Kretali su se po tlu i mogli su se osoviti na stražnje noge ne bi li dohvatili lišće visoko u krošnjama drveća. Fosili ove skupine životinja pronađeni su u Sjevernoj i Južnoj Americi, a smatra se da su ovi golemi preci današnjih ljenjivaca izumrli prije oko 11.000 godina. Današnje se vrste ljenjivaca nikako ne bi mogle pohvaliti veličinom, ali su itekako rekorderi u brojnim drugim stvarima.
Ljenjivci spadaju u skupinu sisavaca krezubica (Edentata), kamo spadaju i mravojedi i pasanci. Ukupno na svijetu postoji pet vrsta ljenjivaca (tipavaca), koje su raspoređene u dvije porodice: dvoprsti i troprsti ljenjivci. 
Obje su ove porodice endemične za tropske šume Južne Amerike i dijela srednje Amerike, te ih ne možemo naći nigdje drugdje u svijetu. Filogenetski gledano, ove dvije porodice su potomci dviju različitih razvojnih linija koje su evoluirale u istom pravcu – konvergentno. Hrane se uglavnom lišćem i, za razliku od svojih izumrlih predaka, rijetko silaze iz krošanja drveća na tlo.
Morfološka obilježja ljenjivaca
Ljenjivci su životinje duge 58-70 cm i mase 3-10 kg. Nemaju na prvi pogled vidljivog repa niti vanjskih uški, jer su mali i zaklonjeni krznom. Glava im je relativno mala i okruglasta. Prednji su im udovi duži od stražnjih, a to je izraženije u troprstih ljenjivaca, u kojih su prednji udovi gotovo dvostruko duži od stražnjih. Na krajevima prednjih udova troprsti ljenjivci imaju tri kožom međusobno spojena prsta, a dvoprsti ljenjivci dva. Prsti završavaju izuzetno dugim, zavinutim i čvrstim pandžama kojima se ljenjivci zakače o grane drveća i vise naglavačke. Tim se pandžama mogu prihvatiti za granu toliko čvrsto da u tom položaju i spavaju.
Za ljenjivce je karakterističan i vrlo pokretljiv vrat, a osobito se to odnosi na troprste ljenjivce. Oni, naime, u vratnom dijelu kralješnice imaju dva kralješka više nego ostali sisavci (7+2), te im to omogućava da okrenu glavu za 270º. Krzno je ovih životinja znatno drugačije od krzna ostalih skupina sisavaca. Naime, dlake im rastu u suprotnom smjeru – od trbušnog prema leđnom dijelu tijela životinje. S obzirom na to da provode većinu života viseći naglavačke, taj smjer pružanja dlake olakšava slijevanje vode niz njihovo krzno. Krzno je ljenjivaca još po koječemu posebno. Dlake koje ga čine imaju na sebi brojne žljebiće, čime je na njihovu krznu omogućeno naseljavanje simbiotskih algi, koje je intenzivnije u kišnijem dijelu godine. Te simbiotske modro-zelene alge daju krznu zelenkastu boju, time omogućavaju svom domaćinu da se bolje prikrije među krošnjama drveća i na taj način osiguravaju i vlastiti opstanak.
Ove alge su ljenjivcima i dragocjen izvor nutrijenata koje proizvode fotosintezom. Te nutrijente ljenjivci mogu upijati direktno kroz kožu, ili ližu alge s krzna. Ispod sloja grube vanjske dlake ljenjivaca nalazi se sloj finije i gušće dlake. Zbog male mišićne mase u odnosu na ukupnu tjelesnu masu ljenjivci se ne mogu kretati uspravljeni na nogama. Stoga su na tlu ove životinje slabo pokretne i kreću se vrlo mukotrpno, pužući tako da zariju pandže u tlo i prednjim udovima vuku ostatak tijela. Valja naglasiti da su dvoprsti ljenjivci pokretniji od svojih troprstih rođaka, ali i opet se to odnosi na pokretljivost u krošnjama. Bez obzira na slabu pokretljivost na tlu, ljenjivci se vješto kreću kroz krošnje drveća okrenuti naglavačke, a troprsti su ljenjivci usto i izuzetno dobri plivači. Plivanje im je od velike koristi jer nastanjuju šume koje su jedan dio godine poplavljene, pa ove životinje bez mnogo muke mogu prijeći s jednog stabla na drugo.
Sporost je vrlina?
