Pretpovijesni konji
Povijest konja je dobro proučena. Poznato je da im je neposredni predak bio Eohippus koji je živio u eocenu, u razdoblju između 54 i 38 milijuna godina. Fosilni ostaci pokazuju da je ta životinja bila mnogo manja od suvremenog konja – dok je stajao bio je visok samo 40 do 50 centimetara. 
Dobro je znati da se visina konja mjeri kao udaljenost između najnižeg dijela prednjeg kopita i najvišeg dijela leđa iza vrata i područja poznatog pod imenom greben.
Eohippus se toliko razlikovao od današnjih konja da znanstvenici isprva nisu vjerovali da među njima postoji ikakvo srodstvo. Današnji konji vjerojatno potječu s područja koje je sada dio Sjeverne Amerike. Odatle su se proširili na veći dio ostalog svijeta preko kopnenih mostova koji su do kraja posljednjeg ledenog doba spajali sjeverozapadni vrh Sjeverne Amerike (današnja Aljaska) i Aziju.
Fosilni ostaci pokazuju da su još prije dva milijuna godina konji bili rasprostranjeni širom Amerike. Tada su iznenada i neočekivano, prije 10.000 godina, svi konji Sjeverne i Južne Amerike potpuno nestali. Nitko je zna točan razlog, ali neki znanstvenici smatraju da ih je istrijebila nepoznata bolest koja se raširila kontinentom.
Do tog su se vremena konji udomaćili u ostalim dijelovima svijeta, ali su prekinuti kopneni mostovi između Amerike i ostatka svijeta spriječili prirodni povratak konja na američki kontinent. Tek su u 16. stoljeću španjolski doseljenici ponovno donijeli konje u Novi svijet. Američki divlji konj, mustang, uopće nije divlja životinja nego odbjegli pripitomljeni konj španjolskih doseljenika.
Upotreba konja
Konje su ljudi najprije lovili zbog mesa. Između 3000 i 2000 godina prije Krista azijski nomadi indoeuropskog podrijetla, koji su nastanjivali stepe sjeverno od Kaspijskog i Crnog mora, počeli su ih pripitomljivati. 
Ljudi su konje koristili za vršenje raznih zadataka. Vukli su plug, prevozili dobra i ljude i sudjelovali u lovu. Korišteni su na viteškim turnirima, utrkama i tako dalje. Također su korišteni u bitkama konjanika, od najranijih vremena do Drugog svjetskog rata.
Prije više tisuća godina konjsko je gnojivo korišteno kao ogrjev, a Mongoli i Arapi pili su kobilje mlijeko. Danas se konjsko meso redovito upotrebljava kao osnova u proizvodnji hrane za kućne ljubimce, a u nekim dijelovima Europe, osobito u Francuskoj ili na Islandu, njime se hrane i ljudi.
Konj je mnogo više od čovjekova glavnog pomoćnika i izvora hrane i odjeće. Iako je još uvijek nejasno kolika je njegova inteligencija, nema sumnje da je izuzetno raspoložen za suradnju pa su ga ljudi oduvijek jako cijenili.
Karakteristike
Konji su po prirodi brzi trkači, koji se u krdima okupljaju na otvorenim prostranstvima. Imaju velik kapacitet pluća i duge noge. 
Biljojedi su, a osnova njihove prehrane je trava; svaki bi konj dnevno trebao pojesti 1 kilogram suhe tvari na 45 kilograma tjelesne težine. Zbog takvih prehrambenih zahtjeva, probavni je sustav prilagođen probavljanju velike količine biljne hrane (vrlo dugim crijevima), a zubi mljevenju grube trave.
Pripitomljeni konji slabijeg su vida od svojih predaka i divljih srodnika. Punokrvni konji mogu biti vrlo nervozni jer je intenzivno selektivno razmnožavanje istaknulo njihove fizičke kvalitete na uštrb naravi. Ipak, čini se da u usporedbi s ljudima, konji imaju razvijeni osjet sluha i mirisa. Vjeruje se da konji ne vide boje.
Boje i šare
Konji imaju raznoliku boju kože i dlake. Najuobičajenije su crna, riđa, kestenjasta, crvenkasto-smeđa, bež i bijela. S bojom su povezani i nazivi: vranac, bijelac, šarac, riđan, sivac itd.
