Brodsko-posavska županija
Brodsko-posavska županija nalazi se u južnoj Slavoniji gdje uz južnu stranu, prateći tok rijeke Save, graniči sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. Ova izrazito dugačka i uska Županija graniči s čak četiri hrvatske Županije; s Vukovarsko-srijemskom županijom na istoku, s Osječko-baranjskom županijom na sjeveroistoku, s Požeško-slavonskom županijom na sjeveru te na zapadu sa Sisačko-moslavačkom županijom. Njeni jedini gradovi su Nova Gradiška i Slavonski Brod, a Županija se dijeli na 26 općina i 185 naselja. Slavonski Brod predstavlja gospodarsko i upravno sjedište Županije. Sa sjeverne strane ovu slavonsku Županiju okružuju planina Psunj, te Požeško i Diljsko gorje, dok ju sa juga obrubljuje rijeka Sava. Brodsko-posavska županija sastoji se od brdskih, nizinskih i ravničarskih dijelova koji ju čine jedinstvenom zbog njenih prirodnih raznolikosti, a plovna rijeka i ugodni klimatski uvjeti su duboko utjecali na njen gospodarski razvoj i kulturu.
Sama Županija je nastala na području koje je pripadalo Vojnoj Krajini koja je štitila granice Austro-ugarske monarhije prema Turskom carstvu, a za vrijeme Jugoslavije ovo se područje nalazilo pod Brodskom Općinom. Kako bi se na najlakši upoznali s Brodsko-posavskom županijom potrebno je fokusirati se na njene gradove koji najbolje reflektiraju njenu bogatu povijest te njene ostale kulturne i gospodarske vrijednosti.
Slavonski Brod
Slavonski Brod je najmnogoljudniji grad Brodsko-posavske županije te predstavlja njeno gospodarsko, upravno i kulturno središte. Grad se smjestio na sjevernoj obali rijeke Save na državnoj granici sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. Slavonski Brod je mjesto gdje prolaze glavne prometnice koje povezuju zapad sa istokom i sjever sa jugom. Tu još prolazi željeznička pruga, autocesta koja povezuje zapad Europe sa Bliskim Istokom te cestovni most koji povezuje Hrvatsku i BiH. Po veličini, Slavonski Brod je sedmi grad u Republici Hrvatskoj, s više od 64 tisuće stanovnika. 
Slavonski Brod ima bogatu prošlost o čemu svjedoče brojni povijesni dokazi. Na sjeveroistoku grada pronađeni su ostaci kulture iz ranog kamenog doba, koji govore o naseljavanju ovog područja još od prije 8000 godina. Povijesni dokazi nam pričaju o postojanju jednog od najstarijih naselja u Hrvatskoj na području današnjeg grada. Jedna od zanimljivosti je i jedina pronađena zemunica za ukope u Europi, što također upućuje na postojanje razvijenog prapovijesnog naselja. Nadalje, na području današnjeg grada, prije više od 2000 godina ovdje se u rimsko doba nalazilo naselje Marsonia (Marsvnnia) koje je bilo vojno i upravno središte cijele okolice. Nakon Rimljana na područje današnjeg Slavonskog Broda provaljuju Huni, a tijekom 6. stoljeću ovdje se naseljavaju Slaveni. Konačno, u 7. stoljeću ovdje dolaze Hrvati koji mjestu daju ime Stari Grad. Tek 1224. godine, prvi puta se spominje ime grada kao Vila Brod u povelji koju je gradu dodjelio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. U to vrijeme naselje je u posjedu plemića Berislavića Grabarskih sve do dolaska Turaka koji od 1536. pa sve do 1691. vladaju srednjovjekovnom Slavonijom. Iako je područje Slavonskog Broda zbog povijesnih okolnosti bilo nužno vojnički orijentirano, ipak već 1709. godine ovdje se otvara škola koju vode franjevci. Isto tako, franjevci već 1720. u Slavonskom Brodu osnivaju filozofski fakultet.
