedoče najstariji ostaci grada iz tog vremena. Hrvati koji u to vrijeme naseljavaju grad nazivaju ga imenom Krkar ili Karkar. Od 11. do prve polovice 15. stoljeća Korčula izmjenjuje razne vladare (od Venecije, zahumskih vladara, hrvatsko-ugarskih kraljeva, bosanskih vladara i Dubrovačke Republike), da bi u razdoblju od 1420. do 1797. godine gradom i otokom vladala Venecija. Zanimljivo je spomenuti da je poznati morepolvac Marko Polo boreći se na strani Venecije (i za koga se pretpostavlja da dolazi iz Korčule) bio zarobljen nakon pomorske bitke koja se odvijala nedaleko grada između Venecijanske i Genoveške flote 1298. godine. Također, važno je istaknuti kako već u 13. stoljeću grad i otok dobivaju svoj statut, kojim se upravljao život u srednjovjekovnoj Korčuli. Također, važno je spomenuti kako se još i danas vidi da je grad izgrađen po pravilima srednjovjekovnog urbanizma, prema kojem se međusobno skladno uklapaju gradske zgrade, trgovi i ulice; zbog čega Korčula s pravom glasi kao jedan od najljepših južnohrvatskih gradova. Početkom 14. stoljeća u Korčuli se osniva biskupija, a u 15. stoljeću nedaleko grada se održala još jedna pomorska bitka; ovog puta između Napulja i Genove, kada je i sam grad bio oštećen. U drugoj polovici 16. stoljeća Korčulani uspješno brane svoj grad od turske flote. Nakon pada Venecije krajem 18. stoljeća Korčulom ponovno vladaju vlast razne sile kao što su Austrija, Francuzi, ali čak kratkotrajno i Englezi od 1813. do 1815. godine, nakon čega sve do 1918. grad i otok dijele sudbinu Hrvatske unutar Habsburške Monarhije. Od 1921. do 1941. grad i otok su u sastavu Kraljevine SHS, te nakon kratkotrajne talijanske vlasti za vrijeme drugog svjetskog rata, slijede sudbinu Hrvatske sve do njenog osamostaljenja početkom devedesetih godina 20. stoljeća.

Burna prošlost svakako je ostavila trag u gradu koji se ističe svojom bogatom kulturno povijesnom baštinom, koja je posebno vidljiva u staroj gradskoj jezgri. U tom kontekstu od brojnih vrijednih kulturnih spomenika u gradu svakako valja spomenuti gotičku katedralu sv. Marka s vrijednom unutrašnjošću (14. i 15. st.), zatim palaču Arneri s renesansnim dvorištem, te palaču Gabrielis iz 16. stoljeća u kojoj je od 1957. godine smješten Gradski muzej. Nadalje, važno je spomenuti i biskupsku palaču koja sadrži bogatu Opatsku riznicu (17. st.), zatim gradsku vijećnicu iz 16. stoljeća, kapelu Gospe od Ploča iz istog vremena, kulu Mali revelin s kraja 15. stoljeća, crkvu sv. Mihovila (15. st.), kulu Revelin (15. st.), crkvu Svih svetih (15. st.), polukružnu kulu Tiepolo, i kulu Barbarigo, dominikanski samostan s crkvom sv. Nikole (16. i 17. st.), te tvrđavu sv. Vlaha koju su 1813. izgradili Englezi. Također, kao posebnu turističku senzaciju u gradu važno je istaknuti rodnu kuću poznatog moreplovca Marka Pola.

Danas je Korčula moderno urbano središte otoka, koja osim bogate turističke ponude, temelji svoj daljnji gospodarski razvoj na vinogradarstvu, maslinarstvu, ribarstvu, brodogradnji te obradi kamena. U gradu danas djeluje i osnovna i srednja škola, a od kulturnih ustanova izdvajamo dom mladeži i kulture s knjižnicom. U svojoj kulturnoj ponudi Korčula se ističe viteškom igrom Moreškom, a od gradskih kulturnih događanja svakako valja spomenuti poklade, i procesiju Velikog petka, Velu Gospu, Blagdan sv. Petra i Pavla te svečanosti sv. Martina kada se krsti mlado vino. Zbog svih ovih razloga Korčula je danas ugodno mjesto život, ili barem posjetu.

vrh

Metković

Metković je grad i luka unutar Dubrovačko-neretvanske županije koji se smjestio na donjem toku rijeke Neretve, na udaljenosti od tek 20 kilometara od njenog utoka u more. Grad se nalazi na magistralnoj prometnici, te je željezničkom prugom povezan sa susjednom Bosnom i Hercegovinom.

