August Šenoa

Čovjek golema znanja i talenta, bio je Šenoa stvaratelj kakva je tadašnji književni život u Hrvatskoj upravo najviše trebao. Utjecao je djelom i primjerom, organizatorskim sposobnostima i neumornim samoprijegorom. Hrvatska književnost devetnaestoga stoljeća odista je nezamisliva bez Augusta Šenoe.

Doseljenički sin

A bio je – doseljenički sin! Njegov otac, Alois Šenoa došao je, kao dulciarius episcopalis („biskupski sladopek“) iz Pešte u Zagreb, ne naučivši – za cijeloga života – hrvatski ni približno! Godine 1838. oženio se Terezijom pl. Rabacs, koja je, potkraj iste godine rodila Augusta. U kući, u kojoj se govorilo gotovo isključivo njemački, mladi je August izrastao u iskrenoga hrvatskog rodoljuba, u pisca kojemu je upravo hrvatska povijest bila najveće nadahnuće. Neočekivano, moglo bi se reći da je Augustovo hrvatsko rodoljublje poniklo i razvijalo se u trajnom sukobu s očevom naglašenom austrijanštinom koja je – u doba Augustove prve mladosti, 1850.-1860. bila potpomognuta krutim apsolutističkim režimom austrijskoga ministra unutrašnjih poslova, Alexandra Bacha.

Djetinjstvo

Rodio se August Šenoa 14. studenoga 1838. u Vlaškoj ulici; u njoj je proveo djetinjstvo i, kao jedva desetogodišnji dječak, doživio godinu 1848., uzbudljiva zbivanja u njoj, a zatim i njezino kasnije gušenje. Majku je izgubio veoma rano, kad mu je bilo svega osam godina. To kao da je presudno djelovalo na budućeg pisca: ostao je lišen majčinske brige i ljubavi, a s ocem kao da nikada nije mogao uspostaviti prisniji odnos – dijelilo ih je sve, i privatni i javni pogledi.

Sukob s ocem

Gubitak majke maloga je Augusta prisno vezao uz knjigu i čitanje, ali i uz njegove djetinjske prijatelje iz Vlaške ulice. Tu se on, zapravo, zadojio hrvatskim rodoljubljem i već zarana došao u sukob s ocem koji je o narodu oko sebe, o njegovu jeziku, povijesti i političkom položaju očito znao kudikamo manje od svoga sina, još dječačića. Otac je zdušno pekao svoje kolače, a mladi August već zarana zagrizao u gorki kruh hrvatskoga rodoljublja. Zabrinut za sudbinu nadarena a nemirna dječaka, otac ga šalje u „svoju“ Mađarsku, u Pečuh, gdje August 1849./50. s odličnim uspjehom završava prvi razred gimnazije.

Tu je naučio mađarski jezik (od kuće je znao njemački), pa se, nakon godine dana, kad je apsolutizam već pokazao zube, vraća u Zagreb kao mali poliglot! Otac ga upisuje u zagrebačku gornjogradsku gimnaziju, nadajući se da će ga ona, u zaoštrenim prilikama, izgraditi kao lojalna građanina. No kako je ta gimnazija, kojom je režimski pokorno ravnao ponijemčeni Slovenac Premru, imala nacionalno svjesne i stručno kvalificirane profesore, kakvi su bili Antun Mažuranić, Adolfo Veber Tkalčević, Matija Mesić, Vjekoslav Bebukić, Šenoa je (poput svojih kolega Vatroslava Jagića, Franje Markovića i dr.) u njoj još čvršće izgradio svoj budući stav. Umjesto da proizvodi pokorne sluge, ta je škola kalila karaktere! Gimnaziju je, kao i uopće sve svoje nauke, Šenoa završio s odličnim uspjehom: uvijek prvi!

U Beču i Pragu

U Beču se želio upisati u C. kr. orijentalnu akademiju i tako se posvetiti diplomatskoj službi. Već tada je govorio i pisao njemački, mađarski, francuski, talijanski i, naravno, hrvatski. Ali, njegov je policijski dosje od najmlađih dana ispunjen podacima koji ga nikako ne preporučuju za državnoga činovnika. Zahvaljujući Strossmayerovoj stipendiji (tko sve od hrvatskih književnika nije osjetio plemenitost velikoga biskupa!) napušta Beč, odlazi u Prag i upisuje pravo.

Put do sebe

Tu doživljava odlučnu krizu. Prag je u to vrijeme istinsko središte ukupnoga slavenskog svijeta. U Beču je nakratko poželio studirati medicinu, ali taj studij nije psihički mogao izdržati. Sav obuzet kulturnim i političkim zbivanjima, taj inače izvrsni student, zapušta učenje i sve se više posvećuje radu za svoj narod. U Pragu se odista osjeća dionikom Povijesti, jednim od onih koji sudjeluju u rađanju događaja. Povijest kao prošlost i Povijest kao budućnost, bolja budućnost, sve ga više obuzima.

