Tako bi u zid zabili prut i zatim pratili njegovu sjenu. Iako se točno ne zna, vjeruje se da su prve sunčane satove izrađivali Sumerani prije više od 5000 godina.
Rimljani i Grci su poznavali mnoge vrste sunčanih satova, ali za mjerenje vremena u kratkim razdobljima i tijekom noći, služili su se vodenim i pješčanim satovima zvanim klepsidra, kod kojih se iskorištavalo približno jednoliko protjecanje vode ili pijeska kroz tijesan otvor iz jedne posude u drugu. Rimljani su upotrebljavali takve satove na sastancima da bi mjerili vrijeme određeno za pojedine govornike. Istodobno su izrađivali vodene satove kod kojih se spuštanjem razine vode spušta i figurica koja štapićem na valjku pokazuje vrijeme.
Druge domišljate metode mjerenja vremena bile su pomoću svijeća i uljnih svjetiljaka. Satovi koji s radili na toj osnovi ostali su u upotrebi sve do 1800., ali nikad nisu bili savršeni. Teoretski, svijeća i ulje trebaju sagorijevati postojanim ritmom, pa mjerenjem koliko je sagorjelo svijeće ili ulja čovjek treba znati koliko je vremena proteklo.
Krupan skok naprijed učinjen je u konstrukciji uređaja za mjerenje vremena kad je Galileo otkrio zakon njihala. Godine 1657. primjenjujući Galileovo otkriće na satove, nizozemski učenjak Christiaan Huygens proizveo je prvi sat s njihalom, koji je prilično točno pokazivao vrijeme.
Do 16. stoljeća proizvodili su se stolni satovi s vrlo kompliciranim mehanizmima. Ti su se satovi postupno usavršavali i bivali su sve veći, tako da su naposljetku postali pravi dijelovi pokućstva s ugrađenim njihalima. Otprilike u isto vrijeme počeli su se izrađivati i sve manji satovi. Oni su s vremenom postali dragocjeni predmeti s prekrasnim ukrasima i gravurama, a izrađivali su se od dragocjenih kovina. Ljudi su često satove nosili oko vrata kao ogrlice pa su služili i kao ukras.
Izum džepnog sata pripisuje se Nijemcu Peteru Henleinu 1510. godine. Dugo su vremena najglasovitiji izrađivači džepnih i stolnih satova bili Nijemci koji su bili vrlo domišljati u stvaranju čudnih i originalnih oblika. U međuvremenu su satovi na tornjevima i kulama postali prava remek-djela. Neki su bili tako komplicirani da su pokazivali događaje od astronomskog značenja, kao npr. pomrčine Sunca i Mjeseca. Na drugima bi se, kad su otkucavali određeni sat, počele pokretati figure kao na glasovitom satu u Veneciji ili kod nas u Dubrovniku.
Povijest satova krenula je naprijed 1867. godine kad je Švicarac George Roskopff iznio na tržište satove masovne proizvodnje. Prije toga satovi su bili vrlo skupi i posjedovali su ih samo najbogatiji ljudi, a masovna proizvodnja značila je da su postali relativno jeftini. Od tada se proizvođači satova natječu u proizvodnji jednostavnijih i savršenijih satova i takvih konstrukcija da bi se mogli upotrijebiti za različite svrhe.
Prvi atomski sat pokrenut je 1948. godine, dok danas postoje brojni električni i baterijski satovi, od kojih valja izdvojiti digitalne. Atomski sat vrlo je složen elektronički uređaj. To je vrlo točan uređaj, pogreška se procjenjuje na 1 sekundu u 3 milijuna godina. Atomski satovi služe za precizna fizikalna i astronomska mjerenja vremena, određivanje mjerne jedinice sekunde, te kao oslonac svjetskoj službi točnoga vremena (TAI i UTC), koja od 1920-ih godina odašilje signale točnoga vremena radijskim putem, a posljednjih godina i preko globalnih satelitskih položajnih i navigacijskih sustava. Ti signali služe za precizno umjeravanje satova, a postoje i posebni radijski satovi upravljani njima.
Spomenimo i urarstvo, djelatnost i umijeće konstruiranja, izradbe, popravka i održavanja javnih, kućnih i osobnih satova (ura). U užem smislu uglavnom podrazumijeva obrtničku i manufakturnu proizvodnju mehaničkih satova, a u širem i industrijsku proizvodnju svih satova i drugih naprava za mjerenje vremena. Tom se djelatnošću bavi školovana osoba, urar, što je danas u nas ujedno i naziv obrtničkoga zanimanja.
