Šišmiši

Duljina glave i tijela iznose mu oko 8 cm, a toliko nalikuje suvremenim šišmišima da gotovo nimalo ne odaje znanstvenicima ni svoje korijene ni kako je stekao sposobnost letenja. Smatra se da mu je predak bio neki oblik kukcojeda koji je boravio na drveću.

Izgled

Iako se šišmiši znatno razlikuju veličinom i izgledom glave, nedvojbeno svi pripadaju istoj skupini. Tijelo im je obraslo dlakom, svjetlijom na dijelovima tijela okrenutim prema tlu. Raspon krila iznosi im od jedva 15 cm do gotovo 2 m. Raznolik je i izgled krila: nalazimo ih od dugih i zašiljenih do kratkih i oblih, ali sva imaju istu osnovnu građu.

Prednje su im noge dobro razvijene, s kratkom i jakom ramenom kosti i vrlo dugom palčanom kosti. Palac im je kratak, obično oboružan kukastom kandžom, a svi su prsti izduženi te pružaju oslonac kožnoj opni (tzv. letnici) za let. Letnica je razapeta duž cijelog tijela, te između prednjih i stražnjih udova i repa. Dužina repa razlikuje se od vrste do vrste.

Letnica, u stvari dvostruki sloj kože – omogućava šišmišu let koji nalikuje plivanju, a izvodi se istovremenim pokretanjem prednjih i stražnjih udova. Mišićna i elastična vlakna unutar krila omogućavaju mu da ih u trenucima mirovanja složi.

Navike

S obzirom na velik broj vrsta i različita staništa koja naseljavaju, način života većine šišmiše nevjerojatno je sličan. Gotovo su svi noćne životinje, a dan provode odmarajući se u skrovištima – ne grade gnijezda – obično viseći s glavom nadolje. Većina se šišmiša smatra vrlo društvenima jer većinu godine žive u skupinama. Tek se nekoliko vrsta odmara pojedinačno. Ovisno o potrebama razlikuju se i skrovišta. Zimska koriste za hibernaciju (zimski san), a ostala koriste za dnevni odmor u drugo doba godine. Postoje i posebna mjesta za parenje i othranu mladunčadi.

Sklanjaju se u pećine, napuštene rudnike, pukotine stijena i šupljine u stablima. Stare su im građevine osobito pogodne za skrovišta – s mnogim pukotinama u zidovima, krovnim gredama, podrumima i svodovima pa čak i starim kapcima. Veliki plodojedi uglavnom se odmaraju na otvorenom, obješeni na granama drveća.

Kada ne love, određeno vrijeme posvećuju čišćenju – lizanju opni za let, prsa i trbuha, češanju dlaka stražnjim nogama i čišćenju kandži. Kada ne lete, pokretljivost im se znatno razlikuje. Neki su na tlu gotovo bespomoćni, sposobni samo za nezgrapno kretanje. Ostali skupe krila, pa prilično lako hodaju, jure i penju se. Neke se vrste njišu među granama drveća jer ih duge kandže osiguravaju od pada.

Hibernacija

U umjerenom je području zimi sve manje hrane. Neki taj nedostatak rješavaju seljenjem, ali daleko veći broj šišmiša kreće u potragu za zimskim skrovištem u kojem će zapasti u hibernaciju. Mjesta za hibernaciju moraju biti sigurna od uznemiravanja i propuha, moraju imati čvrste zidove ili stropove na koje se šišmiši mogu objesiti ili obilje rupa i pukotina u koje se mogu sakriti. Idealno bi bilo da se temperatura ne spušta ispod 0 ˚C, s relativno visokom vlagom koja sprječava isušivanje organizma.

U jesen šišmiši počinju mahnito jesti da i prikupili dovoljno rezervnog masnog tkiva za zimu. Na mjesto hibernacije stižu oko listopada i studenog, ali to ovisi o temperaturi, izvorima hrane i samoj vrsti. Jedinke u hibernaciji vise u velikim grozdovima sa stropova i zidova, i to na stražnjim nogama, tijela obavijenih krilima.

I šišmiše koji se hrane cvjetovima uglavnom nalazimo u tropima. Svoje duge ušiljene glave i duge jezike guraju duboko u cvatove.

Medojedni šišmiši

Postoji samo mali broj mesojednih šišmiša. Uglavnom se hrane drugim malim sisavcima: miševima, ali i pticama, žabama i gušterima. Njihovi krupni, dobro razvijeni očnjaci pogodni su za ugriz i ubijanje žrtve.

Dvije se vrste šišmiša hrane ribom. Njihova velika, jaka stopala oboružana su nevjerojatno oštrim kandžama. Njima oru po površini jezera ili sporih tekućica kako bi zgrabili ribu. Ulovljenu žrtvu brzo kandžama ubacuju u usta, a prosječan im je plijen dug 8 cm.

Tri vrste krvosasa (vampira) rasprostranjene su od Meksika do Argentine. Oštrim sjekutićima progrizu kožu žrtve, a zatim piju krv koja istječe iz rane. Antikoagulanti u njihovoj slini olakšavaju istjecanje krvi, ali gubitak krvi nikada nije tolik da bi za žrtvu predstavljao opasnost. Opasnija je moguća infekcija, a osobito obolijevanja od bjesnoće koju šišmiši prenose. Šišmiši se uglavnom kreću poznatim područjem na kojem redovno love i u kojem stalno utvrđuju poznate rute letenja.