Početkom 20. stoljeća Slavonski Brod doživljava svojevrsno zlatno doba zbog naglog gospodarskog rasta, a tijekom Kraljevine Jugoslavije grad konačno mijenja ime iz Brod na Savi u Slavonski Brod. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u gradu bivaju porušene skoro sve prelijepe građevine iz vremena Austro-ugarske nakon čega se grad obnavlja u drugoj polovici 20. stoljeća. Do početka domovinskog rata grad je brojao porast pučanstva zbog velikog gospodarskog rasta te velike metalne, poljoprivredne i drvne industrije. Nažalost, grad je ponovo pretrpio teško razaranje tijekom domovinskog rata početkom devedesetih. Nakon rata Slavonski Brod se intenzivno obnavlja, te je danas s pravom administrativno i gospodarsko središte Brodsko-posavske županije s bogatim kulturnim životom.
Danas u gradu djeluje i Strojarski fakultet, Veleučilište, Visoka učiteljska škola, deset osnovnih i osam srednjih škola, te jedan studentski centar. U gradu još djeluje jedno dječje kazalište, te jedna kazališno-koncertna dvorana, više umjetničkih galerija, dvije knjižnice i dva muzeja. Od kulturnih manifestacija potrebno je izdvojiti smotru folklora Brodsko-posavske županije „Brodsko kolo“ i Brodsko glazbeno ljeto. U gradu djeluju i mnogi sportski klubovi od kojih se ističe nogometni klub Marsonia, te brojne kulturne i umjetničke udruge od kojih je važno izdvojiti Pokret urbanog življenja i Folklorni ansambl Broda.
Od poduzeća svakako je najpoznatije „Đuro Đaković“ koje se bavi širokim spektrom proizvodnje; od mostova, auto dijelova pa sve do prvog hrvatskog niskopodnog tramvaja. Također, važan dio gospodarstva Slavonskog Broda čine poljoprivreda, prehrambena industrija te vinogradarstvo. Kroz Slavonski Brod ne samo da prolazi vrlo važna autocesta (A3) koja povezuje Zagreb i Beograd već se ovdje nalazi druga najvažnija riječna luka u Hrvatskoj, a u planu je i izgradnja autoceste C5 koja će povezivati kontinentalnu Hrvatsku sa Bosnom te Jadranom.
Od kulturnih znamenitosti važno je istaknuti Brodsku tvrđavu koja predstavlja spomenik nulte kategorije te po svojoj veličini spada među najveće fortifikacijske spomenike u Hrvatskoj ali i u Europi. Građena je u vremenu od 1715. do 1780. godine u obrambene svrhe na rijeci Savi. Osim Brodske tvrđave u gradu se posebno ističe svojom ljepotom i kulturnom vrijednošću franjevački samostan sagrađen krajem 17. stoljeća, također spomenik nulte kategorije. Franjevci su u Brodu osnovali i prvu školu 1709. godine tako da su osim duhovne službe vršili i važnu prosvjetiteljsku dužnost u gradu o čemu svjedoči do danas očuvana vrijedna knjižnica franjevačkog samostana. Malo je poznato kako je gradski Trg Ivane Brlić-Mažuranić s kojeg se pruža predivan pogled na rijeku Savu, zapravo površinom najveći trg u Hrvatskoj. Na samom trgu se nalazi i kuća spomenute Ivane Brlić-Mažuranić, naše najpoznatije dječje spisateljice. Nedaleko od trga nalazi se i predivno uređeno te ujedno i najveće gradsko šetalište uz rijeku Savu u Hrvatskoj koje Brođani nazivaju „Kej“.
Mnogi su slavni ljudi prolazili, boravili i živjeli u Slavonskom Brodu. Od najpoznatijih osim Ivane Brlić-Mažuranić zaslužne za Šumu Striborovu i Šegrta Hlapića, još ovdje svakako moramo izdvojiti nedavno preminulog pjesnika Dragutina Tadijanovića, povjesničara Vjekoslava Klaića, te političare Zdravka Tomca i bivšeg premijera Ivicu Račana.
