Zbog neodređene terminologije kojom su se služili stariji autori, a u kojoj ista riječ može značiti baklju, voštanicu ili svijeću, ne može se dati precizan podatak o tome kad je svijeća otkrivena. Stručnjaci smatraju da su je izumjeli Etruščani, pozivajući se na sliku pronađenu u jednoj etruščanskoj grobnici u blizini talijanskog grada Orvieta. Sigurno je da su se Rimljani često služili svijećama, a kršćanstvo ih je vrlo rano učinilo svojim simbolom.
Gotovo da nema naroda koji ne poznaje pčele i pčelarenje, pa ne čudi da je bila poznata i upotreba pčelinjeg voska za izradu svijeća. Takve voštane svijeće, čija je izrada bila vrlo skupa, a izrađivali su ih majstori voskari, palile su se najčešće u crkvama, ali i u stanovima imućnijeg puka. Osim voštanih svijeća izrađivale su se i svijeće od loja (lojanice). One nisu bile kvalitetne kao svijeće od voska, ali ih je mogao koristiti i običan puk, najčešće u vrijeme blagdana ili u povodu smrti, jer ni loja nije bilo uvijek. Tek početkom 19. stoljeća pojavljuju se stearinske svijeće čiji je stijenj nešto bolji od stijenja lojanica, iako je isto od konoplje, lana ili pamuka. Te su se svijeće manje dimile i davale su jaču svjetlost. Pojavom parafina sredinom 19. stoljeća svijeće postaju pristupačne većini kupaca.
Na području panonske Hrvatske svjećarstvo ima višestoljetnu tradiciju. Začeci voskara sežu već u 14. stoljeće, a zlatno doba obuhvaća 18. i 19. stoljeće. Pretpostavlja se da su svjećari djelovali u gradovima blizu kraljevskoga dvora, na prošteništima ili na križanjima važnih trgovačkih putova kako bi što lakše nabavili sirovine koje su trgovci ponekad dovozili i iz dalekih zemalja. Ta su mjesta također bila važna i zbog mogućnosti bolje prodaje. U srednjem vijeku vosak je često služio kao sredstvo razmjene, a koristio se i za izradu svijeća i zavjetne darove.
Crkva, bratovštine i vlastela bili su veliki potrošači voska, a kako je bio vrlo skup, običnom puku za korištenje u domaćinstvu nije bio dostupan. Stoga su voskari pripadali često najuglednijim i najbogatijim građanima, a ponekad su bili i članovi gradskih uprava. Njihovi su proizvodi bili cijenjeni i omiljeni među pripadnicima svih staleža, pa veći broj meštara toga obrta zahtijeva osnivanje organizacija – cehova – zbog zaštite strukovnih interesa.
U srednjemu su vijeku sjeverni hrvatski gradovi Zagreb, Varaždin i Osijek, bili mjesta križanja važnih trgovačkih putova, s većim brojem stanovnika, crkvama, sajmovima, mjesta u kojima je živjela vlastela i djelovale bratovštine – veliki potrošači licitarskih i svjećarskih proizvoda. Svaka je udruga imala svog sveca zaštitnika kojem je na oltar u crkvi prinosila i palila svijeće, najčešće duplire – velike i lijepo obojene voštanice, koje su voskari izrađivali specijalno za te prigode. Često su se svijeće darivale uglednim osobama kao jedan od najskupljih darova.
Tri su karakteristična lokaliteta na kojima svjećari prodaju svoje proizvode. To su: proštenja, kirvaji ili kirbaji (kako ih zovu u pojedinim dijelovima Hrvatske, a vezani su uvijek uz crkvene blagdane i sajmove) i medičarsko-svjećarske trgovine. Izrada svijeća danas nema samo kulturološku već i gospodarsku vrijednost. Zbog toga ovaj specifičan obrt moramo njegovati i na taj način sačuvati za buduće naraštaje.