Eholokacija

Od svih šišmiša samo leteće lisice imaju oči prilagođene gledanju na slabom svjetlu. Poznato je da se većina šišmiša hrani u sumrak i noću. Osjetilo mirisa i sluha dobro su im razvijeni i sigurno igraju veliku ulogu u pronalaženju hrane i plijena. Pa ipak, eholokacija je najčudesniji i najistančaniji način određivanja položaja plijena. Njeno djelovanje može se usporediti s radom radara. Šišmiš kroz nos ili usta ispušta seriju zvukova, većinu njih u ultrazvučnom području, koje čovjek ne može čuti.

Kada ti zvukovi pogode nepomičan ili pomičan objekt, zvučni val ili eho odbija se natrag prema šišmišu. Analizirajući povratne zvukove, šišmiš dobiva sliku svoje okoline, određuje veličinu, položaj i gustoću objekta. Preciznost je zapanjujuća: neke su vrste šišmiša sposobne otkriti položaj žice promjera manjeg od 1 mm. smatra se da šišmiši koji se hrane ribom pronalaze svoj plijen pomoću zvučnih valova što se odbijaju od malih valova na vodi koje uzrokuje riba dok se uzdiže prema površini.

Razmnožavanje

Čini se da se većina vrsta šišmiša razmnožava jednom godišnje, i uglavnom kote jedno mlado. Nekoliko vrsta koti dvojke, a crveni šišmiš, kojeg nalazimo u najjužnijim dijelovima Kanade i većini središnje Amerike, najčešće istovremeno ima tri do četiri mladunca. To je jedini šišmiš s četiri funkcionalne bradavice.

U tropima do okota može doći u bilo koje doba godine, ali se u područjima s umjerenom klimom parenje odvija ujesen, a često i zimi, pa mladi na svijet dolaze u proljeće kada se uokolo nalazi optimalna količina raspoložive hrane.

Zna se da su među šišmišima koji nastanjuju umjerena područja i mužjak i ženka promiskuitetni – nikada ne žive kao par, i pare se s nekoliko partnera. Često se parenje odvija u skrovištu u kojem jedinke prizemljuju. Tada se mužjaci počinju komešati i glasati da bi probudili ženke i potaknuli ih na parenje.

Povoljni uvjeti

Ženke koje mužjaci oplode tijekom ljetnih mjeseci mogu pohraniti spermu u svome tijelu i čuvati je po sedam mjeseci. Ova jedinstvena pojava među sisavcima ne dopušta oplodnju jajne stanice sve dok uvjeti za okot ne budu povoljni odnosno dok šišmiši-roditelji ne budu sigurni da će njihov pomladak ugledati svjetlo dana u uvjetima koji će mu omogućiti obilje hrane.

Kod nekih se vrsta jajna stanica oplodi trenutno, ali se odgađa implantacija u stijenku maternice, čime se dobiva isti učinak. Gestacija (razdoblje u utrobi između parenja i rođenja) može iznositi od 45 dana do 10 mjeseci, ovisno o razdoblju u kojem se desilo parenje.

Nakon što se probude iz hibernacije, mužjaci uglavnom pronađu ženku s kojom će se pariti. Ubrzo nakon parenja, ženke se počinju okupljati – ponekad ih ima na tisuće – u skrovištima u kojima će se okotiti i othranjivati mladunce.

Dnevni okoti

Koćenje se odvija uglavnom danju. Kod nekih se vrsta ženke porađaju obješene naglavačke. Ipak, ženka većine vrsta šišmiša prihvati se za površinu zida ili stropa u uspravnom položaju. Kada se mladunče okoti, uhvati ga u vreću oblikovanu od repne letnice.

Mlado je slijepo i po cijelom tijelu obraslo rijetkom dlakom. Nakon koćenja majka ga liže, a ono se javlja cičanjem. Vjerojatno su to zvukovi po kojima će ga ženka kasnije prepoznati. Iako bespomoćno, mlado većine vrsta nakon rođenja teži gotovo polovinu majčine težine.
Mlado počinje sisati gotovo odmah nakon koćenja, a prestaje tek kada se osamostali. To se razdoblje razlikuje od vrste do vrste. Najduže je kod krvosasa, čiji mladi sišu devet mjeseci.

Othrana i samostalnost

Da bi bili što pokretljiviji u lovu, kukcojedni šišmiši ostavljaju svoju mladunčad u skrovištu. Usprkos mnoštvu ostavljenih beba, čini se da ženke šišmiša nakon povratka nemaju poteškoća prepoznati vlastito mladunče. Ako se skrovište na neki način uznemiruje, ženke će ga napustiti i odnijeti svoje mlado. Mladunče se mliječnim zubima drži za lažnu bradavicu na abdomenu ženke, a dobro razvijene stražnje noge i palčeve zakvači za njenu dlaku.

Mladi se općenito brzo razvijaju, oči otvaraju nakon tri do deset dana, a dlaka im počinje rasti u prvom tjednu. Ubrzo mogu hodati i penjati se, a manje će vrste nakon tri do pet tjedana i letjeti. Krupnije, leteće lisice nisu sposobne letjeti sve dok ne navrše tri mjeseca. Mlade šišmiše majke uče letjeti i loviti. Nakon četiri mjeseca potpuno su narasli, ali nisu stekli dlaku odraslih. Odrasli postaju tek s dvije godine.

Šišmiši uglavnom žive između pet do deset godina, najviše do 20. Često poduzimaju dulja putovanja, prevaljujući do 50 km dnevno.

Članak je izvorno objavljen u 47. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.