Ljenjivci nisu lijeni, kako opisuje naziv, već su samo jako spori. Jedva da se uopće kreću. Njihova je sporost samo rezultat brojnih fizičkih i fizioloških prilagodbi, kako bi što uspješnije preživljavali zauzimajući ekološku nišu biljojeda u krošnjama drveća.
Ljenjivci se hrane lišćem drveća, s tim da dvoprsti ljenjivci obogaćuju svoju biljnu prehranu i mesnim zalogajima. 
Donedavno se smatralo da jedu lišće samo jedne vrste drveća, no znanstvenici su otkrili da se hrane lišćem barem 25 različitih vrsta tropskog drveća, te da svaka jedinka ima svoj omiljeni jelovnik. Listovi biljaka su, generalno gledajući, hrana koja se teško probavlja zbog celuloznog sastava i toksičnih tvari koje biljke proizvode kako bi se što uspješnije obranile od predatora. To je ujedno i hrana relativno siromašna hranjivim tvarima, te je za istu količinu energije potrebno konzumirati višestruko veću količinu biljne hrane u usporedbi s onom količinom hrane koju dnevno moraju unijeti svejedi ili mesojedi.
Ovisnost o prehrani slabe nutritivne vrijednosti iziskuje maksimalan trud u štednji energije, te su ovi stvorovi usvojili arborealan način života kako bi uvijek bili blizu svom obroku. U krošnjama provode najveći dio života i silaze na tlo uglavnom ne češće od jednom tjedno, i to radi obavljanja nužde. Ljenjivce karakterizira izuzetno spor metabolizam, koji je u troprstih ljenjivaca čak i dvostruko sporiji od metaboličke rate drugih sisavaca približno jednake veličine.
Njihova se tjelesna temperatura uglavnom podudara s temperaturom okoline, što ih ponovno izdvaja od ostalih sisavaca. Oni mogu tolerirati najveća kolebanja tjelesne temperature: od 24 do 35º C. Tijekom noći tjelesna se temperatura ljenjivaca, radi štednje energije, može spustiti i za 12º C. Ljenjivci od svih sisavaca imaju najmanje mišićne mase u odnosu na čitavu tjelesnu masu, te ne mogu drhtati kako bi očuvali toplinu.
Jedinstvena probava
Troprsti ljenjivci manje su aktivni od svojih rođaka dvoprstih ljenjivaca, a hrane se isključivo biljnom hranom: listovima, pupovima i izbojcima tropskog drveća. Dvoprsti ljenjivci obogaćuju svoju prehranu kukcima, a ponekad čak i malim sisavcima. Ipak, obje porodice nailaze na slične probleme probave. Ljenjivci imaju želudac koji se sastoji od više dijelova, baš kao što je to slučaj u preživača.
U njihovu se želucu nalaze brojne bakterije koje svojom metaboličkom aktivnošću razgrađuju celulozu i pomažu svom domaćinu da ih hrane koju je konzumirao dobije što više energije. Zato je njihova probava izuzetno spora. Želudac im je ogroman i kad je pun može iznositi i trećinu mase čitave životinje. Kako temperatura tijela ljenjivaca nije stalna, već varira ovisno o vanjskoj temperaturi, njihova je probava spora jer je za dostatnu fermentaciju hrane potrebna toplina. Konzumirani listovi stoga mogu u želucu ljenjivaca ostati i do mjesec dana prije nego krenu u tanko crijevo.
Ako ih zadesi duži period hladnijih dana, ljenjivci mogu gladovati iako im je želudac pun. U tom slučaju mogu i umrijeti od gladi. U skladu s brzinom probave, ljenjivci nemaju potrebu prazniti crijeva češće od jednom tjedno. Neobično je što oni to čine na tlu, dok većina životinja koja živi u krošnjama to jednostavno obavi s visine. Pri bazi drveta postoji nekoliko mjesta na kojima ljenjivac obavlja nuždu, te jedna teorija govori o tome da ljenjivac na taj način gnoji stablo na kojem obitava, vraćajući mu hranjive tvari koje je od njega „posudio“.
Taktike protiv predatora
Iako su nevjerojatno spori i teško bi umakli grabežljivcu, ljenjivci nisu potpuno bespomoćni, te raspolažu s nekoliko vrlo učinkovitih taktika izbjegavanja susreta s njima. Usporeno kretanje ljenjivaca jedna je od taktika sakrivanja od prirodnih neprijatelja: jaguara, orlova, harpija, anakondi i ljudi. Ljenjivci su većinu dana posve nepomični, a neke vrste spavajući povedu i do 20 sati dnevno. Kako bi se sakrili predatorima, ljenjivci su većinom aktivni u sumrak ili noću, jer većina grabežljivaca nema dobro razvijen noćni vid.