Nova Gradiška
Nova Gradiška je drugi grad u Brodsko–posavskoj županiji, smješten u jugozapadnom dijelu istočne Hrvatske, na južnim padinama Psunje. Grad se nalazi uz autocestu Zagreb – Slavonski Brod – Beograd, te uz prugu Zagreb – Vinkovci. Kao i cijeloj županiji, u gradu vlada ugodna i umjerena kontinentalna klima. Grad je osnovan 1748. godine, a počeo ga je graditi general Vojne krajine F. Beck. Prva zidana zgrada u gradu je crkva Svete Terezije, izgrađena u stilu kasnoga baroka, i predstavlja jedan od najznačajnijih sakralnih spomenika u Slavoniji. Stari urbani centar sastoji se od već spomenute crkve sv. Terezije, zatim od kotarskog suda iz 18. stoljeća i župne crkve Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije iz 19. stoljeća. Upravo trg i barokna crkva govore nam kako je Nova Gradiška planirano izgrađen krajinski grad s geostrateškim i kulturnim značajem, koji je povezivao Slavoniju sa Bosnom.
Osim malene ali lijepe urbane jezgre Nova Gradiška okružena je i predivnom prirodom u kojoj se nalaze čak dva rezervata šumske vegetacije na Psunju. To su Muški bunar za koji su tipične brdske šume bukve i hrasta kitnjaka, te Prašnik koji je prepoznatljiv po šumi hrasta lužnjaka i običnog graba. Između ostalog, Psunja je ugodna za šetnje i planinarenje, a u blizini grada nalazi se i lovište Radinje uz Savu.
Nedaleko od Nove Gradiške nalaze se Cernik i Strmac, dva manja mjesta koja je važno spomenuti. Cernik je svojevrsno predgrađe Nove Gradiške u kojem se nalazi kaštel koji je u 17. stoljeću pregrađen u dvorac. Mjesto je u vrijeme turskih osvajanja ovih krajeva, tijekom 16. i krajem 17. stoljeća predstavljalo sjedište sandžaka. Turska česma koja se i danas nalazi pred dvorcem govori posjetiteljima o tim burnim vremenima. U Cerniku se još nalazi barokni franjevački samostan i barokna crkva sv. Petra.
Strmac je izletište smješteno 12 km sjeverno od Nove Gradiške gdje se spajaju potoci Begovača i Šumetlica. U mjestu postoje i dva bazena okružena prelijepom prirodom koja privlači posjetitelje najčešće tijekom ljeta.
Od gospodarstvenih grana u Novoj Gradišci najrazvijenije su drvna, tekstilna, prehrambena i metalna industrija, no ipak u gradu postoji velika potreba za daljnjim gospodarskim razvojem zbog čega je inicirano pokretanje industrijskog parka.
Danas je Nova Gradiška grad s bogatim kulturnim životom o čemu svjedoči i činjenica da je već 1892. godine ovdje osnovano Društvo za poljepšavanje mjesta čiju ulogu danas nastavlja gradska Turistička zajednica. Od kulturnih događanja u gradu bitno je izdvojiti poklade, međužupanijsku smotru folklora te „Novogradiško glazbeno ljeto“. U gradu djeluju dvije osnovne i tri srednje škole, te knjižnica, muzej, likovna galerija i Dom kulture. Nogometni klub „Sloga“ i ženski odbojkaški klub „Nova Gradiška“ najpoznatiji su sportski klubovi u gradu.
Od poznatijih ljudi koji nam dolaze iz Nove Gradiške svakako valja izdvojiti našeg poznatog književnika Grigora Viteza, a od naših suvremenika to su pisac Miro Gavran te popularni rock pjevač Dado Topić.