Takozvani smeđi konji su ustvari su gotovo crni, sa svjetlijim područjima oko njuške, očiju i na nogama. Riđa uključuje nekoliko nijansi smeđe i takvi konji imaju crnu grivu i repove. 
Bijela boja konja mješavina je sive i potpuno bijele, dok se sivi konji rađaju kao smeđi, ali s vremenom dobivaju bijelu dlaku.
Brojne pripitomljene podvrste i pasmine konja – vjeruje se da ih danas ima više od 200 – svrstavaju se u dvije skupine: hladnokrvni konji (snažni, težački i zaprežni) i toplokrvni konji (laki, nervozni, brzi trkači).
Naziv se ne odnosi na tjelesnu temperaturu već na podrijetlo i narav. Ovisno o namjeni, uzgojene pasmine dijele se u četiri skupine: teški i laki konji za vuču, jahaći konji i poniji.
Poniji
Poniji su uglavnom manji konji koji se odlikuju snagom, izdržljivošću i otpornošću. Mnoge su vrste uzgajane s posebnim ciljem, poput ponija za rad u rudniku. Jedan od najmanjih ponija na svijetu je šetlandski pono koji je u grebenu visok oko 102 centimentra, a težak 135 kilograma.
Lipicanac
Izvorno uzgojno područje konja Lipinaca je mjesto Lipica u Sloveniji, no uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju, Mađarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku, Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u još neke druge zemlje. Ergela u Lipici osnovana je 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.
U Hrvatskoj se lipicanci počinju uzgajati 1806. godine u ergeli u Đakovu, a u 19. stoljeću stvara se zasebna linija pastuha, Tulipan. 
Ergela u Đakovu je najstarija ali i jedina ergela lipicanaca u Hrvatskoj jer su preostale dvije, u vukovarskom dvorcu Eltz i u Lipiku, uništene u ratnim razaranjima. Lipicanac se posebice uzgajao u Slavoniji, jer je zadovoljavao tadašnje potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom. Lipičančevo ždrijebe se rađa sasvim crno, a zatim bijeli, no ima mogućnosti da i ostane crno.
Hrvatski posavac
Hrvatski posavac je hrvatska autohtona pasmina konja. Nastao je na području slivnog toka rijeke Save. Danas se najviše uzgaja u Sisačko-moslavačkoj i Zagrebačkoj županiji (okolica Velike Gorice). U narodu ga zovu i posavski konj, posavski bušak i posavec. Velik dio godine provodi u prirodi na otvorenom. Otporan je na vremenske neprilike i skromnih je zahtjeva. Ima zbijenu i čvrstu građu tijela. Blage je ćudi i poslušan. Pasmina je ugrožena. Prema istraživanju iz 2000. godine broji tek nešto više od tisuću primjeraka. Imao je veliku gospodarsku vrijednost prije pojave mehanizacije u poljoprivredi.
Hrvatski hladnokrvnjak
Ova pasmina konja danas predstavlja najrasprostranjeniju pasminu konja u Republici Hrvatskoj. 
Nastao je na području sjeverozapadnog dijela Hrvatske oplemenjivanjem domaćih kobila s pastusima hladnokrvnih pasmina iz Austrije, Mađarske, Belgije i Francuske.
Hrvatski hladnokrvnjak je krupnije građe nego posavac. Poželjna visina u grebenu je oko 170 cm, uglavnom je dorat boje, a u manjoj mjeri može se javiti i kao vranac, rjeđe kao sivac, odnosno alat. Glava mu je ravna i široka, razmjerno velika. Kratkog je vrata uz neizražen greben. Leđa su duža s dobro zaobljenim rebrima uz kratak spoj. Sapi su dobro obrasle mišićima, rascijepljene i lijepo zaobljene. Prsa su široka i duboka, a noge snažne i umjereno obrasle dlakama. Hod mu je siguran i snažan.
U ekonomskom smislu, kao pasmina radnih konja, izgubio je s pojavom mehanizacije u poljoprivredi svoju vrijednost. Kao i hrvatski posavac ima mogućnosti opstanka samo na područjima koja imaju dovoljno pašnjačkih površina. U šumovitom dijelu Hrvatske još se upotrebljava za obavljanje određenih šumskih poslova, izvlačenje trupaca i nošenje drva.