Metković se po prvi puta spominje 1422. godine, iako arheološki nalazi u njegovoj okolici svjedoče kako su ovdje obitavale ljudske zajednice još u pretpovijesno doba. Osim Ilira na ovim su prostorima boravili i Grci u 4. stoljeću prije Krista, koji su nedaleko današnjeg grada osnovali Naronu (današnji Vid). Najvjerojatnije je Narona u vrijeme cara Augusta postala rimska kolonija, o čemu svjedoče pronađeni ostaci hrama s kipovima bogova i božica, te kip cara Augusta. Također, Narona je s vremenom postala i središte biskupije o čemu svjedoči više pronađenih starokršćanskih bazilika. Tijekom ranog srednjeg vijeka na području od Cetine do Neretve hrvatska plemena osnivaju Paganiju, koja je bila poznata po svojim gusarima, kojima je čak i Venecija plaćala danak za slobodnu plovidbu njihovom obalom. Zanimljivo je spomenuti kako se pretpostavlja da je hrvatski knez Domagoj bio Neretvanin. Za vrijeme 14. stoljeća ovim područjem gospodare bosanski vladari, sve do dolaska Turaka krajem 15. stoljeća s kojima sve do Požarevačkog mira i utvrđivanja granice 1718. godine, često ratuju Mlečani. U 15. stoljeću, Metković je bio tek neznatno malo naselje, čiji je brži razvoj usporilo tursko osvajanje. Tek sredinom 18. stoljeća dolazi do razvoja Metkovića, koji tada broji oko 400 stanovnika. U to vrijeme nestaje Mletačka Republika, da bi dolaskom Francuza, te izgradnjom njihove Napoleonove ceste Metković dobio na strateškom i trgovačkom značaju. Iako već 1812. godine Metković postaje općinsko središte za sva naselja na lijevoj obali rijeke Neretve, on se tek značajnije počinje razvijati nakon druge austrijske uprave, kada se ovdje otvaraju lučki i poštanski ured tijekom prve polovice 19. stoljeća. Grad se dodatno razvija u lučko, trgovačko i ugostiteljsko naselje nakon izgradnje cesta Mostar-Metković i Mostar-Sarajevo. Tijekom druge polovice istog stoljeća razvoj grada se nastavlja pa se tako ovdje otvara Hrvatska narodna čitaonica, kao i razne zadruge, banke, i osiguranja; a nakon izgradnje željezničke pruge Metković-Mostar i željezničkog mosta krajem 19. stoljeća, grad se širi i na desnu obalu Neretve. Krajem 19. stoljeća regulira se Neretva, te se uređuje riječna luka. Unatoč djelomičnoj gospodarskoj stagnaciji za vrijeme i nakon prvog svjetskog rata, luka u Metkoviću postaje trgovački značajna, te tada u gradu djeluju brojni obrti, Gradska glazba, kina, škole, carinarnice, te mnoge druge upravne ustanove. Nakon stradavanja za vrijeme drugog svjetskog rata, Metković se uspješno oporavlja za vrijeme Jugoslavije, te slijedi sudbinu Hrvatske sve do njenog osamostaljenja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost za vrijeme domovinskog rata, grad je pretrpio ratna razaranja od kojih se danas uspješno oporavlja.