Osječko-baranjska županija
Osječko-baranjska županija smještena je u sjeveroistočnom djelu Hrvatske u njenom Panonskom području. Upravno i gospodarsko sjedište Županije je grad Osijek, a osim njega županija se sastoji od još šest gradova koji će svi biti ovdje opisani kako bi se kroz njih najbolje upoznali s ovom prelijepom Županijom. Osim Osijeka te gradova Belog Manastira, Belišća, Donjeg Miholjca, Đakova, Našica i Valpova, u Županiji se nalazi još i 35 općina. Ova Županija, koja je ustanovljena 1993. godine, prostire se uz područja oko donjeg riječnog toka rijeke Drave sve do njenog utjecanja u veliki Dunav. Oko plovnog područja Dunava nalazi se poznati Park prirode Kopački rit koji udomljuje mnogobrojne ptičje vrste, te je zaštićen zoološki rezervat. Zbog svoje ravničarske prirode, ova županija ima pogodne uvjete za razvojem poljoprivreda. Rijeke Dunav i Drava povezuju Županiju s mrežom europskih rijeka, a putem dvije zračne luke kod Osijeka Županija je povezana s ostalim zračnim lukama u Hrvatskoj.
Ovo područje od davnina je bilo pogodno za razvoj ljudskih zajednica o čemu svjedoče i 4 do 5 tisuća stari ostaci ljudske prisutnosti. Najstariji narod koji je živio na području današnje županije bili su Iliri, nakon kojih u 4. stoljeću dolaze Kelti te Rimljani koji u 1. stoljeću grade mostove, ceste i u utvrde. Nakon dolaska raznih barbarskih plemena te raspadom Rimskog carstva, tek u 7. stoljeću ovdje dolaze Hrvati, te vladaju na području današnje Osječko-baranjske županije sve do nastanka hrvatsko-ugarskog kraljevstva 1102. godine. U prvoj polovici 16. stoljeća ovu cijelu regiju zauzimaju Turci koji ovdje vladaju sve do 1687. kada ih protjeruje Austrijska vojska. Već u 18. stoljeću cijela regija se obnavlja pod Austro-ugarskom upravom što je vidljivo po otvaranju mnogih tvornica iz tog vremena, te pojačanom urbanom, kulturnom i obrazovnom razvoju. Upravo duh tog razdoblja očituje se ponajviše po urbanom izgledu današnjih gradova Osječko-baranjske županije. Od 1918. do 1945. godine ovo područje je prvo bilo dio Države Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega je od 1945. do 1991. u sastavu Jugoslavije. Nakon osamostaljenja Hrvatske, od 1991. godine ova čitava regija biva pogođena teškim ratnim stradanjima i djelomičnom okupacijom koja definitivno završava mirnom reintegracijom 1998. godine.
Danas se Osječko-baranjska županija okreće u smjeru obnove i novih gospodarskih poticaja posebice na području poljoprivrede i prehrambene industrije, ali i na područjima zanatstva, prometa, drvno-prerađivačke industrije i turizma. Važno je spomenuti kako zbog povoljnih prirodnih uvjeta posebice u primarnom dijelu poljoprivrede, ova županija zaslužuje svrstavanje u najvažniji dio hrvatske žitnice. Osim gospodarskih vrijednosti, Osječko-baranjska županija obiluje mnogim kulturnim i obrazovnim institucijama, te događanjima na koje ćemo se detaljnije osvrnuti tijekom opisivanja gradova ove županije.
Osijek
Osijek je upravno, gospodarsko, prometno i kulturno središte Osječko-baranjske županije. Smjestio se na desnoj obali Drave, 25 kilometara uzvodno od njenog ušća u Dunav. Osijek je i najveći grad ne samo Osječko-baranjske županije već i čitave istočne Hrvatske, a zbog neposredne blizine rijeke Drave on je i lučki grad. Dobio je ime zbog svog smještaja iznad okolnih voda gdje je moguća izgradnja nastambi zbog „oseke“. Kasnije mađarske i njemačke varijante imena grada sve potječu iz ovog hrvatskog korijena imena grada.
Bogata povijest ne samo da je oblikovala dušu Osijeka, nego se ocrtava i u njegovom fizičkom izgledu tako da se grad danas sastoji od nekoliko dijelova od kojih su najvažniji stari grad Tvrđa koji je izgrađen u baroknom stilu tijekom 18. stoljeća, zatim Gornji grad, Donji grad, Novi grad te Ratfala koji su izgrađeni u stilu klasicizma, historicizma i secesije. Osim skladnog urbanog izgleda koje obrubljuje rijeka Drava, Osijek je prepun zelenila o čemu svjedoče i 17 parkova koji zauzimaju veliki dio grada.