Za oca, on je već propali student; on, najblistaviji đak svoje generacije! No (1862.) u pismu Franji Račkome (a zapravo Strossmayeru, svome dobročinitelju) otkriva Šenoa prave razloge svoga izbora: „Mnogi će se možebit čuditi da dosada posla svoga sasvime ne svrših, mnogomu će se pričinjati da je ovo vrijeme predugo, tako dugo ko što je meni strašno i mučno. Što da je tomu razlog? Nesposobnost? Je l' razlog otezanju možebit lijenost? Ja sam vazda knjigi prikovan, jer mi je knjiga jedina slast kojoj me ništa na svijetu oteti ne može. (…) Koj  je dakle razlog mojemu otezanju?

Da Vam po duši i svijesti kažem, prečasni gospodine! – bijeda je, grozovita bijeda! (…) Moja bijeda je takova da sam se često ničim neg kruhom hraniti morao, da se motam u vječnoj brizi i muki koja me važnu poslu silom otima, da sam s te brige i nužde obolio bio, buduć bez najnužnijih potrijepštinah, da mi duh malakše i tijelo gine. Tu sam međ tuđim svijetom bez ogrjeva, bez poštena odijela, gdje se upravo primiče ljuta zima, tu sam pred ispitom gdje taksu položiti moram unaprijed, a neimam, tu sam slab i boležljiv, a pritom sve napasti na me navaljuju što ih muka i najgroznija nužda zadat može, a od dana do dana badava pomoći izgledam (očekujem)“. Koliko gorkih podataka u svega nekoliko redaka!

Boravak u razvijenoj praškoj sredini, druženje s Hrvatima iz svih krajeva, praški dopisi „Prozoru“ i drugim novinama, sve je to izoštrilo Šenoine poglede na život i osposobilo njegov izraz za pothvate na koje se mladi intelektualac spremao, osjetivši svoj pravi, spisateljski poziv kojemu se za volju odrekao i daljem studiranja i činovničke karijere. Potkraj 1864. piše on (a 1. siječnja 1865. u „Glasonoši“ objavljuje) članak Naša književnost, koji je ne samo njegov književni manifest, nego uopće u hrvatskoj književnosti toga stoljeća jedan od najcjelovitijih teoretskih pogleda.

Povratak u Zagreb

Godine 1866., prvoga travnja, vraća se Šenoa definitivno u Zagreb, kao književnik. Poživjet će u svojem gradu još svega petnaest godina, ali će za to kratko vrijeme stvoriti djelo koje je obilježilo daljnji tijek hrvatske književnosti.

Odmah nakon povratka baca se u vrtlog zagrebačkoga javnog i književnog života. S mladenačkom bezobzirnošću, premda opravdano i s valjanim razlozima, zapodijeva on polemiku s već istrošenim, zaslužnim Demeterom. (Desetak godina poslije osjetit će i sam okrutnu bol nepravedne kritike, kad ga napadne mladi, gorčinom ispunjeni Ante Kovačić).

Počinje pisati feljtone pod znakovitim naslovom Zagrebulje. Godine 1868. propada, pod udarom Perkovčeva nerazumijevanja, njegova duhovita komedija Ljubica, pa tako gubimo vrsna dramatičara, koji bi kritičkim perom prikazao bujni razvitak zagrebačkoga građanskog i malograđanskog ambijenta.

Iste godine ranu mu blaži vjenčanje sa Slavicom pl. Ištvanićevom (koja ga je nadživjela pune šezdeset i tri godine!). Godinu dana poslije (1869.) pokrenut je i „Vijenac“, kojemu je Šenoa od 1874. urednik.

Time on postaje ne samo književnik od moći i ugleda, nego i pisac koji je u potpunosti mogao razviti svoj talent. Sada tek dolaze do izražaja Šenoina ogromna energija i nadarenost: on je glavni suradnik i inspirator vodeća hrvatskog časopisa. Počinje „Šenoino doba“.

Šenoino doba

Godine 1871. objavljuje on u „Vijencu“ prvi moderni hrvatski roman, Zlatarovo zlato. A zatim golem niz pjesama, kritika, pripovjedaka, romana: 1873. Prijana Lovru, 1875. Čuvaj se senjske ruke, 1876. znamenitu Antologiju hrvatske umjetne i narodne poezije (s ovećom studijom O poetici, kao predgovorom); 1877. roman Seljačka buna; 1878. pripovijest Karanfil s pjesnikova groba i roman Diogenes; 1879. pripovijesti Vladimir i Prosjak Luka; 1880. pripovijest Kanarinčeva ljubovca i početak svoga ambicioznog, ali nažalost nedovršenog romana Kletva.
Izmučen, iscrpljen, vrijedan i slavljen, umire on 13. prosinca 1881. udarivši najdublji biljeg književnosti svojega stoljeća.

Šenoino hrvatstvo

Šenoino hrvatstvo nije samo primjer časna rodoljublja; nije samo zahvalnost čovjeka koji osjeća da je, u mijenama života, pronašao stalnost domovine, osjećaj prisne povezanosti s krajem u kojemu se rodio i s ljudima koji taj kraj nastavaju.

Članak je izvorno objavljen u 5. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.