Metković je danas razvijena urbana sredina u kojoj djeluju po dvije srednje i osnovne škole, te Centar za Obrazovanje Narona, a gospodarstvo grada se temelji na poljodjelstvu, stočarstvu, ribarstvu, preradi duhana i prehrambenoj industriji. Također, važno je istaknuti kako je Metković poznat i po velikim poljoprivrednim mogućnostima koje nudi rijeka Neretva. Od kulturnih znamenitosti u gradu izdvajamo staru gradsku jezgru s mediteranskim kamenim kućama i ulicama iz 19. stoljeća, crkvu sv. Ilije, te za turiste posebno privlačne ostatke antičke Narone u obližnjem Vidu. Među kulturnim ustanovama u gradu izdvajamo Ornitološki muzej donje Neretve koji sadrži više od 250 raznih vrsta ptica s ovog područja, knjižnicu te Arheološki muzej Narona u obližnjem Vidu. Važno je još nadodati kako je okolica Metkovića pogodna za daljnji razvoj turizma, te lov i ribolov. U gradu danas djeluje i veliki broj sportskih klubova među kojima su i istoimeni rukometni, nogometni i košarkaški klub Metković te veslački klub Neretvanski gusar. Od važnijih gradskih kulturnih događaja izdvajamo tradicionalni maraton lađara na Neretvi. Povoljan pogranični položaj, poljoprivredni resursi uz rijeku Neretvu, kao i bogato kulturno nasljeđe čine temelje na kojima Metković danas nastavlja uspješno graditi svoju budućnost.

vrh

Opuzen

Opuzen je grad u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koji se smjestio na lijevoj strani rijeke Neretve, tek 12 kilometara uzvodno od njezinog ušća. Grad se danas sastoji od tri naselja s kojima ukupno broji više od 3 tisuće stanovnika. Povoljni prometni položaj na željezničkoj prometnici i križištu magistrale od Splita prema Dubrovniku, i Metkovića prema Mostaru; kao i povoljni uvjeti za razvoj voćarstva (posebice južnog voća kao što su mandarine, kivi i smokve) stvara dobre preduvjete za daljnji gospodarski razvoj grada.

Iako je ovo područje bilo naseljeno još u rimsko doba, Opuzen se prvi puta spominje u 14. stoljeću kao trgovište Dubrovačke Republike smješteno na malenom riječnom otoku po imenu Posrednica, koje su Dubrovčani sami porušili u povlačenju pred Turcima 1472. godine. U 15. stoljeću hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin na Posrednici gradi strateški važnu tvrđavu Koš. Utvrdu krajem istog stoljeća uništavaju Turci, a na njenim ruševinama Mlečani u drugoj polovici 17. stoljeća podožu tvrđavu Fort Opus, po kojoj je grad najvjerojatnije kasnije i dobio ime. U sukobu Mlečana s Turcima početkom 18. stoljeća, Mlečani su porušili Čitluk te preselili njegove stanovnike u Opuzen i okolicu, da ne padne u ruke Turaka. Nakon pada Venecije od kraja 18. pa sve do početkom 20. stoljeća ovim krajem vlada Austrija, te su u to vrijeme u gradu otvaraju prve škole i kulturna društva, a Opuzen se počinje značajnije razvijati i dobivati na važnosti. Tijekom 20. stoljeća, grad slijedi sudbinu Hrvatske do njenog osamostaljenja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Danas je Opuzen moderno urbano središte, u kojem djeluje osnovna i srednja škola, te ogranak splitskog Sveučilišta, a osim poljodjelstva, povrćarstva i voćarstva, grad svoje gospodarstvo temelji i na ribarstvu po Neretvi. Od gradskih kulturnih znamenitosti svakako valja spomenuti središte starog dijela grada sa župnu crkvu sv. Stjepana, te zaselak Podgradine nedaleko grada u kojem se nalaze ostaci srednjovjekovne utvrde Brštanik, koju je dao izgraditi u drugoj polovici 14. stoljeća bosanski kralj Tvrtko. Utvrdu su u 15. stoljeću porušili Turci, a kasnije su ju obnavljali Mlečani i Austrija. Osim maratona lađara na Neretvi, od kulturnih manifestacija u gradu još valja izdvojiti «Opuzensko lito», te festival zabavne glazbe «Melodije Hrvatskog juga». Zbog svoje bogate kulturne baštine, prelijepe prirode, i prirodnih reursa, Opuzen ima sve preduvjete za daljnji uspješni razvitak.  

vrh

Ploče

Ploče su grad i luka u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koji se smjestio na obali Neretvanskog kanala, tek 5 kilometara od ušća rijeke Neretve. Grad se danas sastoji od devet naselja s kojima broji oko 11 tisuća stanovnika. Također, zbog trajektne povezanosti, te svog povoljnog prometnog položaja na magistralnoj prometnici, i zbog željezničke pruge ko