O prvim ljudskim naseobinama na području grada svjedoče dokazi o ilirsko-keltskom naselju iz 4. stoljeća pod imenom Mursa. Već početkom prvog stoljeća u Mursi Rimljani grade utvrđeni logor i koloniju. Nakon provale Huna i Gota u 6. stoljeću, na područje grada dolaze Hrvati, za koje se pretpostavlja da su ovdje izgradili svoje naselje već u 8. stoljeću, no pouzdano je dokazano kako Hrvati 1091. godine grade novo naselje na području stare Murse. Krajem 12. stoljeća Osijek se prvi puta spominje u dokumentima vezanim uz grad kao trgovište i luka u posjedu cistercitske opatije Cikador, iz Baranje. 1526. godine sultan Sulejman II. veličanstveni zauzima grad. Od tada Osijek je sve do 1687. godine u rukama Turaka, nakon čega postaje uporište Habsburgovaca koji ubrzo izgrađuju Tvrđu unutar čijih bedema se kasnije razvija grad s kućama u baroknom stilu. Nakon prestanka Turske opasnosti grad se gospodarski i kulturno razvija što dovodi do spajanja tri gradske općine u jednu krajem 18. stoljeća. Već i prije toga u gradu su se nalazile knjižnice i kazališta, a u gradu su još prvom polovicom 18. stoljeća djelovale latinska gimnazija, štamparija, te viši studiji filozofije i teologije. Konačno, 1809. godine Osijek je proglašen slobodnim kraljevskim gradom unutar Austro-ugarske monarhije. Kroz 19. stoljeće grad se ubrzano razvija u gospodarskom i kulturnom smjeru. U tom vremenu u gradu se gradi bolnica, županijska palača i Hrvatsko narodno kazalište, ali i otvaraju se srednje škole različitih usmjerenja. Tijekom prve polovice 20. stoljeća Osijek prolazi kroz teška ratna razdoblja prvog i drugog svjetskog rata, nakon čega se u drugoj polovici 20. stoljeća u gradu otvaraju brojni fakulteti i više škole, te Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera. Nakon što je Hrvatska stekla svoju samostalnost početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Osijek je pretrpio teška ratna razaranja, te se nakon mirne reintegracije istočne Slavonije 1998. godine grad na Dravi danas ponovo ubrzano razvija na područjima gospodarstva, prometa i kulture. 
Osijek je danas predivan spoj povijesti koja se zrcali u urbanom izgledu grada i prirode koja ga okružuje. U gradu se nalazi tri kazališta i kina, mnogobrojne knjižnice, više umjetničkih galerija te muzej Slavonije. Od obrazovnih ustanova bitno je spomenuti kako u gradu djeluje 11 fakulteta, 18 srednjih i 20 osnovnih škola. Od mnogobrojnih sportskih klubova u gradu svakako je najvažnije spomenuti prvoligaški nogometni klub Osijek te veslački klub IKTUS, a od kulturno umjetničkih društava ovdje između ostalog djeluju i Hrvatski tamburaški savez, Hrvatsko čitateljsko društvo i HKUD „Osijek 1862“.
Osječka Tvrđa jedna je od glavnih atraktivnih i vrijednih kulturnih spomenika u gradu, te je od 1999. godine uvrštena kao kandidat za popis svjetske baštine UNESCO-a. Tvrđa se sastoji od velikog baroknog trga Sv. Trojstva koji je okružen plemićkim, građanskim i vojnim zgradama s velikim spomenikom posvećenom Sv. Trojstvu na središtu trga. Od ostalih zanimljivih mjesta važno je istaknuti riječnu luku na Dravi, sa Zimskom lukom smještenom uz pitomo šetalište ili kako ga osječani zovu „promenada uz rijeku”. Glavni gradski trg koji je ugodno mjesto za kupovinu, šetnju ili izlazak, dobio je ime po ocu domovine, dr. Ante Starčeviću čiji se kip danas i nalazi na ovom mjestu. Zaštićeni hortikulturni spomenici u Osijeku su park kralja Tomislava i park Petra Krešimira IV. Osijek je također i grad mostova od kojih se posebno ističe viseći most preko Drave koji spaja Osijek sa Baranjom. Bitno je napomenuti kako se u Osijeku nalazi i jedan od malobrojnih zooloških vrtova u Hrvatskoj, a definitivno je jedini u koji možete doći i skelom preko rijeke Drave.