Prirodna im je kamuflaža i zelenkasto krzno zbog već ranije spomenutih simbiotskih algi. No ako se u kojem slučaju ljenjivci i nađu licem u lice s predatorom, neće se jednostavno predati. Kad se ljenjivac osjeća ugroženim, može gotovo munjevitim pokretom zamahnuti svojim izuzetno velikim i oštrim pandžama, te svom neprijatelju nanijeti ozbiljne ozljede. Ove životinje mogu i veoma snažno ugristi svojim oštrim zubima.
Društveni život i razmnožavanje
Ljenjivci su mirne i plahe životinje. Uglavnom žive solitarnim načinom života, što znači da žive sami. Mužjaci i ženke vrste Bradypus varegatus ipak žive u parovima, a kod dvoprstih je ljenjivaca uočeno da se ženke grupiraju u skupine. Parenje se odvija jednom godišnje i, kao što čine i štošta drugo, ljenjivci se pare okrenuti naglavačke. 
Ovaj čin izvode sporo, što je u skladu s njihovim životnim stilom.
Nakon parenja, mužjaci napuštaju ženku i ona sama podiže pomladak. Ženka koti samo jedno mlado godišnje, a graviditet traje 5-6 mjeseci u troprstih ljenjivaca, i do 11,5 mjeseci u dvoprstih ljenjivaca. Mladunče je po okotu vrlo sićušno, otprilike veličine ljudske šake, a masa mu je oko 5% majčine mase. Majka mora biti jako oprezna pri porodu jer, vjerovali ili ne, rađa viseći naglavačke!
Tek izleglo mladunče instinktivno se pandžicama prihvaća za majčino krzno i mukotrpno se uzvere do njenih prsa. Ukoliko se mladunče na vrijeme ne uhvati i padne na tlo, izgubljeno je, jer unatoč njegovu bespomoćnom plakanju, majka neće sići do njega. Već nakon dva tjedna mladunče se počne hraniti lišćem koje mu nudi majka. Na taj mu način osim ponuđenog zalogaja prenosi i klice svoje crijevne flore, koja će mladunčetu u skoroj budućnosti biti neophodna za uspješnu probavu biljnih obroka.
Beba-ljenjivac već nakon mjesec dana može samostalno visjeti s grana, ali ostat će ovisna o majčinom mlijeku još narednih nekoliko tjedana, a prihvaćena za majčino krzno barem još narednih pet mjeseci. Nakon tog razdoblja, mladunče će se samostalno kretati, ali će u majčinoj blizini provesti još naredne dvije godine. Kad majka odluči da je mladunče zrelo za potpuno samostalan život, jednostavno će otići od njega i ostaviti ga da se snalazi. Ljenjivci spolnu zrelost dostižu s dvije do pet godina starosti, a životni im je vijek u divljini 10 do 20 godina.
Rasprostranjenost i status ugroženosti
Zbog varijabilne tjelesne temperature koja ovisi o temperaturi okoliša, ljenjivci su ograničeni na kišne šume ekvatorijalnog pojasa srednje i Južne Amerike, gdje nema većih oscilacija temperature.
Osim što i sami predstavljaju mini-ekosustave, ljenjivci čine kariku u hranidbenom lancu kao plijen većih predatora (jaguar, orao, harpija, anakonda). Budući da im je opstanak uvjetovan opstankom njihovih staništa – tropskih kišnih šuma koje se u posljednje vrijeme nemilice uništavaju – i ove se vrste smatraju ugroženima. Osobito je ugrožena vrsta Bradypus torquatus, koja nastanjuje samo uski pojas tropskih šuma uz atlantsku obalu Brazila, a i taj se uzak areal rasprostranjenosti iz godine u godinu ubrzano smanjuje. Dosta ljenjivaca love i prodaju kao kućne ljubimce; većina ih ugiba jer se njihovi vlasnici ne znaju propisno brinuti za njih. Troprsti ljenjivci slabije preživljavaju u zatočeništvu od svojih dvoprstih rođaka jer su u prehrani specijaliziraniji, te su programi razmnožavanja u zatočeništvu gotovo uvijek neuspješni. Od izuzetne je važnosti na vrijeme reagirati i poduzeti adekvatne mjere zaštite ovih osjetljivih ekosustava, inače svijetu prijeti opasnost da ostane bez tih životinja, koje će svojim brzinskim rekordima svakome izmamiti osmijeh.
Članak je izvorno objavljen u 67. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