Osijek je oduvijek bio industrijsko središte, pa i ne čudi što ga se često uspoređivalo s Manchesterom. Svojevremeno se smatralo da je Osijek čak više industrijaliziran od Zagreba. U Osijeku se danas proizvode razni proizvodi prepoznatljive kvalitete i tradicije za cijelu Hrvatsku i širu regiju. Neki od tih proizvoda su poljodjelski strojevi, sapun, žigice i deterdženti, te razni proizvodi prehrambene industrije kao što su keksi, vafli i pivo.
Od mnogih poznatih ljudi koji su živjeli u Osijeku odvojiti ćemo kardinala Franju Šepera, zatim glumca Fabijana Šovagovića, predsjednika sabora RH Vladimira Šeksa, pjevača Miroslava Škoru, te nogometaša Davora Šukera.
Od kulturnih događanja u gradu valja izdvojiti Festival hrvatske tamburaške glazbe, zatim Osječke ljetne večeri te dan grada. Rekreacijski centar Copacbana također obogaćuje turističku ponudu grada, posebice tijekom ljetnih mjeseci kroz aktivnosti koji se održavaju na raznim sportskim terenima i bazenima. Osijek, kao i čitava Slavonija, poznat je i po vrhunskim gastronomskim tradicionalnim slavonskim specijalitetima kao što su kulen, kobasice, šunke, te jela od divljači i ribe. Naravno, Osijek je poseban i po tome što je jedan od dva grada u Hrvatskoj u kojem vozi električni tramvaj.
Đakovo
Đakovo je grad koji se smjestio u središtu Slavonije unutar Osječko-baranjske županije, tek 37 kilometara jugozapadno od Osijeka. Sami grad koji se sastoji od devet naselja je središte Đakovštine koja predstavlja bogatu okolicu oko Đakova.
U gradu postoje brojni lokaliteti koji govore o dugoj i burnoj povijesti Đakova staroj više od pet i pol tisuća godina prije Krista. O ljepoti ovog kraja svjedoči i činjenica da je rimski car Markus Aurelius Probus ovdje zasadio vinograde u drugoj polovici trećeg stoljeća. Tada je na području današnjeg grada postojalo mjesto Certissa. O tragu koji su ovdje ostavili Rimljani svjedoče danas rimski grobovi i antički mozaici koji se nalaze na lokalitetu Štrbinci, nedaleko Đakova.
Tek 1239. godine zbog nemira u Bosni izazvanih u sukobima sa Bogumilima, brat ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV., Koloman, poklonio je grad i cijelu okolicu Bosanskom biskupu za novo sjedište biskupije. Godine 1244. i sam kralj Bela IV. potvrdio je ovu darovnicu kada se po prvi puta i spominje ime Dyaco odnosno Đakovo. Zanimljivo je kako je do danas Đakovo ostalo biskupski grad kao sjedište Đakovačko-srijemske biskupije. O postojanju gotičke katedrale i biskupskog dvora opasanog zidinama svjedoče dokumenti iz 14. stoljeća, ali i danas su ostali vidljivi ostaci zidina. Iz toga vremena spominje se i civitas Diako u kojem su se držali sajmovi. U prvoj polovici 16. stoljeća grad zauzimaju Turci koji ruše gotovo sve crkve umjesto kojih grade džamije, a grad mijenja ime u Jakova. Turci se ovdje zadržavaju skoro 150 godina, nakon čega se konačno 1690. godine u grad vraća biskup i gradi novu ali skromniju katedralu sa biskupskim dvorom. Nakon odlaska Turaka slijedi izgradnja grada, povećava se broj stanovništva, a otvara se i prva škola 1751. godine. Već 1773., Đakovo postaje sjedište triju biskupija koje se spajaju u Bosansko-Đakovačko-Srijemsku biskupiju. Početkom 19. stoljeća u gradu se osniva udruženje obrtnika, a sam razvoj najviše je povezan sa izgradnjom mlinova i ciglana u tom razdoblju. Nakon što je 1849. godine za đakovačkog biskupa izabran Josip Juraj Strossmayer grad se kulturno i gospodarski uzdiže, a sam biskup Strossmayer uzdiže biskupsko gospodarstvo na viski nivo kojim ostvaruje velike pothvate od kojih je za Đakovo najznačajnija izgradnja nove, trobrodne katedrale Sv. Petra. Izgradnja ovog najljepšeg sakralnog spomenika u Slavoniji započela je 1866. i trajala je punih 16 godina. Kao važan simbol grada svakako moramo izdvojiti i Ergelu Đakovo koja svoje korijene postojanja vuče još iz davne 1374. godine, a danas slovi kao jedna od najstarijih ergela u Europi, i nosi ime „Državna ergela lipicanskih konja“.
Danas Đakovo ne samo da je biskupsko, već je i gospodarsko i kulturno središte Đakovštine, sa više od 30.000 stanovnika. U gradu djeluju i po tri osnovne i srednje škole, te kulturno umjetnička društva „Sklad“ i „Tena“.
Zbog svoje bogate povijesti, kulturnih sadržaja, atraktivnih mjesta i prelijepe prirode, Đakovo ima veliku turističku perspektivu. Neke od vrijednih znamenitosti koje valja izdvojiti osim već spomenutih katedrale Sv. Petra i ergele lipicanskih konja, jesu: Jezero Jošava okruženo jezerima i vodotocima koji su bogati ribom; zatim korzo koji je omiljeno okupljalište domaćih ljudi, a proteže se od katedrale do crkve Svih Svetih; te trg, spomenik, muzej i perivoj đakovačkog velikog biskupa Josipa Juraja Strossmayera. Zbog velike količine kulturnih i prirodnih sadržaja posjetiteljima Đakova biti će potrebno više od jednog dana kako bi u miru uživali u većini turističke ponude.
Jedno od najznačajnijih kulturnih događanja u Đakovu svakako je tradicionalna smotra folklora pod nazivom „Đakovački vezovi“. Tu su još i Silvestarske noći, Đakovački bušari i Smotra starogradskih plesova i pjesama. Od poznatih osoba koje su djelovale u Đakovu svakako je najpoznatiji već spomenuti Josip Juraj Strossmayer, ali važno je spomenuti i biskupa Antuna Mandića koji ovdje otvara Bogoslovno sjemenište te je dao svoj doprinos u gospodarstvu i vinogradarstvu ovoga kraja.
Našice
Našice su grad unutar Osječko-baranjske županije koji se nalazi pedesetak kilometara zapadno od Osijeka, a smješten je na sjevernim padinama Krndije. Grad se sastoji od 19 naselja i ima nešto manje od 20 tisuća stanovnika. 
Ime grada prvi puta se spominje 1229. godine u srednjovjekovnim dokumentima pod imenom Nekche. U 13. stoljeću mjesto je bilo posjed templara roda Aba, koji ovdje grade crkvu Sv. Martina i castrum, to jest, gradište koje se nalazi uz današnje groblje. Kasnije, Našice mijenjaju vlasnike od ivanovaca, Gorjanskih pa sve do knezova Iločkih Ujlaky, a u razdoblju od 1532. pa sve do 1687. mjestom vladaju Turci. Bitno je naglasiti kako na našički posjed od kraja 13. stoljeća dolaze franjevci čiji je trag i danas vidljiv po prelijepoj ranogotičkoj crkvi i samostanu Sv. Antuna Padovanskog. Ova građevina je u 18. stoljeću poprimili svoj konačni, barokni izgled. Nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva, posjed u Našicama kupuju grofovi Pejačević koji su ga posjedovali sve do 1945. godine. Ovdje je bitno istaknuti kako je klasicistički dvorac obitelji Pejače
